ULICE MOGA GRADA ……MJEDENICA (II nastavak)

JASNA  GALIJAŠEVIĆ

                Žitelji moje ulice II  MJEDENICA

Odlučih da napišem i drugi dio moje priče koja se odnosi na ulicu Mjedenicu.

Ako malo bolje razmislim, moglo bi se napisati i više, jer je ta ulica imala nešto specifično, što svojim položajem i konfiguracijom, a i ljudima, koji su na svojstven način ostavili obilježje na njenom krivudavom putu.

U to vrijeme u Mjedenici je odrastalo mnogo djece, od uzrasta najmladjih do onih tek zamomčenih sa jedva vidljivim znacima sazrijevanja i djevojčicama koje su stidljivo sakrivale ono što još ne bi djevojačko.

Za nas, djecu tih generacija svaki praznik je bio nešto posebno, mada zapravo ni jedno dijete ne znade šta su ti praznici i zašto su se slavili.

Sješam se vremena šarenih jaja, kada se na ulici mogla čuti dječija graja i polemisanje oko tucanja istih.Pobjednik je bio onaj, čije je jaje bilo najtvrdje, ostajući u ruci cijelo, nerazbijeno.

Za vrijeme tog praznika djeca su znala da treba pokucati na komšijska vrata, da bi se dobilo to famozno jaje i poneki kolačić.

Uvijek bismo se našli pred vratima tete Jelke, bake Mitre, komšinice Fize i mnogih drugih čija su mi imena malo izblijedila iz sjećanja.

Djeca nisu znala ništa više o jajima osim vizualnog saznanja da su lijepa i šarena, a svakako i ukusna ako se na kraju razbiju, oljušte i pojedu.

Uglavnom ih je svako od nas nosio dugo u džepovima ili školskoj torbi, svakako vodeći računa da se ne razbiju. Svako polomljeno jaje ostavljalo je tužan trag na dječijem licu.

I za vrijeme drugih praznika mi bi pokucali na ista vrata.

Kada se približavaju bajramski praznici djevojčice bi u razredu šaputale, da če njihove majke praviti baklavu, ružicu ili neku drugu poslasticu. To je značilo da će prijateljica iz iste klupe biti počaščena ili čak pozvana kući da to proba.

Sjećam se kako je naša majka Rašida bila pravi virtuoz u pravljenju ružica. Sve bi bile pod konac jednako izrezane. U tome nije imala premca.

Sada kada vratim to vrijeme i zapitam se, jesmo li mi djeca osjećali da se bar i za dlaku razlikujemo, odgovor je negativan.

Ni djeca, a niti njihovi roditelji nisu bili opterećeni bilo kakvom razlikom medju žiteljima moje ulice. Svi smo isto disali, svi smo se voljeli i poštovali.

Bila su to dobra djeca, lijepo vaspitana, dobri djaci i puni poštovanja prema starijim ljudima.

Svi smo se zajedno igrali, a roditelji skupa kafu pili.

Mjedenica je zapamtila hrvatske, muslimanske, srpske i jevrejske porodice, ali se nikad niko nije požalio na bilo koga.

U ulici je bilo i siromašnih i bogatijih i vrsnih majstora raznih umijeća, bilo je visoko obrazovanih, intelektualaca, pa i proslavljenih naučnika, istoričara i sl.

Mjedenicom su ponosno koračale lijepe djevojke. To je bio još jedan ukras moje ulice. Da se prisjetim bar nekih imena: Senka, Beba, Asima, Adela, Emina, Zlata, Gordana, Bojana, Vasva, ubrajajući i sopstveno ime.

Sjećam se jedne djevojčice koja je stanovala odmah blizu ulične česme. Njen otac je imao veliki motor, pa sam često sa prozora posmatrala kako ona sjeda na cic izmedju oca i majke, pa tako negdje odjure.

Kasnije će se ti ljudi odseliti, a njihova kćerka Alma ce biti proglašena za misicu B i H. U daljem natjecanju za mis Jugoslavije izabraše je za pratilju.

Prica o Almi E. me podsjeti i na sopstveno slično razmišljanje. Naime u tim godinama kad mlada djevojka postane svjesna svog lijepog izgleda i kad plijeni pažnju okoline, tada se u mislima vrzmaju razne želje ili se otvaraju potencijalne mogućnosti.

Tako sam i ja u tom nekom periodu mladalaštva maštala da budem poznato lice sa filma ili tako nekako. Te želje su ostale zaključane u ranim godinama odrastanja.

Ipak moram da se prisjetim i nekih ne baš bezazlenih dječijih mangupluka.

Jedne prilike idući prema pekari, u blizini kuća braće Čorović, iznenada me nešto ostro pogodi u nogu. Trgnem se, vidim malo prokrvarilo. Sva ljuta pogledam uokolo, sve je bilo mirno, nikoga na obližnjim prozorima, tako da se nisam mogla nikome ni požaliti.

Nakon dva dana isto se ponovi. Kasnije sam izbjegavala u to vrijeme proći tim dijelom puta. Još dugo godina kasnije mali ožiljak na nozi me podsjećao na nekog ” hrabrog ” momka sa pračkom za ptice ili nekom drugom nebezazlenom igračkom.

Zašto sve ovo pišem, zašto hošu da oživim to lijepo vrijeme? Želim da to znaju i oni koji su možda drugačije informisani ili čije starije generacije ne žele da se prisjete kako se nekad u Sarajevu živjelo.

A živjelo se pristojno i lijepo. Svako je mogao da izgradi lični život po svojoj želji. Školovanje besplatno, medicinska usluga i lijekovi besplatni, obavezni godišnji odmori, plate dobre, penzije na vrijeme. Bez posla su bili samo oni koji nisu htjeli da rade po svojoj volji, a i takvi su se zbrinjavali. Važno je bilo samo da si vrijedan, da nešto završiš, fakultet ili zanat, pa posao koji dobijes držiš do penzije. To ti je bila skoro garancija, izuzev neke teške greške u radu, kao sto je kriminal i sl.

Sve je bilo fantastično. Samo bolesnim umovima i primitivcima to vrijeme izgleda nije valjalo. Šta sada imaju. Usijane glave i ništa više. U Sarajevo dolaze i drže besjede oni koji nikada nisu pripadali tom gradu, niti su ga voljeli, a možda ga ne vole ni sada.

Danas se ne zna ni ko pije ni ko plaća, kao u horor filmovima. Zemlja ova se umorila od dušebrižnika, njihovih govorancija, mlaćenje prazne slame. Šteta, a tako je sve bilo prelijepo.Sanjat ćemo mi svi ta vremena, a mnogi već uveliko sanjaju i prizivaju čak i mrtve, pametne, razborite glave.

J. Galijasević

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply