”MOLIM TE NE NAGINJI SE KROZ PROZOR”!

MIRZA HASANEFENDIĆ

“Molim te ne naginji se kroz prozor”!

Putovanje Ćirom na Koran!

Ima jedna Sarajka, starija od svih nas Sarajlija zajedno, od naših predaka, pa čak i od samog Sarajeva. Ona je uvijek bila tu, sada je tu i uvijek će biti tu, na svom mjestu.
Ime je joj Miljacka i ona će biti uvijek, uprkos svojoj nesavršenosti, ljubav svih nas Sarajlija, a pogotovu nas koji smo odrasli na njenim obalama.
U sarajevskim osnovnim školama, na časovima ”Poznavanja prirode i društva” , na temu “Upoznaj svoj zavičaj”, učili smo da Miljacka izvire na dva mjesta; na Koranu i u Mokrom. Ova dva potoka se sastaju u mjestu Han Derventa, tu se spajaju u jednu rijeku i tako ”nastaje” Miljacka, naša gradska rijeka kratkog toka, istorijskog značaja i velike ljubavi!
Jednom neko reče, a to je istina, da su nas sve učenike sarajevskih osnovnih škola uvijek vodili na izvor Miljacke na Koranu. Nikada još nisam sreo čovjeka koji je bio na izvoru Miljacke u Mokrom.
Mi smo voljeli da idemo na izlet na izvor Miljacke jer je to bila prilika da se vozimo u legendarnom vozu, zvanom Ćiro.
Sam izvor na Koranu nije bio ništa posebno, potok k’o potok, ili u žargonu rečeno ”prdimahovina” tj. beznačajna pojava, ali je zato putovanje bilo veličanstveno!
Ono je počinjalo rano ujutro i prije samog odlaska na Željezničku stanicu. Naše drage majke, sa svojim velikim srcem i zlatnim rukama, ustajale su rano ujutro da bi nam pripremile hranu i piće za naše jednodnevno putovanje.
One bi poranile i spremale nam burek, jer se pričalo da burek drži više ukus i svježinu, tj. da duže traje nego krompiruša, omiljena dječija pita!
Dok se burek pekao u rerni, naše majke, onako zlatne i brižne kako su samo one znale biti, skoknule bi do obližnje pekare gdje su nam kupovale prve vruće jutarnje kifle. Te kifle bi bile poslije namazane puterom (ili margarinom) i unutra bi se stavilo malo sudjuke ili salame (po slobodnom izboru). Neki su mazali i marmeladu koja je bila tada na cijeni, a bila je na cijeni i kombinacija maragarin dole, a med gore.
To se zvalo ”namazani hljeb”, a znalo se često desiti da isti ispadne djetetu iz ruke. Tada je jedan ”drveni” filozof razvio teoriju; da svaka namazana kriska, koja padne na zemlju, uvijek padne na namazanu stranu. Teorija izgleda glupo, ali ja mogu reči, iz mog iskustva, da ima nešto tu, jer je i meni svaki put kriška pala na namazanu stranu!
Od kolača nosili su se suhi kolači iz praktičnih razloga, a i djeca su volila ”moderne kolače”. Naše nane i bake su preporučivale za jednodnevno putovanje sarajevski lokum, a za duže putovanje gurabije. Mi, djeca, nismo volili gurabije jer su bile tvrde za zube!
Mnogo kasnije, fabrika ”Sarko” će početi da pravi industrijske kolače, koji nisu bili loši, a bili su omotani u modernu celofansku ambalažu i bili su namjenjeni nepoznatom kupcu.
Kolači naših majki bili su umotani toplinom srca naših majki, a namjenjeni su bili poznatom ”potrošaču”, malom ”poguziji”, njenom voljenom djetetu.
Plastične flašice sa vodom nisu bile još ”pronadjene” i voda se pila sa česmi po onom čuvenom pravilu : ”Prva žedj, druga žedj, itd., ‘’odnosno, glasnim izvikivanjem uzimanja reda za pijenje vode na česmi!”
Naši očevi, ti strogi i dragi likovi, sa dušama mekim k’o pamuk, vadili bi sa dna džepova ”zaboravljenu” i presavijenu banku (deset dinara), davali bi je nama da se ”nadje za puta”. Usput su nam spominjali da se pristojno ponašamo, da ne divljamo po vozu, da slušamo profesore, da budemo pažljivi prema curicama, da im pomognemo pa ako treba da ih i zaštitimo od potencijalnih nasilnika.
”Istočna pruga” počinjala je u gradu kod ulaza u kasarnu ”Marsal Tito”. Neki stariji od mene su mi pričali da je nekada pruga dolazila i do Marin dvora (ovo nisam vidio, ali nemam razloga da ne vjerujem u to).

KARTE ZA USKOTRAČNI VOZ

Voz je išao sporo i počinjao svoj uspon prelaskom preko željezničkog mosta (koji više ne postoji), iza doma zdravlja ”Omer Masli?”. Onda je išao trasom današnje obilaznice iznad željinog stadiona. Tu bi obavio jedan ”obavezan ritual” (kada ima utakmica na Grbavici), glasnim piskom u više navrata bi pozdravio navijače Želje, što je bilo popraćeno erupcijom oduševljenja navijača, koji su se kleli da taj ”pisak” ima moralni efekat na igrace Želje.


U nastavku je Ćiro prolazio kroz moj kraj, čuveni gaj na Čobaniji. Mi smo ga sačekivali i uskakali i njega u vožnji da bi stigli na stanicu Bistrik. To je bio jedan test hrabrosti.
Na bistričkoj stanici su se ponekada (pazarnim danom) sretali dva voza. Jedan voz je dolazio iz Istočne Bosne, pun nama dragih prehrambenih džakonija ( Užička pršuta, male kačice sa slatkim kajmakom (vrhnjem), …).
Drugi voz je bio voz koji je išao u suprotnom pravcu prema Koranu u kojem je odzvanjala dječija vesela galama, osnovaca koji su išli na izlet

.

POVRATAK U STANICU BISTRIK

Mi smo bili u ranim pubertetskim godinama i za nas je bilo nešto mistično i romantično u tim prolascima kroz mnogobrojne tunele. Štaviše, za neke od nas, to je bila prva prilika da izrazimo stidljivo svoje prve simpatije i prve naivne senzualne kontakte sa voljenom osobom.
Bili smo suviše mali da bi izražavali neke veće seksualne pretenzije, ali smo bili več veliki da smo imali pravo na svoje prve obostrane simpatije. Po ulasku u voz, nastojali smo po svaku cijenu da sjednemo do naše simpatije, čije smo ubrzano disanje osjećali u mraku tunela i duboko žalili što tuneli nisu još duži ili bar da ih ima više.

PRUGA ZA KORAN NEKADA

ISTO MJESTO DANAS

Ponekada u igri pokreta i osjećanja, da li slučajno ili namjerno, naše su se ruke srele u mraku i ostale zajedno spojene do dolaska svjetlosti, jedva čekajući slijedeći tunel.

To je bilo dovoljno da plovimo u oblacima ilikako to reče lijepo legendarni sarajevski pjesnik; Ljubav je riječ i ništa više, isto se čita i piše! Ruka u ruci to je mnogo više!
Neke ruke koje su se srele tada, ostale su vezane i za cijeli život! Neke druge ruke, koje su se srele iz radoznalosti otkrivanja nekog drugog svijeta, razišle su se po dolasku na Bistrik i nisu se više nikada srele!
Neki ponavljači, a oni su uvijek bili stariji i ”zreliji” za koju godinu više, su se kleli da su u tunelu prvi put poljubili neku ”žensku” u životu. Moguće je i to, ali mislim da je to više proizvod njihove mašte i želje za dokazivanjem svoje ”zrelosti”.
Tvoja prva ruka u ruci, tvoje prvo ”ljubavno” saznanje da si nekom ti lično ”posebno” drag i da je tebi neko ”posebno” drag, izazivala je pravu konfuziju u mladim dušama. U tunelima se ostajalo bez daha, a po izlasku iz tunela se ostajalo bez riječi.
Moj najbolji drug mi je pričao da je bio crven kao i njegova simpatija, pa je bježao pogledom od profesorice, koja je sjedila u istom kupeu. Želio je da ”ruka u ruci” bude samo njihova intimna tajna, a znao je da će profesorica u njegovim očima pročitati tu tajnu, koju nije želio da dijeli ni sa kim.
”Bježeći” od pogleda razrednice, svoj pogled je prikovao na jednu malu metalnu pločicu, utisnutu u okvir prozora, gdje je velikim slovima pisalo: ”NE NAGINJI SE KROZ PROZOR!”. Ta pločica sa svojom porukom će ostati urezana u njegovoj glavi kao sjećanje na prvo ”ljubavno iskustvo”!

PRUGA DANAS

Februar 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply