PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I NIKAD STATI NEĆE….!

MIRZA HASANEFENDIĆ

PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I NIKAD STATI NEĆE….!

Feljton o Prvoj gimnaziji i ”Prvogimnazijalcima(kama)”

PREDGOVOR: Prva gimnazija je bilo nešto lijepo što ti se desilo u životu. Kada si došao blizu petnaeste godine života i ako ti si se sve lijepo složilo ulazio  si u učionice Prve gimnazije.

Ušao si, a nisi ni znao da si postao dio priče koja nikada ne prestaje…. i da tvoj duh neće nikada napustiti to ”sveto” mjesto. Ti ćeš se njemu, u mislima, vječno vraćati jer je ono bilo mjesto kojem ti pripadaš. Tvoja duša će ostati poput sidra ostati usidrena u njenim učionicama, a tvoj duh će vječno ploviti po njenim hodnicima tražeci drage likove od kojih su mnogi otišli tamo odakle se niko ne vrača.

Prva gimnazija daje svojim učenicima jednu vrstu besmrtnosti, jer bilo kada, pa čak i oni koji su umrli, biće spomenuti u nekoj priči oko prve gimnazije i na trenutak njihov će nestali lik ponovo oživjeti u našim sjećanjima!

Zato čitajući ovaj feljton, mi se vraćamo ”našim korjenima” i oživljavamo nama drage likove koje sve manje srećemo, a neke nažalost više i ne srećemo; bilo da su tu pored nas, negdje na kućnim adresama širom globusa ili da su umrli! (Mirza Hasanefendić)

PRVA PRIČA

KAKO JE ROĐENA NAJSTARIJA SARAJEVSKA OTMENA DAMA

Kada pričaš o pravim damama, ti nikada ne spominješ godine! Ali, otmena dama iz ove priče je nešto drugo i nešto posebno! Njene godine brojimo sa ponosom i naglašavamo ih sa zadovoljstvom, jer ona nikada ne stari iako je poodavno rođena, ali je svake godine sve mladja i svježija.

U sarajevske knjige ”rođenih” upisana je 20 septembra 1879 godine, kao prva škola interkonfesinalnog karaktera, a uvedena je kao Realna gimnazija.

I kao da je te davne 1879 godine, na dan svog rođenja, ta plemenita dama popila mitološki kup nektara, tog božanstvanog pića koji daje vječnu mladost, besmrtnost i ljepotu, sa kojom če ona živjeti, vjerovatno dok živi i moj voljeni grad Sarajevo!

Ako si Sarajlija (Sarajka), posebno sa opštine Stari Grad i Centar, ti si za prvu gimanziju ćuo još u osnovnoj školi, kada su tvoji roditelji pričali da žele da te upišu u tu školu kada dodje tome vrijeme.

U velikoj raji, oni uzrasta; ni djeca, ni odrasli momci, pričali su ”uzbudljive” priče iz svakodnevnice života u ”učinicama” te privlačne dame; o sportu, o prvim ljubavima, o dalekim zemljama, o minulim bitkama,….

Uvijek, a pogotovo danas, bilo je prestižno biti upisan u Prvu gimnaziju.

Nažalost, tako nije bilo te davne 1879 godine, pa je sa prvim upisom djece išlo vrlo teško. Prvi direktor, Slovak dr.Ivan Zoh morao je ići od vrata do vrata i moliti roditelje da upišu u Realnu gimnaziju.

Nekih jačih školskih tradicija uopšte nije bilo i zemlja je brojala svega tri posto polupismenih muških glava, a broj pismenih žena je bio zanemarljiv.

Da li je ovaj broj (3% polupismenih) samo mrtvi statitistički podatak ili je u njemu sadržana naša tuzna sudbina koja vuče korijene duboko u prošlost?

Pored toga što nisu bili radi dati djecu da se skoluju, roditelji su posebno zazirali od onoga što je bilo zapisano u osnivačkom aktu (doslovno prepisano) : ”Prva gimnazija je škola interkonfesionalnog karaktera i jednako je namjenjena svim narodnostima BiH”.

Do tada su škole u Sarajevu bile konfesionalog karaktera  (pravoslavne, katoličke, medrese i jevrejske škole), a ovo je bila prva škola, službeno proglašena, ”učenika svih narodnosti”, sa modernim programom drugačijim od vjerskih škola.

U to doba, vjerske škole su djecu učile, vjerovatno, o ljubavi u vlastitom okruženje i mirnom suživotu jednih pored drugih u istoj sredini, a Prva gimnazija je učila (još tada davno) djecu zajedničkom suživotu  u istoj sredini, sa željom da izadju iz tadašnjih stereotipova monolitnih sredina.

Na ovo bi moj dobri drug profesor Zlaja rekao: ” Ovo ti je jarane bilo, k’o mali Tito još davno prije Tito!”. Valjda je mislio na mulietičnost (zajedništvo, prevedeno na Titov riječnik) kao dobitnu kombinaciju svakog, pa i modernog društva.

U to doba, narod je vjerovao samo svojim nacionalno-vjerskim vodjama, pa mu je naziv ”multietnička škola” izgledao nekako prijeteći i kao podvala.

Austrija je otišla, Tito je umro (to mu neću nikada oprostiti), zajedništvo je na ”umoru” i jedino je ostalo na cijeni još uvijek mišljenje nacionalnih vodja. Ja nisam već dugo na mjestu ”događanja ove priče” pa ne znam kako to funkcioniše danas na cijelom prostoru bivše nam zajedničke države.

Ovde, u svijetu demokratije, ne priznaju (uglavnom) naše visoke škole. Ja mislim da oni nemaju pojma, ali ja znam, iz ličnog životnog iskustva, da je naš Prvogimnazijalac po završetku Prve gimnazije, imao šire znanje nego mnogi koji u modernom svijetu završe fakultete. Oni su možda dobri specijalisti za svoju oblast, ali ono silno znanje što čini čovjeka intelektualno superiornim u smislu opšteg znanja se učilo u Prvoj gimnaziji (a naravno i u drugim našim školama).

Poslije silnih peripetija Dr. Zoh, prvi direktor Realne gimnazije je uspio upisati 42 učenika i to: 16 katolika, 10 pravoslavnih, 7 muslimana, 7 jevreja i 2 evangelika. Rodom iz Sarajeva je bilo 24 učenika, a van Sarajeva je bilo 18. Iz BiH je bilo 36 učenika, a onih novodošlih iz drugih dijelova Austro-Ugarske 6 učenika.

Ovo je nabrojano samo zbog autentičnosti arhivske gradje, inače autor ne praktikuje nikakva ”prebrojavanja” na bilo kojoj osnovi.

Iz priloženih arhivskih dokumenata, vidljivo je da je Prva gimnazija je bila svjetska (internacionalna) škola od prvog dana svog osnivanja.

U prvoj godini škola je imala samo prvi razred, u kojem su učenici bili različitih godina od 10 do 16 godina godina. Gdje ima škole, tu ima i istjerivanja, pa čak i na početku! U arhivu škole ostao je upisan dokument i o prvom isključenom učeniku iz škole!

U školskom protokolu ostalo je zapisano da je 20 novembra 1880, zavedena molba čiji je sadržaj (prepisan autentično) bio: ”Ravnateljstvo sprovodi molbenicu učenika drugog razreda Mustafe Teufikbega, rodom iz Banja Luke, kojom on moli da mu Vis. Ces. Kr. Zemaljska vlada dozvoli da se oženi i da može u školu kao oženjen dolaziti!”.

Molba je odbijena i učenik je ”istjeran” iz škole!

Prvi nastavnički zbor 1879(80) činili su na (na fotografiji) Baltazar Kante, Božidar Vuksanović, Petar Petrović, Dr. Ivan Zoh, Fra Josip Divić, Hadži Hasan Spahić i Hafiz Šačir Tuzlo!

Kraj I nastavka..

26 februar 2012  autor Mirza Hasanefendic

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply