JURAJ MAREK!

Predrag Finci

Juraj Marek

Mudri kritičar bi mogao iznaći poneku primjedbu Weirovom filmu Društvo mrvih pjesnika. Vjerovatno bih i sam kakvu pridodao da nisam upao u onu, najčešću zamku koja se ispriječava pred svako prosuđivanje: podudarnost ličnog doživljaja i iskustva o umjetničkom djelu. Estetski sud bi morao biti očišćen od svega subjektivnog da bi uistinu dosegao puni smisao djela; gdje je na djelu projiciranje ličnog iskustva u umjetničku tvorevinu, tu se lično na takav način sjedinjuje sa djelom da se ne vidi djelo, već vlastita projekcija. S oprezom, dakle, kažem da volim Weirov film.

Prva gimnazija je bila ozbiljna škola. Ozbiljnost joj je davala njena glomazna austrougarska zgrada, lista slavnih i uvaženih koji su je pohađali i strogost njenih, naročito predratnih nastavnika. Čedo Duvnjak je bio njihov prototip: uđe u razred i objavi da za pet matematiku zna Bog, za četiri on, a mi možemo dogurati do trice. “Znam da me zovete metla, a to je zato što ja metem, metem, metem, sve neznanje pometem, nema lako dvice…”. I kako koji nastavnik uđe, razveseli nas sličnim obećanjima. Nastavnicima koji su nam predavali pridružio bi se i Ibrulj, koji, čim bi po školskoj uniformi razabrao da je tkogod od nas iz Prve gimnazije, navalio bi da ga ispituje na sred ulice: “Da čujem Pitagorinu teoremu… Koliki je korijen iz jedan? Ne znaš!? Kako ti se zove nastavnik, da mu kažem da ti da kečinu, sram te bilo, skitaš ulicama umjesto da učiš, propalice jedna…”. Ni oni koji su nas razgaljivali svojom žovijalnošću, kao što je to znao Mihač, koji je umio čas učiniti zanimljivim i praskavim od smijeha, ili Čeka, koji je govorio o historijskim događajima i njihovim akterima u prezentu, vračajući pojmu historije njegovo izvorno značenje, čak ni oni nisu lako dopuštali da odstupimo od prostog reproduciranja napamet naučenih lekcija. Negdje početkom drugog polugodišta, kada mnogi od nas prikupiše dovoljno slabih ocjena, a oni drugi se istakoše kao dobri učenici, u razredu zavlada ležernija atmosfera. Kada nastavnicima posta jasno da galamimo sve više, a da što oni više galame mi manje strahujemo, u razredu nedisciplina, tipična za one koji se oslobode straha, postade tako napasna da je još samo povremena pojava “strogog a pravednog” Hasana Hasanefendića i njegovo štedro dijeljenje ukora unosilo malo reda. Mnogi od nas su već smjerali da pređu u neku drugu gimnaziju (“kod nas trica – kod njih petica”) ili da odu na zanat (“pa će biti love, a ne moraš učiti”). Onih nekoliko dobrih učenika postadoše za nas odvratni štreberi, a naš interes za svjetsku mudrost zamijeni opća nedisciplina, sve češće izostajanje iz škole, odsutnost na časovima.

 

“Mora da je neko oklevetao Jozefa K., jer su ga, iako nije načinio nikakav prestup, jednog lijepog jutra uhapsili…”. Jako smo se začudili. Znali smo da će nam doći novi nastavnik književnosti, ali nismo očekivali da započne čas bez ikakvog predstavljanja, bez najave teme lekcije, bez prozivanja učenika i upisivanja odsutnih, bez ičega na što smo svikli, nismo dakle očekivali da započne priču, da je veze cijeli čas, da onda jednako dramatično kao što je počeo stane, da se zagleda u razred, tiho upita kako nam se priča dopala: “Historija književnosti je niz ovakvih djela. Moj je zadatak da vas tome učim”.

Drugi put nam je pročitao Heineovu Loreley i pustio da o pjesmi govorimo po svom nahođenju, sve dok, polako i s mukom, ne dogurasmo do nekakve djetinje, ali naše predstave o tome što može biti romantizam u književnosti. Onda nas je vodio podno Babinog zuba i “učio gledati” (“Zapažanje je najvažnija osobina dobrog pisca”)znake dolazeće jeseni, što je bila sljedeća tema našeg pismenog rada. Navečer je za one koji su imali interesa prikazivao, stišćući se od napada kostobolje, u hladnoj fiskulturnoj sali remek-djela filmske prošlosti i strpljivo usmjeravao naše zbrkane impresije. Osjećali smo bezmjernu slobodu u iskazivanju vlastitih duhovnih maštarija, zaštićeni njegovom odlučnošću da nas ocjenjuje po ličnim zaslugama. Blago nas je nagovarao da čitamo, da čitamo “bilo što, neka su to petparački romani, važno je da steknete naviku čitanja, strogost selekcije će doći sa iskustvom…”. Učio nas je a da nas ničemu nije učio: znanje je postajalo ono što je njegovom pomoću oslobađano iz nas samih. A samo onaj u kome saznato postane njegovo unutarnje znanje uistinu zna, kao što u svijet umjetnosti može stupiti samo onaj ko u sebi osjeti da i sam tom svijetu na neki način pripada. Možda je baš zato naš nastavnik bio posebno strog prema onima koji su pokazivali sklonost ka književnosti, jer je sve što oni ne bi uradili kako valja bila posljedica lijenosti, a one koji nisu imali takvih sklonosti ocjenjivao blago, da barem u njima ne razvije averziju prema umjetnosti.

Presječe nas kada nam saopćiše da “kolega Marek neće moći više da predaje, razbolio se…”. Pojavio se u našem razredu ponovo, kada smo već bili završna godina, i ponovo nakratko. Čitao nam je pjesme tada nepoznatog pjesnika, Vaska Pope, koje je pronašao u studentskim novinama. Nikom ništa jasno. “U svijet djela morate ulaziti strpljivo. Nemojte da vas zavodi blještavost, nemojte da vas nose zvonke riječi, jer iza njih često ničeg nema. Jest da je ovo moderna poezija, da je ono novo teže shvatiti, ali ih pročitajte deset, sto puta. I kada jednu shvatite, otvori vam se cijela jedna nova osjećajnost. Svijet koji niste poznavali, ali, vidjet ćete, svijet koji može biti i vaš”. I postade. Kasnije sam sve mislio da mu u svojoj prvoj knjizi ispišem posvetu “Juraju Mareku, koji je kriv što postadoh pisac”. Bilo me samo strah da on, onakav skrupulozan, ne pomisli da je baš kriv i da ne požali što je bio dobar nastavnik. Što se mene tiče, ja i dalje ne vidim mane Wierovom Društvu mrtvih pjesnika.

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply