PUTOVANJE VOZOM (NEKADA) IZ SARAJEVA U DUBROVNIK!

MIRZA HASANEFENDIĆ

PUTOVANJE VOZOM (NEKADA) IZ SARAJEVA U DUBROVNIK!

Putovanje za nezaborav iz carstva mog djetinjstva!

Nekada davno, kada biti neko spomenuo Dubrovnik, a tebi srca odmah zaigra, pa kao nekako ti  toplo oko srca , baš kao da ti je spomenuo Sarajevo. Ako je Sarajevo bila naša prva ljubav, onda je Dubrovnik bila prva naša ljubav do ljubavi prema voljenom gradu. Dubrovnik si upoznao iz svih uglova; prvo su te roditelji vodili kao dijete u njega iznajmljivali sobe u starom gradu  (npr. ulice Miha Pracata, Andrije Čubrilovića, Široka ulica itd.). Kasnije kada si postao omladinac išao si sa ferijalcima u kampove na Lapadu i u Kuparima, a onda jednog dana kada si počeo raditi i tvoje platne sposobnosti su se  mnogo povećale počeo si boraviti u hotelima, Lero, Libertas, Orlando itd.

Za Dubrovnik se moglo ići autobusom na tri putna pravca, preko Tjentišta, Ljubinja i Neuma, ali je najfamoznije putovanje bilo vozom.

POLAZNA ŽELJEZNIČKA STANICA U SARAJEVU (danas gradska autobuska stanica)

Voz je polazio sa željezničke stanice kod stanične Pošte (na vječitoj Novoj stanici) tačno gdje je današnja autobuska stanica. Voz je bio uskotračni (76 cm pruga) i vukla ga je parna lokomativa zvana popularno Ćiro. Bila su dva voza (vlaka) za Dubrovnik jedan ujutro oko 8 h i drugi noćni oko 10 sati navečer.

Ova priča govori o godinama početkom  šezdesetih i voz je izgledao dosta skromno. Iako je bilo mnogo skromnosti u vozu su postojale čak tri klase; Prva klasa sa kupeima sa plišanim sjedištima, Druga klasa sa kupeima u skaju i Treća klasa bez kupea tj sjedišta u vagonu nisu bila odvajana kupeime i svi su putnici bili zajedno u istom vagone bez podjele na kupee.

U noćnom vozu su bila plinska svjetla, pa su kondukteri palili sa dugim upaljačem to svjetlo,koje bilo nekako neprirodne ljubičasto plave boje, koliko samo da se osvjetli, poput sjena prostor kupea.

Prije polaska išao je jedan uniformisani željezničar sa metalnim štapom, sa kojim je udarao u svaki točak kompozicije i osluškivao eho, sa ”uhom” poput nekog vrhunskog muzičkog genija. U toj rezonanciji, taj radnik je prepoznavao da li ima u točku neka naprslina.

Isti postupak se ponavljao nekoliko puta do dolaska u Dubrovnik!

To je bilo prosto nevjerovatno,koliko je bila efikasna ta primitivna metoda. Danas se u modernom svijetu koriste, tv kamere, visokofrekventi uredjaji, kompjuterski nadzor i opet ima mnogo više željezničkih nesreća nego što je bilo u Ćirino vrijeme!

Kada je to uradjeno i kada bi Ćiro ”pustio” par puta onaj oblak pare na stanici da podesi pritisak, onda bi izadji, kada mu je vrijeme, na glavni peron onaj otpravnik vozova u plavoj uniformi i sa crvenom kapom na glavi.

On bi pisni snažno u pištaljku i ”komandnom” palicom mahni, a voz bi krenuo prema jugu, tj prema Dubrovniku.

Voz bi se dobro protresao i krenuo lagano, sve više ubrzavajući do svoje maksimalne brzine oko 40 km u ravnici. Prolazeći pored vagona na stanici mogao si se susresti sa malom optičkom varkom, jer si imao utisak da oni vagoni u stanici putuju, a ne ti.

Poslije izlaska iz Sarajeva put je vodio preko Blažuja, tunela na Bradini i silaska niz Ivan. To je bio poseban spektakl, jer su po sredini (izmedju tračnica)  bili zupčanici koji su bili od kapitalnog značaja kao pomoć  vozu koji se penjao  uz Ivan, a bio je i kao neka dopunska sigurnost da se voz koji silazi ne ”zalaufa” nizbrdo i ode u…… ”hendek”.

Voz koji se penjao u povratku u Sarajevo uz Ivan, koristeći taj zupčanik  išao je dosta sporo pa su se neki momci dokazivali iskačuči i uskačući u voz u pokretu.

Kada bi voz prošao Jablanicu, onda bi sidji u kanjon nedirnute rijeke Neretve  i ”putuj” bi prugom, koja je bila na dnu današnjih jezera Grabovica i Salakovac u jednom nestvarnom prirodnom ambijentu, sa kristalno čistom zelenom rijekom i visokim liticama. To je  bilo uživanje za oči.

U sjećanju po ljepoti kotline Neretve , posebno mi je ostalo  mjesto zvano Aleksin buk.

Poslije Mostara voz je produžavao do Gabele i tu se jedan krak odvajao  za Dubrovnik, a  drugi za Metković.  Pruga je dalje nastavljala kroz Popovo polje i donosila veliko zadovoljstvo putnicima i radna mjesta lokalnom stanvništvu.

Ovaj dio pruge Čapljina-Dubrovnik se najduže zadržao,  pa sam istom prugom prošao 1974 godine, sada već šinobusom, a Ćiro je bio eliminisan.

Približavajući se Dubrovniku Ćiro je stizao u mjesta Brgat i Ivanjica.

Sa toga mjesta se pružao veličanstven pogled na Lokrum i na pučinu plavog jadranskog mora, a pruga se dijelila prema Dubrovniku i prema Zelenici!

Ivanjica je bilo neobično mjesto jer bi se  u hercegovačkom kamenjaru odjednom pojavio, pred očima putnika,  grad se divljeg američkog zapada, nešto poput kaubojskih gradova u Teksasu. Tu je sve bilo k’o na filmu saluni, zatvori, korali, šerifova kancelarija i ti si se u čudu ”pitao otkud odjednom ja u Teksasu?”.

Radilo se o filmskom kaubojskom gradu,koji je je za potrebe snimanja italijanskih špageti western filmova bio tu podignut .

Mi smo gledali u kinu kauboje misleći da se to dešava u Teksasu, a nismo nikada ni pomislili da se to dešava u hercegovačkom kamenjaru.

Silazak sa Ivanjice u  Gruž  (dubrovačku luku) bio je jedan novi spektakl. Sa druge, kopnene strane, brda Srđ, voz se naglo spuštao (ili penjao uz pomoć onih istih zupčanika ko na Ivanu) , a ti osjećao miris mora i čempresa. Voz bi sišao polako u Dubrovačku rijeku ,a onda bi ”smotao” i polaku ušao u željezničku  stanicu Gruž, a ti stigao u grad koji si mnogo volio.

VOZ SA ISTORIJSKIM KORIJENIMA – fotografija još iz Austrougarskog vremena!

Putovanje je bilo dugo desetak (i više) sati, sa prolaskom kroz mali milion tunela, probijenih u ”ljutom” kamenu i bez betona, preko desetina mostova kao iz bajki, uz često zaustavljane voza, lupanje točkova …i svo vrijeme si bio kod ”sebe u svojoj kući”, pa ti nisu trebali nikakvi ”papiri’ za putovanje osim vozne karte!

Onda je jednog dana ćirina pruga potonula, tj ostala na dnu novo dignutih jezera, gore visoko je podignuta pruga normalnog kolosjeka Sarajevo-Ploče (koja se uglavnom više ne koristi), a u Dubrovnik se više ne može putovati vozom ili vlakom, ostalo je samo sjećanje i fotografije (dijelom prikazane u ovom tekstu)  na neko vrijeme kada se išlo u Dubrovnik brzinom od 40 km na sat, a opet ti je bilo lijepo putovati!

STANICA U DUBROVNIKU  LUKA GRUŽ!

Februar 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply