ESO VILIĆ, NAŠ PROFESOR, LJUDINA U SVAKOM POGLEDU!

Eso Vilić  Ljudina u svakom pogledu!

Piše: Bato Rafajlović

‘’Kucamo na vrata zaboravljenih asova’’ bio je naziv, čini mi se, jedne od sportskih TV emisija pokojne nam Juge. Takav ili sličan naziv bio bi prikladan za ovaj tekst o nekad vrlo poznatom i možda u svoje vrijeme najsvestranijem sportisti BiH, ESADU – ESI VILIĆU.

Tri sedmice svog godišnjeg odmora ovoga ljeta proveo sam u San Diegu sa kćerkom Majom i dvoje unučadi, odakle sam, nakon učestalih poziva vlasnika kluba gdje sam prije 10 godina radio, došao u 7-dnevnu posjetu klubu u blizini Chicaga. Naravno, nisam propustio priliku da, takodjer nakon 10 godina, posjetim svog jarana Esu – 75-godišnjeg umirovljenika, negdašnjeg dizača tegova Željezničara i Bosne i atletičara AK Sarajevo.

Kad sam ga upitao kako ga zdravlje služi, Eso kaže: ”Odlično, brate, da kucnem… stvarno se ne mogu, ama baš ni na šta požaliti. Dobijem nedavno poziv od doktora da dodjem na pregled, a ja neću… Što da idem kad mi baš ništa ne fali niti me šta boli, pa jel’ tako?’’.Velim: – E, vala, Eso, aferim!

Autor teksta Bato Rafajlović i Eso Vilić

Eso je rodjeni Sarajlija, a roditelji su mu došli u Sarajevo iz sela Duboka kod Stoca. Završio je vodoinstalaterski zanat,sa 17 godina se zaposlio i prilično dugo radio u Gradskom vodovodu, a sportom se počeo baviti sa 15-16 godina i to prvo dizanjem tegova.

Trener mu je bio Andrija Maleč, koji se istovremeno i takmičio, a bili su tu tada poznati dizači: prerano preminuli Stevan Marković, Reuf Karalić, Mirko Avlijaš, Ahmed Sadiković i mnogi drugi.

S lijeva: Eso Vilić, Zdravko Raguz, Hadrović, Vlatko Maleč, Adjemović i Andrija Maleč

Trenirali su u staroj baraci u ul. Podtekija u neposrednoj blizini tadašnjeg sportskog “kompleksa” Skenderija, bez tuševa i sa poljskim WC-om kojeg su dijelili sa nekim stanarima iste te barake.

Pripreme KDU”Bosna” u Budvi: U gornjem redu Franjo Svetislavski, Mirko Avlijaš, Zdravko Raguz, Ahmet Sadiković i Muhamed Halepović. U srednjem redu Mustafa Karabdić Dumbo, Strahinja Jagličić Straja, Milorad Misaković i Eso Vilić. Sasvim dole Duško Kraljević.

Zatim, po povratku iz vojske, koju je služio u Kumanovu, na nagovor bacača kugle Krupalije, počeo je trenirati i takmičiti bacačke discipline u atletici; kuglu i disk.

Već prve godine u obje discipline plasirao se za državno prvenstvo i svake naredne godine bio je na državnom prvenstvu finalista.

Snimak iz Novog Sada 1955.g. bacači kladiva Eso Vilić, Meho Karalić, Ratko Simić i Bogoljub Koprivica

Branio je Eso i boje bivše nam Jugoslavije i nastupao na više Balkanijada i medjunarodnih takmičenja.

Balkanijada u Turskoj Proglašenje pobjednika u bacanju kugle: Dako Radoševiš, Eso Vilić i turski takmičar

Medjutim, nikad nije napustio dizanje tegova -bio je čak i državni rekorder u disciplini trzaj u teškoj kategoriji.

Državni rekorder u trzaju

Prema Esinom sjećanju, po njegovom dolasku u Atletski klub Sarajevo, profesionalni trener bio je Jaša Bakov, jedan od članova uprave kluba Bato Vlačić, a najpoznatiji atletičari su bili bacači

Dako Radošević (kugla i disk), Ratko Simić, Karalić i Bogoljub Koprivica (kladivo), skakač u vis Ljubiša Zečević (tehnika: horajn), Miletić (koplje), Emil Novak (trčanje), Milad Petrušiš (preponaš), te sprinteri Jovan Babić  i Sami Bugri, tada student iz nesvrstane Gane (kasnije ministar za sport svoje zemlje) i još mnogo drugih manje ili više poznatih atletičara.

Spomenuo je Eso kako je bio svjedokomi jednog nemilog,

Tragičnog dogadjaja, kada je jedan dečko nepažnjom, prelazeći preko pomoćnog stadiona na Koševu dok su bacači trenirali, bio pogodjen kladivom i smrtno stradao. Atletičar koji je izbacio kobnu spravu, duboko potresen teškim incidentom,nikada više nije želio kročiti na atletski poligon.

Kad je već bio odlučio da završi sportsku karijeru, opet na nagovor ovaj put trenera Jocić Radoslava, okušao se Eso, i to vrlo uspješno, u jednom od najtežih sportova  atletskom desetoboju! Na svom prvom državnom prvenstvu 1963. godine postao je državni vice-šampion iza Slovenca Vravnika.

Sarajevske BAI – Desetoboj: Bugarin, Rumun i Jugosloven Vilić

Punih pet godina trenirao je i takmičio se Eso u desetoboju, izmedju ostalih i na Sarajevskoj Balkanijadi 1966. godine.

Njegov rekord u BiH u desetoboju još nije oboren.U 33-oj godini imao je svoje zadnje takmičenje kao desetobojac. Bilo je to 1968. Na  jednom medjunarodnom turniru u Italiji. Godinu-dvije prije toga prestao je sa dizanjem tegova.

Jahorina sredinom šezdesetih: Dževad Fazlić, Ismet Kaljanac, Eso Vilić, Nada Kamenjašević, Momo Ivković, Kurić M.

Eso je bio tipičan predstavnik čistog, ničim ukaljanog amaterskog sporta, kakva je, uostalom, bila i velika večina sarajevskih sportista 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.Kad ovo kažem, mislim prije svega na zaista mizerne tehničke i egzistencijalne uslove u kojima su tadašnji sportisti trenirali i takmičili se i, s druge strane, fanatičan entuzijazam i ljubav prema sportu. Zatim, tu mislim i na prve pojave upotrebe anabolika, čije je kratkotrajno djelovanje rezultiralo neuporedivo većim sportskim učinkom njihovog korisnika, ali se na duge staze vrlo negativno odražavalo na njihovo zdravlje. Tada se, kaže Eso, već znalo da su neki od atletičara iz Slovenije, Beograda i drugih klubova uzimali anabolike. Zato Eso kaže: “Da je meni bilo barem da imam da jedem koliko mi je bilo potrebno, a o anabolicima i tehničkim uslovima da i ne govorim, ‘dje bi mi bio kraj…” Kad sam ga upitao kada je “objesio sprinterice o klin” Eso se grohotom nasmija: “Ma kakve, čovječe, sprinterice, bac’o sam i trč’o u starim, poderanim tenama…”

Sarajevo 1964. Đuro Čegar, Dako Radošević i Eso Vilić

Tek negdje početkom 70-tih – prisjeća se Eso – AK Sarajevo doživljava renesansu i to kada je na mjesto predsjednika kluba došao karizmatični novinar i karikaturista “Oslobodjenja” Adi Mulabegović. Osnovan je Servis AK Sarajevo (po uzoru na Studentski servis – prim. BR) koji su vodili Sveto Ćuk i Djuro Čegar i tako se je finansijsko stanje kluba vidno popravilo. Mene taj procvat kluba, nažalost, nije zakačio, ali kao i da jeste, jer je narednim generacijama bilo mnogo bolje nego meni…” zaključio je Eso.

Sa 25 godina, Esoje upisao fizičko vaspitanje na Višoj pedagoškoj školi da bi, učeći, trenirajuči dva zahtjevna sporta i uz puno radno vrijeme, diplomirao 1969 na FFK (bivsi DIF).

Esi Vilišu diplomu FFK uručio je dekan Slavko Podkubovšek

Radio je kao profesor fizičkog, najprije na Prvoj gimnaziji a zatim na Srednjoj ugostiteljskoj školi. Po svojoj želji, u prijevremenu penziju je otišao 1990. sa 35 godina staža i 55 godina života.

Nastavničko vijeće Prve gimnazije 70-ih godine

Cijeli rat je kompletna familija Vilić provela u Sarajevu, a na moje pitanje kada, kako i zašto se odlučio da napusti Sarajevo, Eso kaže da ima brata koji već više od 40 godina živi u Americi i koji ga je i prije rata stalno zvao da dodje i živi s njim, ali Eso tada nije vidio nikakav valjan razlog da ide bilo gdje iz rodnog grada. Ali kad se zaratilo i rat završio onako kako se završio, Eso, kao ni mnogi od nas, nije vidio baš puno valjanih razloga da ostane u osakaćenoj, opljačkanoj zemlji bez jasne perspektive za svoja tri sina. To je bio sasvim dovoljan razlog da, istina teška srca, prihvati ponudu brata da ga sponzoriše kao imigranta u Ameriku.I nije se, kaže, nikad pokajao…

Familija Vili? živi u Rockfordu, stotinjak milja (oko 160 km) sjeverozapadno od Chicaga u vrlo lijepoj prostranoj kući. Eso, supruga Sena, te sinovi Senad (elektro-inženjer i licencirani sportski pilot) i Edin (apsolvent Mašinstva) žive zajedno, dok najstariji sin Haris sa suprugom živi i radi nedaleko od njih.

Ko god je imao sreću da poznaje ovog korpulentnog i kao sa klasičnih grčkih skulptura gradjenog deliju, morao je odmah zapaziti njegovu dobroćudnost, skromnost i jednostavnost, kao i to da se u tako snažnom tijelu krije dječija duša. Uvjeren sam da su ga kao takvog zapamtili i sportski drugovi kao i njegovi učenici i kolege profesori s kojima je radio.

Bato Rafajlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply