FRAJLA MICIKA I SKUPŠTINA!

IZ BILJEŽNICE  LETEĆEG HOLANDEZA……

FRAJLA MICIKA I SKUPŠTINA!

Piše: Pavle Pavlović

Ovo malo preostalog bosanskog mozga najljepše odmaram u “nadigravanjima”  s prijateljima iz Pule. Oni meni da samo kod vas metar i pol ispod površine zemlje leži cijela paleta spomenika iz Starog Rima, a ja vama da je carska Austrougarska kruna prve električne tramvaje isprobavala po Sarajevskim ulicama, pa tek onda po Wieni.

MARINDVOR 1898

Zahvaljujući Puležanima počele su mi se vrtiti uspomene, ‘’flash back” da smo prvu lubanju  pronašli na mjestu gdje je danas ulaz u Skupštinu BiH na sarajevskom Marijinom Dvoru. Još osjećam koliko smo drhtali, bili uplašeni. Kako je nismo smjeli taknuti. Panično  razmišljali da li je ponovo zakopati, prepustiti miru prohujalog vremena u kojem je, možda, počivala stoljećima netaknuta. Ali u nama je tekla krv sinova ovog podneblja naviklih na ratove, ubijanja, kosture, lubanje…

Umjesto u zemlju, s mrtvačkom glavom  krenuli smo u igre prepadanja. Bilo je to, mislim, 1957. Ili osme kada smo otkrili čari mističnog mrklog mraka na Vilsonovom  šetalistu, oazi  uzdaha uz Miljacku.Vješto bi se uspentrali uz bogate krošnje austrougarskih lipa i postajali gospodari straha u aleji tame. U početku smo sa dvije, tri svijeće postavljene u unutrašnjosti lubanje izazivali talase paničnih uzvika, praćenih reskim odjekom potpetica što ubrzano nestaju u daljini. Svjetleće  prikaze strave poslije smo iznutra obasjavali prvim baterijskim lampama, što su ih neki iz naše raje krali od očeva, oficira tada svete Jugoslovenske narodne armije. Da bi nam zabave bile još veselije, s vremena na vrijeme, vršili bi iskapanja i na mjestu gdje je sada sala Skupštine BiH. Tu je bilo jos vise lubanja, kostura. Ponekad se činilo da smo mrtvačkim glavama uspjeli osvjetliti cijelo Vilsonovo. Ljubavni parovi bježali su u samrtnom strahu kao i mi desetljećima poslije po sarajevskim snajperskim poljima smrti.

MARINDVOR 1968

Dok smo hladne, natrule ostatke nekih, činilo  nam se, davno zaboravljenih ljudi pripremali da izgledaju jos strašnije da bi sijali veću paniku po mraku sadašnjeg središta Sarajeva, nismo se ni pitali kome su pripadali. Kako smo postajali stariji već smo počeli o  tome. Načuli smo za neke  stare Rimljane, za koje su pričali da ih je puno rasijano po Ilidži. Zatim su došli neki bogumili, čije čudne velike grobnice leže oko Zemaljskog muzeja, pa turski i austrougarski vojnici. Kao da smo se radovali kada bi pominjali mrske njemačke fašiste, što su ih Valter i jarani likvidirali po obližnjim ulicama i sokacima.

A, onda je neko rekao što ako su to kosti naših hrabrih ilegalaca, koje je onaj ustasa  Luburić objesio na drvoredu kestena, što se do prije nekoliko desetljeća nalazio baš na mjestu gdje je sada mramorni Trg Bosne i Hercegovine ispred velikog društveno-političkog zdanja na Marijinom Dvoru?  Nismo bili patolozi, ni  alkemičari sa CSI Miamia, da bismo to znanstveno dokazali, ali misao se prosula i prestali smo sa daljnim iskapanjima i igrama straha po Vilsonovom koje je šezdesetih počelo dobivati prve javne lampe i gubilo onaj slatki, strašni mrak uzbuđenja. Tajni ljubavni zagrljaji morali su  ustuknuti pred općim  nezaustavljivim razvojem našeg socijalističkog, samoupravnog društva. Već tada je kružilo ono i danas popularno – jebem ga k’o upali svjetlo!

Frajla Micika, stara, živahna gospođa, sa nikada izgubljenim švapskim akcentom i talentom miješanja  padeža, koja nije silazila sa prozora prizemnog stana jedne od kuća što su morale ustupiti mjesto građevinskoj grdosiji zvanoj Skupština BiH,  uvijek je zabrinuto odmahivala glavom kada bi skužila  naše igre sa ljudskim kostima. Piskutavo bi dobacivala da to donosi nesreću, prokletstvo. Najglasnija je bila kada se započelo sa probnim iskapanjem terena na kojem će niknuti mamutsko i u državi najvažnije zdanje. Činilo mi se da je njeno zloslutno proročanstvo nadjačavalo brektanje moćnih bagera, dok su s masnom zemljom crnicom na površinu izbacivali nove lubanje i kosture. Poslije su nam na gradilištu kazivali da su tu, vjerovatno, nekada bila groblja.

Nakon nekoliko godina ukazao se objekt, danas poznat kao zgrada zajedničkih institucija  BiH. Frajla Micika, kao i mnogi od nas,  zauvijek je promijenila adresu i ubrzo presvisnula od tuge što su je maknuli s njenog Marijinog Dvora. U blještavi posljednji krik arhitekture na tadašnjim jugoslovenskim prostorima, opremljen najnovijim čudima tehnike, uselili su i neki  ljudi što im je gaženje po tvrdom asfaltu pričinjavalo muku i nelagodu. Kao da su jedva čekali da se ponovo povuku u svoje šume, visove. Najsuvremeniji sistemi upravljanja nisu se još ni razradili u toj zgradurini što nam je zaklanjala pogled na padine Trebevića, kada  je svom snagom u sve sale i komisije nahrupila desetljećima sanjana sloboda i demokracija. Najradosnije su ih dočekali oni što su do jučer fanatično mahali crvenim knjižicama..  Veliko  iskustvo u poltronstvu znali su dobro  iskoristiti u novim partijama nacija i vjera što su ih poslije dugog komunističkog mraka, sa ushićenjem otkrili.. To je, dakle, bilo novo  paljenje svjetla prokletstva na lokaciji za koju je frajla Micika govorila da se ne smije uznemiravati, mijenjati. Demokratsku šarenu, višenacionalnu dugu , nad zemljom kojoj su obećavali švicarsku budućnost , pritisli  su zatim crni zloslutni oblaci  nekih  što su sa govornica otvoreno poručivali da će jedan narod nestati…

Od vremena Frajla Micike nekako više ne volim ta razna iskapanja, pa, makar ih činili i arheolozi.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply