BILI SU TAKO BLIZU ZVIJEZDA,ALI IH NISU DOTAKLI……

MIRZA HASANEFENDIĆ

BILI SU TAKO BLIZU ZVIJEZDA, ALI IH NISU DOTAKLI!

  Zoran Mičanović

Stariji ljubitelji nogometa često spominju imena legendarnih fudbalera Musemića, Prodanovića, Katalinskog, Bukala i još mnogih drugih. Svi su oni zvijezde sarajevskog fudbala i ostaće u vječnom sjećanju svih iskrenih ljubitelja fudbala. Ti velemajstori nogometa nisu predmet ove priče, nego je ova priča posvećena nekim drugim fudbalskim likovima iz njihove sjene, koje je samo jedna ”tanka” linija odvojila da ne budu možda na njihovm mjestima ili bar najmanje u galeriji legendi sarajevskog i jugoslavenskog fudbala.

Neki nesretni momenat sudbine, sekunda nesreće, težak lični izbor ili nešto treće odvojio ih je zauvijek od velikog terena i magičnog eha tribina stadiona. Bili su tako blizu da postanu zvijezde sarajevskog fudbalskog neba, ali ih nisu nikada dostigli ili što bi se u narodnom jeziku reklo došli su do vode ali se nisu napili iste!

Godine rada, teškog treniranja i odricanja, gubile su se i nestajale u jednom trenutku, a kako je tim ”tragičnim” junacima bilo to samo oni znaju.

Bilo je vjerovatno i drugih imena i primjera u fudbalu i u drugim sportovima, a u ovom tekstu autor priča o igračima koje je lično gledao, a sa većinom i igrao u raznim selekcijama, kulupskim, omladinskim i studentskim.

Priča počinje sa jednim imenom igrača kojeg se vjerovatno mnogi ne sjećaju

Sredinom šezdesetih godina u gradu se pričalo o mladom sedamnaest godišnjem igraču FK Sarajeva  po imenu Fahro Ulak. Izvanredan igrač, sjajan tehničar, visok, brz, vrsnog driblinga, sjajnog šuta i izvanrednog centar šuta u kojem je bio spoj legendarnih centar šuteva Paje Samardžića i Dragana Đajića. Imao je sve te kvalitete, a tek mu je bila sedamnaesta.

FK Sarajevo nije razmišljalo niti sekunde i ponudilo je tom nevidjenom talentu ugovor odmah, a onda je nastupila jedna mala ljudska drama i veliki gubitak za sarajevski, jugoslavenski i za fudbal uopšte.

Na običnom rutinskom ljekarskom pregledu prije početka sezone igranja, utvrđeno je da igrač Ulak ima veče srčane probleme, koji njemu ne dozvoljavaju da nastavi fudbalsku karijeru. Ljekari nisu bili saglasni da on može nastaviti igrati jer mu je bilo zdravlje u opasnosti.

Kolika je bila dubina ličnog bola ovog vrsnog mladog igrača, to samo on zna. Ja ga lično nisam nikada više na terenu, ali sam ga vidjao kao taksistu na Baščaršiji!

Tužni junak Koševa je bio i moj dragi čobanijski komšija Faruk Topčagić, igrač koji je imao sve uslove da uspije, ali ipak nije dostigao zvjezdane visine , a kojima je objektivno pripadao.

Dobar dribler, još bolji šuter, čvrst duel igrač, prodoran sa divnim centaršutom, bio je vrsno desno krilo i nama ma Čobaniji je bio jedna vrsta fudbalskog idola. Igrao sam sa njim u ekipama malog fudbala za Skenderiju i bio je vrlo često igrač odluke.

Potpisao je ugovor sa FK Sarajevom, čiji je bio junior, ali nikada nije dobio ono pravo puno vrijeme da pokaže raskoš svog talenta na koševskom stadionu i stadionima širom cijele Ex-Yu.

Zašto nije uspio? Iskren da budem, niko u raji znao i bila je jedna ”priča” da je zaigrao u ”loše vrijeme”, kada su na njegovim potencijalnim mjestima (desno krilo i centarfor) igrali nogometni velemajstori Musemić i Prodanović. Ponekada je igrao mali fudbal na turnirima, ali je ipak najviše vremena provodio sa rajom u zezancije kod čuvenog čobanijskog brice Drage.

Robert Košar Roćko bio je posebna tragična priča. Poznavao sam ga, kao igrača, iz juniorskih dana FK Sarajeva. Bilo je evidentno da se radi o izuzetnom fudbalskom dragulju. Zaigrao je sa osamnaest godina za prvi tim Sarajeva i svi su mu proricali veliku karijeru.

Oni koji su igrali ili su bili ”oko fudbala” znaju da od kada je svijeta i vijeka, zadnjeg čovjeka u odbrani (centarhalfa) su uvijek igrali visoki, snažni i iskusni igrači, ne rijetko skloni preoštrim startovima, pa čak i grubostima.

Roćko, je bio sušta suprotnost tom stereotipu centarhalfa, tih i smiren momak, dobar tehničar, prosječne visine i snage, kome su prljavi startovi bili strani, a treneri FK Sarajevo su upravo njemu poklonili svoje povjerenje postavljajući ga na tu odgovornu poziciju, šefa zadnje linije odbrane!

Roćko je bio možda sarajevska verzija legendarnog Franca Bekenbauera zvanog Kajzer koji je umjesto snage i sile, gradio svoju igru na tehnici i fudbalskom znanju.

Pred Roćkom su svi putevi bili otovreni i svi snovi su izgledali ostvarljvi.

Onda jednog dana se desi ljudska i sportska drama! Lijep sunčani dan, utakmica prvenstvena! U datom momentu jedan dubinski centaršut prema golu Sarajeva. Lopta dugo putuje, ono što bi se reklo kao da je poštom poslana, a na nju negdje iznad penala startuju istovremeno Roćko i golman Muftić. Sudar stravičan, poslije koga mladi centarhalf ostaje ležeći na zemlji, a hitna pomoć ulijeće u teren.

Kasnije novine pišu o teškom lomu noge mladog igrača i nada da će se vratiti jednog dana. I Roćko se pokušao vratiti, ali više nije nikada bio ono što je bio prije tog nesretnog dogadjaja. Kasnije je igrao u nekim drugim klubovima i po turnirima malog fudbala, ali nije nikada dotakao ”zvijezde” a bio im je tako blizu i tako mlad!

U FK Želji je igrao moj dragi prijatelj iz svih omladinskih i studentskih selekcija Zoran Mičanović. Bio je vrstan centarhalf, visok, jak, čvrst u duel igri, izvanredno je savladao fudbalsku tehniku i samo se očekivalo da jednog dana zaigra u prvoj željinoj postavi na Grbavici. Zoka je imao sve da bude prvoligaški igrač, ali je nažalost imao ”baksuz” da je na tom mjestu godinama u Želji igrao velika legenda Ex-Yu fudbala Josip Katalinski Škija. Poslije izvjesnog vremena Zoka se okrenu studiranju Prava, a fudbal je godinama igra za svoju dušu u FK Iskri i bio pozivan u sve moguće amaterske selekcije.

Dobar igrač, u FK Želji, je bio dr. Josip Jurišić moj dobar prijatelj i moj veliki sportski protivnik. Nekako kao da je bila sudbina da na svim utakmicama on bude moj direktni odbrambeni igrač. Bio je oštar igrač, ali vrlo korektan i nije nikada pribjegavao nedozvoljenim startovima. Naravno da je i on prolazio kroz sve ”moguće” reprezentativne selekcije. Iako izuzetno kvalitetan igrač, on je napustio fudbal i posvetio se medicini gdje je postao jedan od najuglednijih sarajevskih doktora. Jedno vrijeme je bio aktivan i u političkom životu grada, pa je bio i gradonačelnik.

Za kraj da sponem  još jednog mog druga dobrog igrača, tačnije sjajnog golmana Nedima Lončarevića. Nedim je bio golman juniora FK Želje koji je ”obećavao” i pred kojim se otvarala karijera. Da li je neprikosnovenost  legendarnog golmana Želje Čobe Janjuša ili ljubav prema novinarstvu prelomila, pa je Nedim rano završio fudbalsku karijeru?

Ja to neznam, ali znam da je Nedim Lončarević kasnije kao voditelj dnevnika TV Sarajevo napravio sjajnu novinarsku karijeru!

Ovo je bilo sjećanje na neke meni drage ljude i drugare, kojim je malo falilo da dodju do vrha, ali ih je nešto spriječilo da naprave taj zadnji korak.

Januar 2104 napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply