PRIČA O ”GLUHARENJU” U SARAJEVU SEDAMDESET I NEKE…..!

MIRZA HASANEFENDIĆ

PRIČA O ”GLUHARENJU” U SARAJEVU SEDAMDESET I NEKE…!

Priča o vremenu kada se nije nigdje žurilo, a svagdje se stiglo!

Bilo je jutro sedamdeset i neke….Probudio sam se oko deset sati! Glava malo ‘’natečena’’ poslije još jedne ‘’aktivno’’ provedene noći na našim redovnim sarajevskim putovanjima. Putni itinerer redovan, prvo malo gluharenja na Hipi klupi kod Parkuše da saznaš šta ima novo u gradu, a što nema u novinama. Kasnije krene stanadardna šema; Stari sat kod Nedje, pa onda redom Čarli, Pike, Bene i na kraju završiš u Šadrvanu.

Gdje god dodješ mnogo jarana i tebi poznatih likova, lijepe dotjerane djevojke koje drže do svog nivoa. Poslije skontaš koliko su Sarajke lijepe i u modnom trendu, pa sve ono što se nosi na svjetskim modnim pistama vrlo brzo dolazi na sarajevske ulice.

Što se tiče muške raje tj.  jarana, spoznao si koliko ti ljudi znaš i koliko ljudi u gradu tebe zna.

Poslije ovih ”pojedenih” dvadesetak (i više) godina tvog života koje su pojele ‘’UŠI’’ ( ne one male, nego velike džinovske (ne)ljudskog oblika) skontaš da ti nisi skoro  ništa znao o tvojim jaranima ni koje su im političke opcije, ni koja im je nacionalnost, ni vjera, ni seksualna sklonost u to doba jednolična ( ?).

Zašto nismo ništa znali o tim detaljima naše okoline? Možda nismo bili radoznali, a možda u tom periodu ogromna većina nije nosila ta obilježja u svojim ličnostima ili su bila uspavana u njima!

Ustao sam, popio kafu, pa nisam bio ‘’bolestan’’ da pijem čaj!

Trebalo je da idem na fakultet na predavanje, ali mi se baš nije nešto ni išlo (ništa novo), pa odlučih da idem u kino ‘’Djuro Djaković’’ na predstavu od 11 sati prije podne.

Na blagajni kina dug red, ‘’igra’’ talijanski špageti western film sa herojom tog doba, legendarnim Đulijanom Đemom, po sistemu ‘’pobij sve i vrati se sam’’.  Pred kinom, kao da je miting  ‘’zgubidana’’  koji su ‘’luftali’’ tj, zbrisali sa nastave iz okolnih srednjih škola, studenata i onih koji neznaju šta če sami sa sobom raditi.

Poznati jalijaš zvani Kinez, pravi dobar biznis, prodaje srednjoškolcima ljekarska opravdanja za izostanak u školi. Nama studentima je lakše ne moramo se nikome pravdati za bježanje od naše odgovornosti.

Utoneš u mrak kina, gledaš nevjerovatne ‘’pucačke’’ kvalitete slavnog italijanskog kauboja, popraćene vulgarnim komentarima, ne rijetko glasnim podrigivanjem i skontaš da primitivizam u gradu nije umro! U Sarajevu svako vrijeme nosi svoje papke i krkane, samo se mjenja njihov broj u procentu gradskog stanovništva, a čiji procenat u stanovništvu grada odredjuje gradski karakter Sarajeva!

Oko pola jedan, film je završen, a ti si već zaboravio da fakultet i postoji, pa onda ideš na podnevnu kafu u ikonsku kafanu zvanu ‘’Parkuša’’. U istu kafanu je bilo vrlo važno ići, jer je to bilo mjesto gdje si ti vidio druge, a i ti bio vidjen. (Ovo me posjeti na jedan ‘’klasični opis’’ za uglednog domaćina; ‘’On ti je vidjen čovjek, vidjen je na svakom vašaru i teferiču!’’).

Parkuša je bilo mjesta sarajevskih šminkera i snobova, jer si tu mogao piti kafu, a da si okružen  zvijezdama sa naslovnih strana novina i malih ekrana koji su sjedili oko stolova blizu tebe. Bila je neka posebna prisna atmosfera i neke vrste jednakosti medju gostima, jer  niko nije smetao ‘’slavnim’’. Nisam nikada vidio da je neko u parkuši tražio autogram ili da se slika sa poznatim.

Bilo neko lijepo vrijeme, pa nisu bili još izmisljeni mobiteli (celularni) telefoni, pa te niko nije uznemiravao, niti te je ko mogao pratiti, ni roditelji, ni djevojka, ni milicija, a nije te mogla prisluškivati ni ‘’diktatorska vlast’’. Ti nisi bio privatno kontrolisan, a demokratije je kod nas još ‘’spavala’’!

Poslije šminkeraja u Parkuši, bilo je vrijeme da se nešto pojede, pa je valjalo odvaliti pješaka do Čaršije. To je bilo ‘’putovanje’’ od sat do dva, jer si barem pet-šest puta stao da se pozdraviš sa ljudima koje znaš i da razmjeniš ‘’priču’’; malo istine, malo više laži i najviše tračanja!

Kada se došao na Čaršiju imao si priliku da za male pare jedeš dobro, a izbor za kokuza bio je ‘’carski’’, ćevapi kod Haseta, Kurte, Želje, Mrkve,…bureka i krompiruše koliko ti duša hoče.

Stiglo je rano poslijepodne i valjalo je ići kući da se ruča. Prije ulaska u kuću, valjalo je svratiti u raju, da se ‘’upišeš’’. Pripadao sam Čobanijskoj raji i naše mjesto skupljanja je bilo pred Trasom na betonskoj klupi ili pred bivšom protestantskom crkvom na Obali. Tu je ‘’faca’’ bio Hakija zvani Hašak, a koji se (u svojom pričama) predstavljao kao neumorna Sex-mašina. On je često nosio u ruci knjigu ZUR (zakon o udruženom radu) pa ga neko novi u raji upita : ‘’Hašak je si li ti advokat?’’, Hakija, koji je bio geometar i privatno radio, odgovori : ‘’Ne, ja samo tražim rupe u zakonu!’’.

Poslije gluharenja pred Trasom, bilo je vrijeme za ići kući, gdje bi te brižni roditelji pitali kako je bilo danas na fakultetu? Ti kažeš; ‘’Dosadno kao i svaki dan’’, a zaboravio si i da si upisan na fakultet i da on postoji!’’

Ali uprkos ovom ‘’zaboravu’’ gore i aktvinom slobodnom životu bez tereta, pritiska i bez žurbe, ogromna većina nas je završavala Faks u regularnom vremenu poslije četiri godine.

Pošto sam bio fudbaler, morao sam poslije podne ići na trening. Nisam to volio, ali ako ne treniraš nisi mogao igrati u nedelju u timu ( to je bilo već ‘’nešto’’ što si volio), a i sportska stipendija ti se smanjivala.

Dva trenera Pašić i Biba Alajbegović su nam uzimali dušu, a naročito smo mrzili ‘’kondicione treninge’’. Trčiš oko stadiona, kratki pa dugi sprint, a lopte nigdje da vidiš, k’o da treniraš za maratonsku trku, a ne fudbal.

Poslije treninga, valjalo je opet pjehe u grad, bila su to ‘’pješačka vremena’’ puno se hodalo, pa je narod bio zdrav! U povratku je bilo obavezno skretanje u slastičarnu ‘’Dvije ruže’, kod Druge gimnazije! Vlasnik, činio mi se da zvao Đulbehari ili Junuzi (zvani Komšo jer svakog je zvao komšijom) nisam više siguran, bio je vrijedan čovjek, ali nije nikome vjerovao kada je lova u pitanju. Pa kada ti naručiš legendarni špricer (pola boza-pola limunada) on ti naspe, ali pruža drugu ruku, kao poruku; ‘’Komšo, prvo lova, pa roba!’’. Na zidu je imao ‘’Marketinšku poruku’’‘’AKO STE ZADOVOLJNI RECITE SVIMA, A AKO NISTE RECITE SAMO NAMA!’’.

Poslije ovoga si išao lagano kući koliko da te roditelji ne zaborave, a i da te komšije vide da još nisi odselio.

Ako si tu noć izlazio sa djevojkom onda se fino obriješ i obučeš, (što bi se reklo u sarajevskom slengu ‘’upicanio se’’) i tu večer imaš neku drugu priču, sadržaje i radosti, ali to već spada u domen privatnosti.

Ako si imao ‘’slobodno’’ veče, onda je šema izlaska bila slična gore ispričanoj, ali bez obzira na ponavljanje šeme, svaki novi izlazak nosio je nove dogadjaje,, nova poznanstva i saznanja!

E tako se živilo, studiralo i ‘’gluharilo’’ sedamdeset i neke….., Možda nekom ova priča liči na masovnu priču o ‘’lijenom Gaši’’, ali nije baš tako , ponekad prvi utisak vara, jer su mnogi od ovih ‘’Gluhača’’ postali kasnije svjetski priznate ličnosti u svojim domenima!

Februar 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply