TRI KRALJA, DUGA DEVETKA I ZLAJA!

JAN Beran: Tri kralja, duga devetka i Zlaja!

Zivot Anđelije Buljović nije baš  ličio na nagradno putovanje “Podravini u pohode” za 2 osobe u  organizaciji lista “Arena”.  Više je to vuklo na nerješive ukrštene riječi, kombinovane sa rubrikom, medju penzionerima popularno nazvanom “ko to jutros nije kahvu pio?”, uz obavezni nedjeljni dodatak “Alkohol, porodični neprijatelj broj 1″…

Zarana udova, Anđa je nekako predeverala svjetski rat, dolazak komunizma, poratnu izgradnju, “nema Boga”, ma’nitog sina Zlatka,  kubansku krizu, let na Mjesec i … u medjuvremenu – ostarila… Život joj prođe k’o “Orijent Expres” kroz balkanske kuruze, brz i superluksuzan voz o kome joj je pokojni muž Ivica,  željezničar, pričao bajke, dok ju je, mlađahnu, bario na Vrelu Bosne, uz polovku mehke i tanku mezu… Dal’  zbog rakije, priče ili tanane meze, Anđelija se predade, udade, zatrudnje, rodi sina… i postade udovica… Sve u godini dana… Ni drugar’ca, ni gospođa, u novi poredak nije vjerovala (“Vidi pet prstiju na ruci… Ni jedan nije isti…”), a od starog ništa lijepo nije zapamtila… Ipak, smisao, radost i utjehu nađe u crkvi svetog Ante, u kojoj provede više vremena no u vlastitom domu, godinama uzaludno tražeći od nijemog, obnaženog i na križ raspetog božijeg sina upalih rebara, odgovor na pitanje : ” Šta mi  bi sa mladošću?”  Pod stare dane, najviše se radovala obredu posvećivanja memljivog stana iznad “Dubrovačkog podruma” na Staroj stanici, o Tri kralja… Dok bi drugi nosili vodu u crkvu, udovici je veliku radost pričinjavala posjeta svećenika njenom skromnom domu… Radost i tugu, reklo bi se, jer njen jedinac Zlaja, bezbožni fakin iz starostaničke raje, nije propuštao svakogodišnju šansu da zasere  stvar, propitujući se kod velečasnog Strize šta, na primjer, misli o 4 cure, dva para sa kečevima, da li zna da su 3 sedmice ponekad jače od kraljeva itd…  Stari, iskusni, dobro namazani i jos od jutra podmazani svećenik, buduci i sam stanička raja, prelazio je preko tih podjebavanja uz par Vinjaka, i sa milohotno-superiornim smješkom tipa “kad’ riknes samo će ti se ka’sti…”

Ljeta Gospodnja su prolazila, zemlja se i dalje okretala a svete sličice Melkiora and co. u izdanju Kršćanske sadašnjosti sa Kaptola, nalijepljene jedna na drugu, živjele su, ponad vrata stana porodice Vidović, u savršenoj slozi i miru sa objavama ustaške komande o pjegavom tifusu i požutjelim obavještenjima Narodnog odbora  o deratizaciji…  No, kako to vec biva, đavo dođe po svoje. Vjerovatno usljed preuzetosti Svevideće kancelarije, a pomalo i zbog gripe velečasnog Strize, nebeska administracija posla u pećinu mahmurnog lava Zlaje  mladog svećenika Alojza, mršavu, bubuljičavu, kratkovidno-umišljenu božju skalameriju, očito neuspjeli Stvoriteljev pokušaj da od maloumnog nećaka načini kako-tako upotrebljvog službenika firme Svetog trojstva…

Dakle, Lojzek, sa svetim sličicama, dimnim efektima, svetom vodicom, brevijarem i ostalim pripadajućim alatom i priborom dušospasne struke, pozvoni na vrata porodice Buljović ne sluteći koliko je, ponekad, istinita ona o putu do pakla što popločan je najboljim namjerama, k’o kakav klozet talijanskim roza pločicama… Alojz Šutalo, kako se mladi duhovnik, možda budući Papa, uprav’ izasav’ iz sjemeništa zvao, nije imao šansi… Poslalo ga je kako je poslije pričao u katoličkoj koloniji u Najrobiju, u nemoguću misiju… Da posveti dom Lucifera  lično…

Mlađahnom popu nedostajaše, pored životnog iskustva, znanja, šarma i sreće i minimalna tolerancija na alkohol, jer se svo njegovo dotadašnje iskustvo sa ovom đavoljom materijom svodilo na gutljaj krvi Isusove, pri svetoj pričesti…

Mašinski inžinjer Zlatko Buljović, spavao je popodnevnim snom mahmurnog pravednika, izmorenog konstruktivnom, cjelonoćnom i intelektualno-iscrpljujućom debatom oko izbora novog predsjednika udruženja društva anti-alkoholičara ZTO Rajlovac, održanoj na mjestu, gdje se, do izbijanja neznatne tuče (sa demoliranjem, policijskom intervencijom, uz djelimičnu mobilizaciju civilne zaštite) nalazila njegova omiljena kafana “Kod 2 bumbula”. Drug Zlatko je, aklamacijom ponovo izabran, uz zanemarljivu cijenu od plavih ledja i jednog lutajućeg bubrega…

Uglancano mesingano zvono na navijanje, relikt zaostao od KundK monarhije, budilo je iz mrtvih, inspirišući probuđenog na različite akte milosrđa, od kojih je nabijanje na kolac bilo samo predigra… Nista ne sluteći, mladic u crnom kaputu  je revno okretao ručku zvona, ponavljajuci, u sebi, nabubane fraze svećeničkog protokola, iz odjeljka “Posjeta vjerničkog doma o Kraljevu”… Treba li reći, bilo mu je to prvi put… Baba Anđa je otišla u mesaru po svjezu teleću džigericu, siguran lijek protiv uboja, pa  se zvonjava otegla dovoljno dugo  da probudi Zlaju i sve ono najbolje u njemu…

Iza vrata se prvo čulo nešto slično urliku ranjene životinje, zatim tupi zvuk tijela sto udara o pod, a onda ime NJegovo, praćeno nestašnim krdom glagola, koji, u običnom životu, opisuju sexualni akt rodoskvrnuća…

Vrata se naglo otvoriše, otkrivajući Lojzekovom kratkovidnom cvikeru pogled na ćelava čovjeka, buljavih, zakrvavljenih očiju, sa hitlerovskim brkom ispod nateklih plavih podočnjaka, u potkošulji i prugastim gaćama, pomalo krvoločnog izraza lica, što je podsjećalo na face onih engleskih kratkonogih pasa sa  predugim ušima.

“Jeeees?” prodra se Zlatko otvarajući vrata…

Božji službenik osta sleđen, otvorenih usta, usred namjeravanog faljenog Isusa i Marije …

Umjesto Babe Anđelije, divnog stvora i predane vjernice, pojavi se ovaj urlajući užas od Kamensko manekena za donje rublje…

Ocijenivši žrtvu u momentu, ing Buljović složi opako-ljubazan izraz i osmjehujući se (iako ga je koljeno boljelo od pada sa kreveta), servilno otegnu: “Viii ste trebali?”

Alojz promuca kako je, vjerovatno, promašio sprat (kuca bješe jednospratnica), no Zlaja ga zgrabi za revere i nimalo njezno ubaci u kuću, s’ledja zatvarajuci nogom vrata…

“Ako trazite drugar’cu Anđeliju, ona je trenutno otsutna… zaprede spodoba u prugastim gaćama… Poslije značajne pauze, rastavljajući riječi na slogove: “Možda vam ja mogu pomoći?” Ovo zadnje bješe izgovoreno nedvosmisleno koljački … U očajanju, Lojza sa sjeti Lazara i njegovih muka, pa hrabro, doduše piskavim glasom, izjavi da je došao da posveti ovaj dom, čime isti postaje zaštićen od svih zala, kako je red i zakon Božiji…

Zlatko, iznenada zainteresovan idejom  o nebeskom osiguravajućem zavodu, sasvim normalnim glasom upita: “I vi, znači,  tvrdite da to ima efekta?  Dakle, štiti, čuva, da kažemo osigurava kuću i stanare u njoj? Domaće životinje pripadajuće familiji? Podrum, mozda i tavan?  OK… A od čega, moliću? Nastavi teatralno, kao glumac u reklami : “Od zemljotresa, požara, kuge, tripera, ratova, kartaških dugova i poplava, proljeva u autobusu Split -Sarajevo, trudnih služavki i posjeta ženine rodbine?”

Ustravljeni svećenik mahinalno klimaše glavom…   “Pomračenja Sunca? Dodajmo i Mjesec. Pokriva li to i  siromašnog zeta sa sela?”  Uzneseno: “A ko opet, moliću, šalje te divne poklone ljudskom rodu, nedostojnom postojanja? Sam Gospod Bog naš, otac koji nas je ovakvima nikakvima stvorio… Nije li tako, vaša svetosti?” Lojzik se prekrsti drhtavom rukom…

“Ispada  da  Stvoritelj nije ništa bolji od Njujorčana iz Palerma, ili violinista iz Cikaga … Prodaje zaštitu od samoga sebe, i to onima što ih je, biće p’jan, po  liku svome stvorio…

Razočarano, Zlatko nastavi:” A i ta Tri kralja… Prije par godina igralo se u veliku lovu sa Big Džo Mudonjom… Ja ufatio 3 kralja… i sve zijanio…”

Lojza, ohrabren promjenom Zlajinog raspoloženja:” A, što ćete , Božja volja, imao je jače karte!” Zlaja, odsutno: “Jok, brate, dugu devetku…” Naglo se prenuvši: “No, molim vas, ne dajte se smetati, radite svoj posao, posvetite ovaj topli dom, na radost ukućana i majčice Crkve koja će dobiti onih 300 dinara što moja jadna mati ostavlja svake godine na kuhinjskom stolu… Samo vas jedno molim, upravo insistiram, da popijete jednu sa bezbožnikom, nekako osjećam da sam u vašem prisustvu bliže Gospodu… Ova ljubazna ponuda bješe potkrijepljena  nimalo nježnim guranjem u poluraspadnutu fotelju, posljednjem preživjelom komadu Anđelkina davno potrošenog miraza… Ovdje treba reći da inžinjer Buljovic nije volio društvenu nadgradnju… On bješe baza, teška industrija, željeznica, da kažemo, a sve ostale grane društvene zajebancije – školstvo, štampu, umjetnost, vojsku (uključujući i firmu “Otac sin i duh sveti A.D.”) smatrao je pijavicama bez kojih bi život naporno radećih šljakera kao što je on bio raj, ili bar ličio kasnom popodnevu uz Vinjak i janjetinu u kafani kod “Četri sise”, pardon “2 sestre”… Naravno, organi reda nisu bili na ovoj listi,  jer, batina je iz raja izašla a Zlatko Buljević iz policije, penzionisan za Rankovića… Zbunjeni Lojzek nije o ovome znao baš ništa, ali mu se nekako činilo da nije dobro odbiti ponudjenu čašu za vodu od debelog stakla, do ruba napunjenu crvenkastom tečnošću … Nije znao ništa ni o Vinjaku, te hrabro potegnu dobar gutljaj iz masne posude na cijem dnu je pisalo “Prva fabrika stakla Paraćin”… (ove riječi će ponavljati kao molitvu, na čudjenje osoblja Hitne u Vrazovoj ulici, gdje je dovezen te večeri zbog akutnog trovanja alkoholom…

Jedva dodje do daha, a Zlaja mu dosu novu turu… Spočetka je Lojza mislio da će umrijeti na ovom putu iskušenja, kašljao je, grlo ga je  vraški peklo, oči suzile a i povračalo mu se… Potpuno se predao sudbini… Nikad on Rima vidjeti neće…

Odjednom, neka ugodna toplina zavlada mu tijelom… Straha i nelagode nestade… “Nije još čas, Bog me nije napustio”, pomisli čvrsto odlučan da izdrži ovu kušnju do kraja… Slabašnim glasom upita Zlaju, koji je sa  radoznalošću naučnika koji promatra razvoj gusjenice, pratio ovu transformaciju: “Želite li se ispovjediti?” “Može”, uslijedio je odgovor “ali prvo da popijemo po još jednu… Ipak ste došli na dvije noge ilustrissime…” Ovaj argument se učini već sup’janom svešteniku savršeno logičnim a i titula mu se dopade… Iskapi čašu, namigujući mangupski slici Svetog Ante na zidu. Dobro se zagrcnuo i da ne bi Zlajinog prijateljskog udarca po mršavim plećima zacijelo bi se udavio… Neko vrijeme  je, zabalavljen, tupo sjedio u fotelji, zatim se bezuspješno pokušao sjetiti imena svih 12  apostola, pjevao tiho neku latinsku misu, svađao se sa nekim imaginarnim nevjernikom,  a zatim  zaspao…  Zlatko se dijabolično nasmeši, – još jedan na listi… Valjaće ga izbaciti prije no što se Anđa vrati…  A, da ga spusti u “Dubrovacki podrum”?

Alojz polako otvori oči, lagano podiže ruku sa praznom časom… “Još” reče promuklim glasom.

“Stvorio sam monstruma” pomisli Zlaja bacajući pogled na polupraznu bocu…

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply