”SARAJLIJA U LIBIJI”

Rešo Hadžismailović

 Sarajlija u Libiji

 Napisah ovih pet kratkih priča da ih otrgnem od zaborava. A o ovoj mojoj novoj domovini, sigurnoj i bogatoj zemlji u kojoj živim evo više od 15 godina ne bih imao za sastaviti ni dvije rečenice. Kanada je jako dobra, ali sterilna i pomalo dosadna.

 Bugari

Nekim poslom letimo iz Benghazija za Tripoli. Te 92 godine opalila ona ljetna vrelina, ne može se disat. Jedva se izborimo za boarding pass-ove boreći se k’o lavovi. Najzad onako znojavi uđemo u avion gdje se lakše diše. Ispred nas veća grupa Bugara, veseli i glasni. Jedan od nas ih u prolazu pozdravlja sa “dje’s ba bratko” a oni se smijulje. Avion je pun ali još ne kreće, kasni. Kroz prozor sad vidim grupu libijskih vojnika gomila se na pisti pred avionom. U avion uđe jedan brkati i vrlo ozbiljan Libijac. Govori nešto na arapskom ali iz njegovih brzih pokreta shvatamo da putnici iz prvih 6 redova moraju napustiti avion. Mi smo ovaj put sretni, sjedimo u osmom redu. Bugari zbunjeni počese izlaziti bez riječi. Nakon par minuta sjedišta aviona su bila prazna i spremna da prime vojnike. A oni u solidnom redu brzo posjedaše na upražnjena mjesta. Sad kroz prozor gledam jadne Bugare, stoje na vreloj bengazijskoj pisti i ne znaju ni sta će ni gdje će. Oni ostaju u neizvjesnosti a ptrljag im odlazi i ko zna da li će ga i kad opet naći.

 

Jaje

Ako te neki libijski domaćin pozove na večeru, poziv prihvaćaš bez razmišljanja jer se to ne dešava baš često.

Jedan naš visoko pozicioniran manager SH, bi prijatno iznenadjen pozivom hadža koji je jako uticajan i s kojim ima solidne poslovne a donekle i prijateljske odnose. Iste večeri SH se pojavi u velikoj i dobro opremljenoj kući hadža u Tripoliju. Domaćin ga srdačno primi i sjedoše sami na pod kako je i običaj. Žene počeše unositi razna jela i više nije bilo mjesta na ogromnoj tepsiji. SH je gladan i sve mu izgleda vrlo primamljivo. Ipak prvo ide priča pa poslije klopa.

Domaćin se raspričao ali cijelo vrijem bišće rukama izmedju nožnih prstiju. Hvata one gutice prljavštine između nožnih prstiju, pravi crne kuglice i kao što smo se mi s klikerima igrali, baca ih od sebe. SH sad više ne prati priču a glad koju je osjećao je nestala. Domaćin je sad počeo nutkat SH raznim jelima ali njemu nije bilo nimalo do hrane. Samo očima prati let crnih kuglica. Sad se domaćin nakon nekoliko neuspjelih insistiranja da šta pojede počeo malo ljutiti. SH je bilo vrlo neugodno i nije znao sta će. Najzad na sred tepsije medju svim tim jelima primjeti tanjur sa oguljenim kuhanim jajima. Da se nekako izvadi kaze “Evo ja ću ovo jaje” i pođe da ga uzme. U tom momentu hadž skoči i onom istom rukom uze jaje govoreći “Evo ja ću ti ga” kako i dolikuje dobrom domaćinu. SH šta će kud će, otvori usta a hadž mu ubaci jaje koje on na jedvite jade proguta. Kaže da je u tom momentu mislio na Tibor Sekelja koji je negdje da odobrovolji nekog africkog poglavicu morao pojesti šaku živih crva.

Štembilj

Nigdje ne možes pojesti tako dobru jagnjetinu kao u Libiji. Bolja je čini mi se  i od naše. U Tripoliju ima hajvan pijaca, izabereš jagnje a hadž ga odmah prikolje i obradi. Za sat dva ono je već na ražnju. Od čega im je tako fantastican ukus nismo mogli nikako skontati budući da su im glavni izvor hrane bile baćene plastične kese koje snažni vjetar raznosi svukuda dok ne ateriraju na neke žičane ograde. E tu sad dolaze jagnjad i hapaju ih pa je to jedini postojeći način čišćenja tih kesa. Zbog svega toga, uvijek kad u mesnici kupujemo jagnje gledamo ima li onih državnih štembilja koji ko biva garantuju da je jagnje zdravo, licencirano. Istina, štembiljaju ih masovno tako da se od tih zelenih štembilja ne može meso vidjeti.

Nameračili se mi na jagnjetinu sa ražnja tog četvrtka, dana uoči neradnog petka da se malo popije i bar na trenutak potisnu sve frustracije, a bilo ih je pocetkom te 92. godine mashala.

Na glavnoj ulici Gargaresh desetine mesnica jedna do druge izbacili pred radnju cijele i polovice jagnjetine i junetine. Već odavno nam ne smeta što to meso napadaju muhe i prašina od auta.

Uđemo u jednu mesnicu sa jako lijepim komadima. Nas četvorica odaberemo jedno, nako baš lijepo jagnje. Taman da gazdi kažemo da nam ga vaga kad neko primjeti da nema onih zelenih štembilja.  Razočarani, već se okrećemo ka izlazu kad gazda pita da li da ga vaga. HG govori arapski, pa mu kaže – hadž, ma fi vorga (nema štembilja). Nas hadž odgovori povišenim glasom – fi vorga, fi (ma ima štembilj, ima) i nestade u susjednoj prostoriji. Mi ništa ne kontamo. Kad eto ga nazad, gotovo trči sa štembiljom za fakture i sve umačući ga u ono tintoblaj jastuče stade pored janjeta pa pita – gdje ćete da vam ga ištembiljam. Majko mila, gdje ja to dođoh!?

Kurban, uzalud

Rat jos nije počeo. Imamo veliki posao u Tobruku, Istočnoj Libiji. Benghazi nije daleko a tamo je head office najveće naftne comp koja nam je klijent. Radovi nam idu dobro i započinjemo novu fazu skladišnog prostora sa ogromnim rezervoarima. BJ kao direktor gradilišta načuo da je običaj u Libiji priklati janje kao žrtvu u znak hairli posla. HG se potrudi i kupi pristojno janje. Dade instrukcije na arapskom našem starom vozaču, da kad dođe svita iz Benghazija da ga na temelju pred zvanicama i zakolje.

Lijep dan, vedar i čist. Mi se upicanili, nervozno čekamo delegaciju. Dođose u tri velike Toyote a mi ih prvo primimo u office da ih upoznamo sa napredovanjem radova. Na trenutak izadjem van, kad primjetim Zvonka (zagrebačkog purgera) našeg caterera, kako ko bez duše trči prašnjavim putem ostavljajući oblake prašine iz sebe. Nešto viče, ne kontam još. Kad se približio čujem ga kako pomaže:

“Dečki, pa hadž ga je već priklal”.

“Ma koga je ba priklal”?

“Pa prikal je jagnje”

Uletim u office i išaretim JB i HG da izađu. Zvonko im ponovi priču. Vidimo bruka je na pomolu. BJ psuje HG i njegov arapski i šalje ga da mazne gdje bilo kakvo janje a mi ćemo odugovlačiti odlazak na temelje. Nakon sat vremena GH se vrača sa smješkom na licu. Sve je OK. I bogami ga hadž ovaj put prikla na temelju, krv se razli a klijent nam poželi sreću i uspjeh koji kobajagi taj čin obezbjeđuje. Isto veče oba jagnjeta se stavilo na ražanj pa smo junački navalili na pečenje prigušeno se zezajući – “Pa on ga je već priklal”.  Uskoro poče rat, stadoše radovi, ode sve u vraga.

Sa ove geografske i vremenske distance taj čin mi izgleda vrlo barbarski, ali tako je to bilo.

Rendgen

94. godine izasla mi punica iz Sarajeva kroz tunel, pa preko Igmana boreći se ko lav dobaci do Malte, gdje sam godinu ranije prebacio ženu i djecu. Radeći za njemačku comp. dogovorim sa gazdom da svaki mjesec provedem deset dana na Malti. Punica nakon dvije godine rata i gladovanja poželila jagnjetine a o libijskoj su joj napričali priče. IB me vozi u tripolsku luku na trajekt pa prolazeći pored prašnjavih mesnica zamolim ga da stane da kupim pola jagnjeta. Rizikujem da mi malteski carinici oduzmu jagnje, ali i ako oduzmu nije velika šteta. Zamota mi mesar po janjeta i ja ga nekako uvalim u torbu. Ostavi me IB u luci, a ja na security. Dođe moja torba na red. Vidim policajac gleda u ekran pa u mene. Nestade, kad vraća se sa još trojicom. Gledaju napeto u ekran pa u mene. Šta je sad kontam? Otvaraj torbu, nabusito traže. Kad vidiše jagnje, počeše se smijati a vidim da im je pao kamen sa srca. Ne znaju engleski pa mi jedan išaretom objasnjava da su mislili da sam nekog priklal, gledajući te kosti na ekranu. Na Malti me niko ništa ne upita i ja dobacih kući sa po libijskog janjeta.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply