NEKROLOG MOJOJ RODNOJ DOMOVINA!

MIRZA HASANEFENDIĆ

NEKROLOG MOJOJ RODNOJ DOMOVINA!

Na današnji dan, 29 novembra 1943 prije tačno sedamdeset godina rodjena je u antifaštičkoj borbi moja rodna domovina FNRJ. Odluka o osnivanju bila je bazirana na najvećim ljudskim i društvenim vrijednostima; ravnopravnost svih ljudi, naroda i etničkih grupa, jednakost muškaraca i žena, pravo ispovjedanja svih vjeroispovjesti, pravo privatne svojine i još mnogo toga što napredne demokratije u svijetu zagovaraju, ali pretežno i ostaju samo na teoriji u svakodnevnom životu, uprkos dobro postavljenim zakonima!

Moja domovina je umrla mlada, u četrdeset devetoj godini života, u krvavom smrtnom ropcu poslije kratke, ali teške bolesti poznate pod dijagnozom smrtna metastaza nacionalizma i fašizma.

Za njenu smrt, prije svega bila su kriva njena rodjena djeca ili da malo slobodno interpretiram Marksa:” REVOLUCIJU SU POJELA DJECA REVOLUCIJE!”

U tome svemu podobro učešće imali su i oni što što su provodili vrijeme po Golim otocima i drugim kazamatima, potvrdjujući tako da nisu tamo boravili ”baš” samo zato što su psovali majku Titu, nego nešto mnogo više od toga!

Nije zanemariva ni uloga Zapada, Istoka i Bliskog Istoka u diskretnom implantiranju smrtonosnog virusa mržnje i dioba!

Sve religiji, koje su imale u umrloj državi puno pravo vjeroispovjedanja, nisu bile baš zadovoljne time da se bave samo vjerom i božjom službom, nego su htjele i političku vlast, da oni vode državu, odredjuju šta je dobro za društvo i nameću svoje kriterije i način života svojoj životnoj sredini!

Poslije svega, ostale su stotine hiljada svježih grobova i rane koje nikako da zacijele (a slabo da će se  to u neko dogledno vrijeme i desiti), ja, tako,  ponekada razmišljam iz mog ugla gledanja ”ŠTA BI BILO DA NIJE BILO BAŠ TAKO I DA JE MOJA RODNA DOMOVINA OSTALA ONAKVA KADA JE BILA TITOVA JUGA”

Prije svega mnogi dobri i dragi ljudi bi bili još živi, ne bi poginuli u ratu ili umrli od bolesti koji su posljedice rata i izbjeglištva! Mnogi dobri i sposobni ljudi su se rasuli po svijetu, pa je možda moja rodna domovina ”prvak svijeta”  po broju različitih pasoša i državljanstva skoro svih zemalja svijeta, a svi ti ”strani državljani” su rodjeni u jednoj i jedinoj Titovoj Jugi!

Strane države su tako rado primile naše ljude, njihove ljudske i intelektualne vrijednosti, dajući im sa zadovoljstvom državljanstva. Još više su obradovali toj dodjeli stranih državljanstava, oni koji su ostali u bivšoj nam zajedničkoj domovini!

Politička elita na vlasti i razni samozvani borci na svim stranama, bili su zadovoljni jer se ti ljudi neće vratiti, a njima ne trebaju pametni, nego poslušni gradjani!

Kakve će biti dugoročno, prije svega ekomske posljedice, te generacijske praznine to nije predmet razmišljanja ”elite” na vlasti u DRPOKRATIJI (”drpi što možeš”) odnosno balkanskoj verziji demokratiji!

Ova enormna količina različitih pasoša je u neka ranija vremena bila sasvim nepotrebna, jer je crveni pasoš SFRJ otvarao vrata (skoro) svih država svijeta, pa isto kao da si bio državljanin cijelog svijeta! Taj pasoš bio je cijenjen od svih, pa čak i od organizovanog medjunarodnog kriminala gdje je imao najveći cijenu za prodaju crvenog pasoša.

Da moja domovina nije umrla, ona bi bila sigurno prvak svijeta u više dole navedenih sportova; fudbal, košarka, rukomet, vaterpolo, odbojka, boks, hrvanje, ma duga je to lista SFRJ je bio sportski gigant kosmičkih razmjera.

Nekada smo, od svijeta, dobijali organizaciju olimpijade, svjetskih sportskih prvenstava, a danas povratkom u prošlost na tim prostorima i prisutnom primitivizmu,vraćamo se izvornim sportskim vrijednostima rodnog kraja naše političke elite na vlasti; hrkljušu, bacanju kamena sa ramena, skakanju na mijeh, itd.

Da je moja rodna domovina živa, bilo bi mnogo više izgradjenih kilometara pruga i industrijskih objekata, a manje vjerskih, društvo bi bilo najveći poslodavac, a ne vjerske zajednice.

Da nije umrla moja rodna domovina; Jadransko more, Alpe, Ohridsko jezero bi bili ”moji”, plovio bih ”belom ladjom” na ”mom”Dunavu, pio vodu na mom vrelu Bosne, gradio bih fabrike po mojoj zemlji, pisao o mojim dobrim ljudima, a ne bih morao da napominjem imena jer je ljudskost bila individulana vrijednost svih naših ljudi, a ne pripadnost nekomu ili nečemu!

Moja rodna domovina je umrla, spaljena u ratu ili možda figurativno bolje rečeno kremirana, a njen prah preko, onih koji su je voljeli, rasu se po cijelom svijetu, gdje ostadoše sjećanja na nešto lijepo što smo proživjeli.

Naše nove domovine, nam pomogoše kada je bilo najteže, dadoše nam priliku da živimo životom dostojnog čovjeka, da imamo socijalnu i pravnu sigurnost, da oni koji ispovjedaju neku vjeroispovjest mogu slobodno ići u vjerske objekte, da oni koji nisu vjernici to mogu slobodno reči, da imamo pasoš i da putujemo gdje želimo, da glasamo i da biramo vlast, da nam se djeca školuju i da imaju perspektivu, da imamo zdravstvenu zaštitu i još mnogo toga što je primjer kako treba da se domovina odnosi prema svojim državljanima!

Ja volim mnogo moju novu domovinu, prije svega što mi je dala priliku da  postanem njen državljanin i da živim u društveno političkim uslovima, koji dobrim dijelom liče onome što smo već imali u mojoj umrloj domovini!

Život na geografskom prostoru moje umrle domovine, nije predmet ove ”priče”, niti analiza istog. Autor teksta već dugo živi u svojoj novoj domovini i ne smatra se pozvanim, a nije njegovo ni da pametuje, ni da se bavi životom u novo nastalim balkanskim državama, jer, u demokratskom društvu, svak ima vlast koju je izabrao!

Novembar 2013 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply