NEOBIČNE SARAJLIJE !

Milorad Bjelogrlić:

Neobične Sarajlije

U Sarajevu su postojali i ljudi koje su svi poznavali, a ja bih ih u ovom tekstu nazvao neobičnim. Viđali smo ih svakodnevno u raznim dijelovima grada.

Neki od njih su ponekad pričali sami sa sobom, držali “miting” na ulici, tramvaju ili autobusu, galamili o raznim temama, presretali nepoznat svijet ili jednostavno, privlačili pažnju čudnim ponašanjem. Uvijek, kada smo ih viđali, istovremeno su nas obuzimale dvije potpuno različite emocije – tuga i smijeh. Njima, trudeći se da ih ni danas, toliko godina poslije, ni na koji način ne povrijedim, posvećujem naredne redove.

Naravno, kao i mnoge priče koje sam objelodanio i ova će krenuti od FIS-a. Mislim da nema nijednog čovjeka koji je dolazio u tu čuvenu sarajevsku “instituciju”, a da nije poznavao Nikolu daleko poznatijeg po nadimku “Felš”. Izrazito mršav, upijenih obraza, ne teži od 60 kilograma, izraženih zalizaka. Ponekad dotjeran u sivim pantalonama, bijeloj košulji i sa crvenom kravatom. Dolazio je u FIS skoro svakodnevno.

Nikolina neostvarena životna želja je bila da postane fudbalski sudija. Zato je Felš na brojnim turnirima obavljao ulogu “pomoćnog arbitra”; Stajao bi sa suprotne strane sudije i revnosno “obavljao svoj posao”. Dizao bi ruku kada je aut, signalizirao prekršaj i bio vrlo “autoritativan”; čak je u nekom trenutku nabavio i pištaljku i za one koji ga nisu poznavali glumio strogoću.

 IGRALIŠTE  FISa KRAJEM ŠEZDESTIH GODINA!

Jednom zgodom kada se igrao turnir Mjesnih zajednica opštine Centar, a tribine bile skoro pune, Hazo mu u “povjerenju” dobaci da mu igrač sa brojem “četiri” iz ekipe “crvenih” psuje majku. Iste sekunde Nikola je “prekinuo utakmicu” otrčao kod “kolege” sa suprotne strane i požalio se kako ga vrijeđa igrač sa brojem “četiri”. Tom prilikom Felš je dobio ovacije na otvorenoj sceni i sva publika mu je skandirala “Nikola, Nikola,….”

Osim u FIS- često se vikendom mogao vidjeti i na Titovoj. Stajao je blizu Ekspres restorana, kod pasaža koji je vodio prema restoranu Amerikanac i Vranici. Tu su se decenijama i prodavale ulaznice za utakmice FK Sarajevo pa je Felš pravio društvo onima koji su to radili…

I danas se ponekad zapitam šta li je bilo s njim….

U vrijeme kada sam bio baš  klinac, ne znam ni da li sam pošao u osnovnu školu, u FIS je dolazio i legendarni “Bokser”. Ne znam, nikada nisam saznao kako mu je bilo pravo ime, ali negdje sam čuo da se zvao Zlatko. Da je zaista bio bokser; ali i liječeni alkoholičar, mršav, blijed, svijetle puti, masne kose koju je češljao na razdjeljak, sa nekom izblijedilom tetovažom na ruci. Dolazio je tri – četiri puta sedmično na trening. Trčao je oko rukometnog terena, a ponekad, uz i niz drvene tribine koje se bile ispod prozora gimnastičke sale.

Poslije redovnog futinga sparingovao je sa imaginarnim protivnikom. Tada smo redovno moglo čuti kako izgovara:’’”Ufffff”, “Ufffff”, eskivirao je zamišljenog protivnika, mrštio se posle “primljenih udaraca” u pleksus, zamahivao krošee, aperkate, udarao direktom….

Na kraju se, dižući ruke uvis, redovno zahvaljivao na podršci koju je dobijao sa tribina. Poslije odrađenog treninga često bi ga neko od starije raje častio pivom. Upravo sam ja kao najmlađi išao do Gradine da obavim taj zadatak i Bokseru kupim pivo. Pričalo se još da ima sestru koja je navodno bilo vrlo zgodna, ali druge detalje o tome ne znam, osim da mi i on u nekim trenucima sjete često padne na um.

Znam, garantovano da prve generacije Fisofske raje koji su – Bože zdravlja – sada zakoračili u sedmu ili osmu deceniju života za Markana ne znaju, ali mi, što kaže Balaševiž iz “pedeset i neke”, odlično ga se sjećamo. Markan se pojavio krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih, tako nekako. Stanovao je negdje kod Pivare kada se krene na Bistrik, ali je neizmjerno volio sport i zbog toga je dolazio u FIS. Znao je napamet, bez pretjerivanja, gotovo sve sastave i rezultate fudbalske reprezentacije Jugoslavije od Drugog svjetskog rata.

Nizak, pomalo razrok, bucmast u licu, uskih ramena, zelenih očiju, pun svakojakih trikova,… Užasno se plašio visine i nije bilo “teorijske teorije” da se popne ni na drugi red tribina. Odmah bi se nekontrolisano unervozio i počeo da se trese i viče. Sjećam se, jednom su ga mučenika neke barabe i hohštapleri iz Pete gimnazije, koji su “luftali” sa nastave popele na vrh tribina i tu ostavili.

Naš Markan je počeo da se dere i panično pokušava da siđe. Potrčao je niz tribine, pao i skotrljao se do betona. I sada mi bude žao kada se sjetim te slike; iz usta mu je liptala krv. Poslali smo Piksija po “lotos” maramice i “hanzaplast”. Nekako uspjeli da mu zaustavimo krvarenje, ali je Markan dugo nosio rasjekotinu na donjoj usni.

Kada sam počeo da se zabavljam sa mojoj Zoricom, kojom sam se kasnije i oženio jednom smo Markana sreli na Obali.

– Mićo, ne kažeš mi da imaš djevojku, – “fiksirao” me u oči. Nije smio glavu da pomjeri i ne daj bože da pogleda Zoricu u lice. Shvatio sam da se postidio “do bola”.

Sutradan kada sam došao u FIS, raja me zezala kako se Markan “zaljubio” u Zoricu. On se samo smiješio, ali ni tada nije smio da me pogleda u oči.

– Prelijepa je i ima super noge – ohrabrio se u jednom trenu Markan gledajući u prozore gdje je stanovao upravnik Ahmet Oručević. Ja sam ga hrabrio da slobodno kaže sve šta misli pošto bez moje podrške sigurno ne bi smio ni riječ da prozbori.

Prošle godine kada sam u avgustu bio u Sarajevu sreo sam našeg Markana u nekadašnjoj Vase Miskina, negdje kod Ekonomskog fakulteta. Vukao je neka mala kolica puna starih novina i nekom mlađanom tipu koji ga je zadirkivao iz sveg glasa vikao:

– ‘’Jebo te “Željo”

Ima li Sarajlije koji nije poznavao Slobodana Kovačevića? Visok, krupan, kovrdžave kose, ponekad neizbrijan, sa naočalima crnih okvira i velike dioptrije, hodao je ulicama našeg grada. Besprijekorno je poznavao porodično stablo mnogih sarajevskih porodica. Kada bi ga neko iznervirao grizao bi se za dlan i odlazio što dalje od tih provokatora. Svi oni koji su htjeli da ga naljute, a to su obično bili klinci, koji su tim budalaštinama htjeli da se “dokažu” pred curicama “u sekundi”, su ga dovodili do ludila.

 

– “Bobo, kako si? ili na primjer “Bobo, šta ima?” – dobacivali su mu na što bi Slobodan, kako je insistirao da ga zovu, redovno odgovarao:

– Nisam ja Bobo, ja sam Slobodan – i ujedajući se za dlan odlazio u suprotnom pravcu.

Brigu o njemu koliko mi je poznato vodila je majka i bio je jako vezan za nju. Često je znao da odlazi na saučešča kada bi neko umro. Tako se pojavio i kod moje Zorice kada joj je otac preminuo u aprilu 1981. godine. Došao je u Skenderiju 24, u odijelu, dotjeran, vrlo uredan i donio cvijeće. Prisutni su ga u čudu gledali. On se psjeo i kod najbliže rodbine malo bi se raspitivao o porodičnom stablu, i poslije desetak – petnaest minuta bi napuštao skup. Otuda je, vjerujem, i nepogrešivo znao brojne “prave” Sarajlije.

Poslije rata, prilikom jedne od čestih posjeta mom rodnom gradu sam čuo. Ne znam ni za Slobu da li je danas živ, ali ubjeđen sam da ga većina nas “blogovaca” odlično pamti, i da – ma kako to patetično zvučalo – živi u našim sjećanjima.

U Sarajevu sam vrlo rijetko koristio tramvaj ili autobus, jer za to nisam imao potrebe. Uglavnom sam se kretao na relaciji Marin dvor – Baščaršija, a za to sam koristio vlasititi “taban fijaker”. Tramvajem i to isključivo “trojkom” ili “šesticom” išao sam kod tetke na Ilidžu, a trolejbus mi je bio “službeni auto” jer sam kao sportski novinar često obilazio i Koševo i Grbavicu.

Tako sam u više navrata u trolejbusu viđao i jednog neobičnog lika čije ime, a ni nadimak ne znam. Nije imao mnogo godina, ne može se reči ni da je bio neuredan, Šta više bio je prilično pristojan. Ne pamtim da sam mu ikada čuo glas, mada je bilo onih koji su ga provocirali. Svoj “posao” je vrlo pedantno i uredno obavljao. On je naime uvijek sa sobom nosio nekakav volan, teško je reči kojeg auta. Sjedio je na prvom sjedištu za putnike odmah iza vozača.

Stajao bi na svakoj stanici, pritiskom na imaginarno dugme putnicima “otvarao” vrata i uopšte nije mario što ga mnogi čudno gledaju, a neki mu se i podsmijevaju. Teško je reči gdje je bila njegova posljednja stanica jer sam uglavnom izlazio kod stadiona Grbavica. Kada sam se, međutim, sa njim vozio, nikada nisam nigdje kasnio. Bio sam bezbjedan, a on beskrajno srećan što obavlja jedan odgovoran društveni posao…

Eto  u Sarajevu je postojala i još jedna grupacija – ovi “Božiji ljudi” o kojima napisah riječ – dvije. Možda bi se oni najpribližnije mogli svrstati baš  u tu kategoriju ili je za njih možda pogodnija još koja toplija odrednica. Lično ih nikada nisam nazvao bilo kojim pogrdnim izrazom. Oni su, takvi, kakve ih je Bog stvorio, svima nama bili dobro poznati i na neki spefičan način, bar meni, neobično dragi.

Zato neka ovi redovi o Felšu, Bokseru, Markanu, Slobi, Vozaču… uzlete negdje visoko, njima u spomen i u susret. Oni su bili dio našeg grada i to svakako zaslužuju.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply