MOJA RADIĆEVA (nastavak ”Neparna strana ulice”)

MILORAD BJELOGRLIĆ: MOJA RADIĆEVA (2)

”Neparna strana ulice”

Ta „neparna” strana je praktično počinjala na Obali. Zgrada gdje sam proveo najljepše godine života imala je osam ulaza. Jedan na Obali i sedam u Radićevoj.  Na Obali, na broju pet su živjeli Moma Savović koji se povremeno oglašava na „dovla.net”, a ispod njega Davor Šimić, čija se sestra udala za nekadašnjeg predsednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Radeta Savića. Na poslednjem spratu su bila čuvena braća Kanlić, Borislav i Branislav, poznatiji kao Brana i Brundo.

Samo o njima i njihovim dogodovštinama mogao bi neko veštiji da se napiše roman koji bi zbog mnoštva zanimljivosti imao, vjerujem, zavidan tiraž. Primjera radi navešću za sada ukratko samo jednu anegdotu; Brana se jednog 1. maja, stvarno nemam pojma koje godine sa društvom spremao za prvomajski uranak i jagnje za ražanj je već bilo kupljeno. Međutim, osvanuo je oblačan dan i kiša je propadivala, i nije bilo baš pogodno ići na Vrelo Bosne, ali za Branu to nije predstavljalo problem. Pozvao je društvo i na dugačkoj tarasi neposredno pored stana u kojem je živio založio ražanj i tu nekoliko sati uz pivce okretao jagnje. To što je ispod vatre i beton „cvrčao” Branu nije zanimalo ama baš nimalo. Merak je merak.

Jagnje je ispečeno i u slast pojedeno, a to što je komšiji ispod godinama na tom mjestu prokišnjavalo, sada je, poslije svega, zaista najmanje važno….

E, da! Njihova majka Vukica je uvijek bila „korak ispred vremena” i poznata svim žiteljima Radićeve. Još početkom sedamdesetih prošlog vijeka, redovno je išla u Trst i kupovala i preprodavala razne „džidža-midže” i, bogami, na taj način lijepo zarađivala. Naravno, najviše na farmerkama i ukrasnim gondolama na kojima se uz muziku okretala figurica djevojke!. Zato je još tada zaradila konspirativni epitet „Italijanka”.

Na broju jedan mi je nekako najdraži bio Sule milicioner, a Vujke je ga je stalno zvao „drot”. Dragan Suvajac, Sule je stanovao na prvom spratu, a zanimanje milicioner je u njegovoj porodici išlo sa koljena na koljeno. I otac Cvetko je bio milicioner, ali za razliku od Suleta nije bio sklon nikakvim porocima. Bio je pravi asketa, a naš Sule je volio ponekad da popije, ali i – što sad da ne kažemo javno – da se kocka. Tako se jednom i desila scena kojoj se sva muška raja Radićeve decenijama smijala.

Cvetko je bio Dobojlija i kada je otišao u penziju često se vraćao u zavičaj. Tada bi se u nihovom stanu kod Suleta, obično igrao poker. Ne u veliku lovu, jer niko od nas nije ni imao previše da bi se „čipio” na velike pare. Međutim, jednom zgodom se Suletov otac neočekivano pojavio kući u nevakat. Kada je otvorio vrata samo što ga nije šlog strefio. Soba puna dima, na stolu pare, a u sinovljevim rukama „mala kenta”. Pred Cvetkovim očima je momentalno sjevnuo „fleš rojal”, okrenuo je ključ u vratima i kao pravi revnosni milicioner pozvao miliciju, koja je nedugo zatim došla i napisala zapisnik. Sule, koji je radio u toj istoj miliciji je kasnije „tamo gdje treba” ponišio prijavu, ali je ta noć ušla u istoriju Radićeve.

Odmah ispred broja jedan je počinjala mala zelena oaza baš kao i na parnoj strani – puno zelenila, breza, klupa…. Ne vjerujem da je u cijelom Sarajevu bila ulica u kojoj je bilo toliko ozona. Zato je na neki način bilo i privilegija živjeti u tako lijepoj, mirnoj, a istovremeno i ulici punoj zelenila.

Husniju Kulenovića, kućepazitelja sa broja tr,i svi su, naravno, poznavali. Stanovao je u prizemlju, a iznad njega, na prvom spratu moj drugar i prijatelj Nebojša Miladinović, sada negdje naturalizovani Kanađanin. Upravo sa Miladinom su i počela moja prva kafanska iskustva. Naravno u Istri kao i za većinu stanara Radićeve. Sada mi se čini da sam sa tog broja poznavao najmanje ljudi. Znam ih po prezimenima, ali se sa njima nisam mnogo družio.

Petica je bila „rezervisana” za rukometaše. U prizemlju Rusmir Latić, koga smo Rile. Bio je omalen, sitan, a sport mu je nekako išao od ruke. Da je bio desetak cantimetara viši, garantovano bi ostvario mnogo bolju karijeru. Dugo je igrao za Bosnu gdje je dobio drugi nadimak po kojem je bio mnogo poznatiji, Šeki, a koliko znam dao mu ga je dao legendarni „Šjor”. Da se posvetio fudbalu i tu bi vjerujem bio uspješan jer je bio vrlo talentovan i za taj sport.

U tom ulazu je živio i Rade Grbić koji je „sto godina” igrao rukomet za mali „fisofski” klub Partizan.

Na trećem spratu, „brkica” Bato Bilić, nekadašnji šef „Diskotona”. Mnogo je volio da igra basket u FIS-u, a vječiti rival u igri, ali i velikim svađama mu je bio Enver Bičakčić, Hodža, kako ga je zvalo cijelo Sarajevo. Na šestom spratu je moj škloski prijatelj Ranko Crnogarac, poznatiji pod nadimkom Rakac i njegov mlađi brat Goran.

U ulazu broj sedam s lijeve strane je bila dječija biblioteka „Vlatko Foht”. U nju je bila učlanjena cijela Radićeva, ali i okolne ulice, tu smo uzimali školsku lektiru. U više navrata sam platio i kaznu, jer sam kasnio sa vraćanjem knjiga. Tih para mi je i dan danas žao, pošto roditeljima ni u snu nisam smio da kažem da mi novac treba za plaćanje kazne u biblioteci. To bi ih kako sam tada razmišljao, razljutilo, pa sam uvijek lagao da idem na neki rođendan.

U ulazima sedam i devet je bilo najviše djece. Na sedmici su bile sestre Čebić, Radanović, Sarajlić i Kulenović, a na devet Tadić, Šojić, Muratbegović i Đerić. To su u djetinjstvu bile „obične” curice, ali kasnije – što ne reći – vrlo zgodne djevojke. Biljanu su komentarima na moje prošlo pisanije mnogi spominjali. Ona se udala za Ćazima i koliko znam sada žive negdje u Americi. Iskreno, meni je, kada smo već bili odrasliji, mnogo zgodnija bila Vesna. Ona je bila tiha patnja mnogih tadašwnjih momaka, ali njen izabranik je izvjesni Dubrovčanin i još prije poslednjeg rata je odmaglila u Njemačku. Prije tri godine smo se sreli u našem Sarajevu i siti ispričali….

Sestre Radanović su bile najstarije. Imena im se, da me ubiješ ne sjećam, ali znam da se prva udala najstarija za pjesnika i voditelja popularne emisije „Na ti”, što se emitovala ponedeljkom na TVSA. Sarajlićke i Kulenovićke su bile komšinice na petom spratu: muž mlađe Sarajlićke igrao je košarku za „25. maj”.

U mom ulazu najljepša je svakako bila Tanja Šojić sa drugog sprata. Kao dijete, sa plavim okicama je privlačila pažnju svih dječačića u Radićevoj pa i šire, a kasnije i mmomaka. Završila je Pozorišnu akademiju na Obali, a najveću popularnost je stekla kao šankerica Marija u ovovremenoj kultnoj seriji „Lud, zbunjen, normalan”.

Ipak, ako ću do kraja da budem iskren po mom ukusu je ubjedljivo najzgodnija je bila Zinka Cerić, ćerka nekadašnjeg ambasadora Jugoslavije u više zemalja, Besima. Ona je stanovala baš u mom ulazu na drugom spratu, ali je odselila još dok je bila djevojčurak. Znam da je još tada i starija raja govorila da je Zinka „avion” od ženske, a. imali su i pravo. Kasnije, kada sam je sretao po gradu uvijek sam se iznova divio njenoj ljepoti. Udala se za nekog Holanđanina…

Osim pomenutih sestara u ta dva ulaza je bilo i mnogo braće. Na sedam braća Delić, Ilinčić i Batez, a u devetki Dizdar, Materić i Đurković. Dizdari, Goran i Zoran su doselili u Zinkin stan, a na četvrtom su bila vjerovatno najuspješnija i najčuvenija braća iz Radićeve, Slaviša i Mladen Materić. Slaviša je bio novinar u Radio Sarajevu i bio sam jedan od poslednjih ljudi koji ga je vidio pred smrt, u izbjeglištvu u Beogradu. Mladen je pozorišni reditelj i ostvario je zavidnu karijeru i van granica bivše SFRJ. Trenutno živi i radi u Francuskoj u Tuluzu.

Braća Vujičić sa broja 11 su bili „zaštitni znak” tog ulaza. Stariji Roćko uvijek dotjeran, elegantan, uredno štucovanih brkova i mlađi Vujke veliki zajebant. Nema toga koga Vujke nije zezao. Imao je zarazan smijeh pa su se, kada se on smijao, smijali svi ostali bez obzira da li je to o čemu priča bilo smiješno ili ne. Upravo zbog toga su ga svi voljeli, a najviše njegova dva najbolja druga iz istog ulaza, Momčilo Čičković i Miralem Mrgan, kasnije dugogodišnji igrač RK Bosna.

Tačno između broja 11 i ulaza u studentski dom ,,Mladen Stojanović” je bio naš „Vembli”, zaleni travnjak. Tu smo odigrali mnogo važnih utakmica protiv „male raje” iz Augusta Cesarca i Mis Irbine. Taj ulaz, što se tiče moje generaciji iznjedrio je dva doktora – Adija Hadžismajlovića i Slavišu Pejovića. Odlično sam poznavao još i Nikolu Bilića, čiji sin je bio „starija raja”. Sa njima bih i završio spisak stanara Radićeve, što bi Besim rekao u svom komentaru na prošli tekst, o mojoj najdražoj ulici.

Znam da nisam nabrojao sve, i da ovi redovi ostju otvoreni.

S tim ulazom se i „završavam” za sada zgradu koja je počinjala na Obali. Posle broja 11, danas se tu nalazi hotel Dardanija, ranije koncertna poslovnica, a na ćošku raskrsnice sa Mis Irbinom prodavnica „Jadran” Zagreb. A, onda…..

E, onda na kraju Radićeve sa te „neparne” strane, dugo godina kultna sarajevska kafana, „Istra”. Nema nijednog muškarca koji je pretendovao za sebe da kaže da je ubrajan u boeme, a da nije bio posjetilac te čuvene, prave kafane sa šarenim stolnjacima i plehanim pepeljarama. Tu je kao što napomenuh negdje, počela i moja kafanska karijera. Za sve je kriv otac, koji me je još dok sam bio baš mali počeo voditi u taj prostor na ćevape i sok, a on je, naravno pio pivo. Kasnije smo zamijenili uloge. Ja sam pio pivo, a on sok. Razlika je i ta što sam ja pio u većim količinama, a on bi obavezno stao posle trećeg.

Upravo u tu čast svim mojim Radićevcima, ali i svim Sarajlijama kojima je ne samo ova ulica ostala u srcu i sjećanju, nazdravljam sa jednom velikom čašom piva.

Živjeli i uzdravlje moje drage komšije i sugrađani.

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply