CIRKUS SUNCA I MRAKA …..

 

29.03.2014. | PIŠE: Pavle PAVLOVIĆ  (preuzeto sa dozvolom autora Oslobodjenje)

Cirkus sunca i mraka

Kada vidim ovo današnje cirkusanje na marindvorskom placu, u onim zgradama društveno-političkih organizacija BiH, zažalim za pravim šarenim šatrama. Stajale su ponosno od pedesetih do gotovo sedamdesetih godina posljednjeg vijeka proteklog milenijuma. I važno su se zvale cirkus, a ne SDP, SDA, HDZ, SBB…

Tada sam još kao klinac, bez Marxa, a i Engelsa, osjetio šta je to kapitalizam, šta je sudar ljevice i desnice, pozicije i opozicije. Ma, nije to, zapravo, bio kapitalizam, nego pravi feudalizam dok smo se satima vrtili u krug da bi zaradili rundu radosti.

Upirali smo, kao na galijama robovskim, drveno, teško kolo na tavanu čudnog zdanja zvanog ringišpil. Dok smo stenjali, dolje, ispod uživala su djeca, čiji su roditelji već bili socijalistički kapitalisti, posprdno nam podvikujući – guraj, vole, kad nemaš škole. Od tada mrzim desni pravac. U tom smjeru smo okretali točak ringišpila za najmlađe. Nije ga pomjeralo brektanje motora, nego drhtaji naših mršavih tijela odraslih na tvrdom, žutom siru američkog crvenog krsta. Najsretniji smo bili kada bi osioni gazda cirkus placa viknuo – ringišpil stoj! Tada bi gurali kontra, ulijevo. Poslije svakog kočenja pozicije stalnog okretanja, slijedila bi radosna opozicija stanke. Dolazio bi kratki sanjani odmor ili, možda, džabna runda. Odozdo bio potom vikali onima gore kod drvenog kola – guraj, vole…

U životu sam poslije bio u raznim cirkusima. Gledao mišićave ljepotice što izazivaju na opasno visokom, tankom užetu. Ježio se od gutača vatri i sablji. Krotitelje lavova, kobri i udava. Ali, to nije bilo to. Jedino je ringišpil budio marindvorsko, sarajevsko sjećanje. E, kamo sreće da ona Skupština na placu djetinjstva nikada nije niknula. Koliko bi još sretnih generacija stasalo uz ringišpile? A ne ovako uz jad i bijedu, kojom i današnje plenume obespravljenih robova novi, sirovi kapitalisti pokušavaju pretvoriti u cirkusanje.

Razmišljam tako dok se vozim ka amsterdamskoj “Areni”, ka mjestu gdje stanuje, nekada veliki, Ajax i kontam gdje su nas sve po ovom dunjaluku doveli klaunovi posljednjeg bh. rata i mira. Umjesto nogometnog igrališta, tražim cirkuske satre, tražim ono Cirque du Soleil. Pitam se da li ću ponovo vidjeti ringišpil na prostoru, gdje se posljednjih nekoliko mjeseci udomila najveća svjetska putujuća kuća žonglera, akrobata, klovnova. Zvijezda koje uljepšavaju i svečano zatvaraju najveće svjetske festivale, kao što je onaj u Cannesu.
Prema cirkusu sunca vodi me email poruka legendarnog bh. gimnastičara Bate Rafajlovića. Umjesto strunjača FIS-a, konja sa ili bez hvataljki, razboja i karika, Bato je danas u nekom kvartu dalekog, hladnog Toronta. I on je, birvaktile, kao i ja, bio rob s tavana dječijeg ringišpila. Već tada je osvajao nabreklim mišicama. Izazivao ondašnje snagatore, akrobate šarenih šatri stojem na rukama, saltima. Oduševio i jednog ruskog majstora vježbi u parteru, što mu je za uzvrat otkrio tajnu nove vrste salta kojim je, čuveni Toba, poslije briljirao po ondašnjim jugoslovenskim i evropskim gimnastičkim arenama.

Pred bijelim platnenim krovovima dočekuje me Rafajlović junior, sa čudno našminkanim licem. I on, kao i otac mu nekada, krupan, nabijen. Mislim, sada će kao od šale izvesti dvostruki salto. Mirni Miron, uz smijeh, govori da je, ipak, bolji sa žongliranjem nota, s piskom trube. Umjesto muzike, na početku upoznavanja teče priča o čudnim putevima sudbina. Rafajlovići su iz ratnog Sarajeva dospjeli na Brač, u mjesto Selce. Trinaestogodišnji dječak tužna sjećanja iz velikog grada nastoji ublažiti prvim dodirom s limenim instrumentom. Svira prve note u seoskoj glazbi i već tada otkrivaju njegov veliki talenat. Potom slijedi Kanada, Toronto. Truba i samo truba. Prije šest godina i audicija za orkestar najvećeg cirkusa na svijetu. Među četiri hiljade vrhunskih umjetnika partera, visina, nota dospijeva i prvi Sarajlija u povijesti Cirque de Soleil. Od tada je Miron Rafajlović sa reskim zvukom blještavog glazbala stalno na putu. Obišao je sve kontinente i sve najveće gradove svijeta.

I u svakom od njih morao je slušati “komande” strogog oca. Jer, u bilo kojem dijelu ovog planeta ima neko od rasutih naših. Stari gimanstičarski as Bato Rafajlović načinio je spisak jarana i ponovo na jedinstven način spaja staru raju preko najmlađeg sina. Bato te emailom ili telefonom zove, a Miron kao gosta uvodi na neku od predstava zbog kojih ostaješ bez daha i zaboraviš, čak, i na ringišpil s Marijin Dvora.

S radošću i ponosom slušao sam sarajevskog Luisa Amstronga ili Hary Jemsa. Iz lože cirkuskog orkestra odjekivali su zvuci koji su posebno dirali. U jednom trenu mladi, za predstavu specijalno našminkani trubač poigrao se mojim srcem. Ubacio je jazz improvizaciju melodije “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Nisam mogao odoljeti, uzeo sam kameru i krišom samo jednom škljocnuo. Uspio da me redari ne ulove u strogo zabranjenoj radnji. Osjećao sam se kao nekada na našem cirkus-placu, gdje nas danas neki čudni ljudi muče. Opet sam pobijedio sam čuvare onih starih šatri, a da li ćemo ikada današnjih bh. nacionalističkih vatri?!

Srećom, između cirkusa sunca i mraka, posebnim uzvišenim emocijama vodila me Mironova truba. Jedan ratni izbjeglica postao je gospodar nota u najpoznatijem svjetskom domu umjetnika što pobjeđuju sve zakone fizike, zemljine teže i disciplinu kičme.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply