SAVREMENA BAJKA ZA ODRASLE !

MIRZA HASANEFENDIĆ

SAVREMENA BAJKA ZA ODRASLE!

Samoupravljačko drvo i kapitalistička brvnara!

Bilo jednom, ne tako davno, jedno samoupravljačko socijalističko drvo, na brdovitom Balkanu. Ono je lijepo raslo i razvijalo se, dajući svoje plodove ne previše raskošne, ali dovoljno bogate za dobar život i  jednake za sve one koji su boravili ispod njegove krošnje.

Na slobodnom plavom socijalističkom nebu, neovisnom od stranih gospodara ili vlasnika, sijalo je lijepo sunce grijući svu svoju djece jednako.

Ispod velike i plodne krošnje nezavisnosti, sjedio je čovjek sa jugo-zapada Balkana i uživao u njenoj hladovini. Nije umirao od posla, a volio je i da posjedi u hladu, gledajući širinu oko njega. Pukla sloboda, pa nigdje ni ograde, ni taraba slobodno možeš otići komšiji a i on tebi doći bez papira i pretresa.

Lijepo mu bilo u hladu ispod krošnje zaštitnice, a nije imao nikakvih problema sa komšijama oko ”katastarskih” medja, nego je nekako sve bilo u ljepoti bez svadje i bez potrebe stranog advokatiranja.

Medja je pripadala svima zajedno i nikome pojedinačno, pa je svak bio svuda na svome i niko nije nikog ugrožavao.

Ovo je smetalo nekim ljudima u crnim odijelima sa crnim šeširima, pa oni počeše prvo iz daljine, a onda sve bliže i bliže da se primiču drvetu socijalizma.

Ti ljudi tipa, tašna-mašna (kravata), počešeše svoje igre oko ovog rascvjetalog drveta. Njihove torbe bile su pune obećanja, para i novo iscrtanih geografskih lokalnih karti.

Kada su se skroz primakli drvetu, izvadiše metre pa počeše da uzimaju mjeru drvetu, kao što uzimaju mjeru grobari mjeru ”mrtvaku” prije sahrane!

A onda se osiliše pa počeše da sijeku to drvo slobode. Narod, k’o narod, dobra i naivan, ne samo da ih nije ometao u toj rušilačkoj namjeri, nego je i sam dao veliki samodoprinos u rušenje svog vlastitog socijalističkog drveta.

Onda jednog dana posjekoše drvo koje pade, a od velikog i rascvjetanog drveta, ostadoše samo cjepanice, klade, pilotina i sjećanje.

Ljudi u crnim odijelima dadoše se na rad, pa od tih ostataka drveta napraviše brvnaru ili baraku za čovjeka, da ima svoje sklonište od sunca i nevremena.

Obradova se čovjek ispod bivšeg, sada već nepostojećeg drveta socijalizma, toj ”dobroti i velikodušnosti” ljudi u crnim odijelima. Oni mu srušiše odmor i luku smiraja, a on im se zahvaljuje što su tako ljubazni pa mu digoše brvnaru.

Ali gospodi u crnom, ne trebaju riječi zahvale, oni vole samo lovu, pa traže svoje a oni su ti koji rade sve tj. optužuju, sude i izvršavaju, Pošto čovjek nema više ”samoupravljačkog” drveta i zaštite, odnosno sada je ”gologuzan”, onda fini ljudi u crnom, dadoše kredite da čovjek plati za ono što je dobio, odnosno za ono što su mu izgradili (brvnaru).

Znaju dobro nosioci crnih kravata, da čovjek nema love da vrati kredit, ali zato ima rude, šume, more, fabrike, puteve;  ma gradilo se mnogo dok je bilo ono  prevaziđeno vrijeme pod nazivom ”dok traje obnova nema odmora”.

Ljudi u crnim odijelima odoše, ali vratiće se oni jednog dana da uzmu ono što je po njihovim zakonima njihovo, tj, sudska zaplijena materijalnih dobara nesolventnog platiše.

Što se tiče našeg junaka priče, on dobi svoju brvnaru, pa je sada sam u njoj k’o vuk samotnjak, dobro zaštičen od komšija i njihovih pogleda. Štiti njega njegova brvnara, od sunca i izoluje ga od svega, a najviše od onog starog načina života i bivših prijatelja!

I tako, sada nema više onog zajedničkog drveta,  ali ima brvnara za pojedince , a  bogami i dugovi se ”nakotili” pa porasli i postali prijeteći.

Septembar 2013 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply