CIRKUS ”ANDRIJA” ……

MIRZA HASANEFENDIĆ

CIRKUS   ‘’ANDRIJA’’

U raskoši  mog djetinjstva i toplini ulica moga grada ima jedno mjesto koje je za svu djecu naših  generacija imalo magičnu privlačnost!

I kada se ugasi svjetlo u kinu, ti utoneš u jedan svijet imaginarni i virtuelni. Tvoji junaci žive samo na platnu i u tvojoj mašti.

Na tom magičnom mjestu svjetlo se nikada ne gasi i tvoji junaci su živi pored tebe. Oni pričaju direktno sa tobom, ali mozes da osjetiš kako oni dišu, možeš da ih dodirneš i da im kažeš šta želis. Oni će te pomilovati po glavi, nasmijati se i značeš da su oni stvarni živi ljudi kao i ti.

To mjesto nam je primaklo udaljene krajeve svijeta, mnogo životinja iz knjiga smo po prvi put vidjeli uživo. Po prvi put smo vidjeli dvogrbe deve, bengalskog tigra, lavove, pitona od devet metara, lično spoznali da lama može dobro da te pljune i još mnogo stvari koje se ne mogu naučiti iz školskih knjiga.

Vidjeli smo patuljke, džinove, ženu sa bradom do pojasa, osobu pola čo’jek-pola žena (ili obratno), gutača sablji od preko metar dužine, čo’jeka kojeg okovaju lancima, pa ga strpaju u zaključan sanduk, a on opet poslije nekoliko minuta, sam bez ičije pomoći, izadje zdrav i živ iz svega toga, ženu koju prepilaju na pola a ona se poslije opet povrati u jednom komadu.

Tog mjesta više nema i on živi samo u sjećanju onih koji su imali sreče da žive na tom mjestu i u tom vremenu.

Naravno da u gradskom katastru to mjesto postoji i danas. Ono je još uvijek na svom mjestu i nije nigdje odselilo.

Več po samom naslovu,oni koji su provodili dane svog djetinjstva na licu mjesta odmah su prepoznali da se radi o tzv. Cirkus placu, odnosno mjestu gdje su nekada dolazili veliki i razni cirkusi, ostajali desetak (i više) dana, a onda u noći poslije zadnje odigrane predstave spreme pakuju svoje stvari i ‘’pale’’ svoje motorizovane prikolice i krenu u svoju vječitu neizvjesnost.

Kada dodje veče zadnje predstave, tada se u raji, sa dozom melanholije, govorilo : ‘’Još večeras u vasem gradu, a sutra več u Novom Sadu!’’

Cirkus plac bio je ‘’geografski’’ malo poviše od tehničke škole. Tačno na njegovom mjestu je izgradjen onaj džinovski žuti kanarinac nazvan hotel ‘’Holiday-Inn’’. Ovo ‘’Holiday-Inn’’, a ne ‘’Holidej-In’’, pišem namjerno na stranom jeziku, jer za mene je taj ‘’žuti kanarinac’’, uvijek bio stranac na tom mjestu.

Nije bilo ni onih ružnih nebodera okolo, simbola progresa društva, a plavi tramvaj zvani jedinica nije vozio današnjom maršrutom, nego je skretao mnogo ranije u jedan veliki i moderni bulevar okićen alejom drvoreda i mnogo zelenih livada.

Tramvaj je prvo bio mali i plav, a kasnije je došao veliki zeleni tramvaj, koji je otvorio novu liniju broj 4 izmedju Ilidže i Nove Stanice.  Linije broj 5 i 6 još nisu bile izmišljene.

Nikome se nije nigdje žurilo, pa bi se tramvajdžija (u nekom ranijem periodu) koji vozio tramvaj broj 4 obično zaustavi blizu skretnice kod Cirkus placa,  pa bi sidji iz tramvaja i ručno prebaci skretnicu u pravcu Nove Stanice.

One tramvajdžije koje su bile lijene, a imali povjerenje u putnika ‘’jarana’’, tada bi reci putniku do vrata : ‘’ Daj jarane, svega ti, izadji i povuci onu gvozdenu šipku na gore, da ja ne izlazim da raja ne čeka.  Ne boj se, neču ti zbrisati. Pričekat cu te ja sa druge strane ulice!’’

U to doba skretnice se nisu bile regulisane kompjuterima, pa nije loše bilo imati jarana da vam pomogne. Danas se sve reguliše računarom pa i nema baš neke velike potrebe za jaranima ili što to reče  neko jednom prilikom; svaka vaška obaška!

Preko ceste, nije bilo ni traga od izvršnog vijeca i parlamenta, nego je to bio jedan veliki park sa jednom autobuskom stanicom za prigradska mjesta!.

Na prostorima Cirkus placa nije bilo ništa osim zelenih livada, idealnih za šutanje ‘’lopte’’, odnosno igranja fudbala sa rajom.

Mrzili smo parkaša koji nas je tjerao ne dozvoljavajući nam da se igramo na travi. Cirkusi su nas isto tako tjerali sa zelenih igrališta, ali to nas nije smetalo i za nas je bilo isto kao prekid sezone u Prvoj ligi.

U naš grad su dolazili cirkusi iz svih dijelova Evrope. Imali su čudna neka imena, za nas pomalo mistična, kao Cirkus Medrano, Cirkus Orfei,  Cirkus Nando, Rinaldo,….. ali jedan Cirkus nam je bio posebno drag! To je bio cirkus sa imenom ‘’Adria’’.

Za taj cirkus se pričalo da je naš cirkus. Ja sam bio mali, i nisam se baš puno razumio u to, ali mogu da potvrdim lično da je većina ljudi iz tog cirkusa govorilo naš jezik, pa nam je bio odmah mnogo bliži nego neki drugi.

Za cirkus ‘’Adria’’ kružila je jedna šaljiva priča, da  su nekog dedu pitali gdje su djeca, a on odgovorio : ‘’ Doš’o nakav cirkus ‘’Andrija’’ u grad pa sva djeca otišla u taj cirkus .’’

Od tada se u našoj raji taj cirkus nazivao ,cirkus ‘’Andrija’’ odakle i potiče naslov ove priče.

Cirkus je davao dvije predstva, obično u 17h i u 20h, ali za nas djecu cirkus je počinjao mnogo ranije več u 14 sati.

Naime svaki cirkus su pratile i prateći sadrzaji, kako su se službeno zvale zabave van velikog cirkuskog šatora gdje su se morale kupiti ulaznice za predstave.

Tu je bilo svakakvih čuda nevidjenih.

Na ulazu je bio jedan ‘’štand’’ sa igrom nabacivanja velikog prstena (halke tzv. Karike na marike) na mali kolac i ko to uspije dobije nagradu. Nagrada je bio buket papirnog cvijeća, egzemplarni primjerak kiča koji bi te bilo stid ponijeti kući. Mogao si birati i drugu vrstu nagrade, ‘’veliku’’ čokoladu. Ali ni je to bile ni čokolada niti je bile velika. Radilo se o šečernoj tabli koji su neki u to vrijeme poturali za čokoladu. (ne znam da li to i danas postoji). Obično to bi bila manja tabla poznata pod imenom ‘’Put oko svijeta za osamdeset dana’’ koja je bila hit tog vremena.

Medjutim najveće iznenadjenje je bilo kada otvoriš tu čokoladu, koja je bile kompletno bijela, jer se ušečerila od dugogodičnjeg stajanja.

Ono je što je bilo posebno interesantno je pozivanje čo’jeka iza pulta koji se derao : ‘’Dodjite i nabacujte! Ko nabije, taj dobije!’’

Ponekada je cirkus pratio i legendarni ‘’Zid smrti’’, koji je za nas djecu bio nevjerovatan dokaz vještine i hrabrosti, a i naš prvi miris ‘’sprženih’’ benzinskih oktana. Za one koje neznaju o čemu se radi, treba reći da se radilo o jednoj ‘’velikoj bačvi’’ na čijim su vertikalnim zidovima jurili ‘’pakleni vozači’’ na motorima. Oni nisu samo vozili u krug, nego su pravili i razne akrobacije, ustajuži u vožnji, vozeći bez ruku, mjenjajući partnera iza vozača i još jedan ‘’mali million’’ nevjerovatnih i razumu neprihavtljivih vještina.

Naravno da ne treba ni napominjati da je vožnja po zidu smrti i bila smrtonosna opasna, jer samo jedan loš manevar  i vozač motora mogao je da padne na dno ‘’bureta’’ i da smrtno strada ili ostane doživotni invalid!

Tako je bilo sa motorima na ‘’Zidu smrti’’, a kasnije se otišlo još dalje, pa su čak neki vozali i male aute Fiću i peglicu (malog Fiata poljaka F 126) po zidovima ‘’velike bačve’’.

U ovoj verziji nisu samo vozači bili u opasnosti nego i gledaoci, jer se ‘’veliko bure’’ treslo kao da je pod udarom najvećeg zemljotresa i sve je glasno i opasno škripalo! Najveća atrakcija je ipak ”Indijski zid smrti” u kojoj je nevjerovatna, skoro nerealna kombinacija, čovjeka, automobila i motora na zidu bureta smrti, a čiju sliku čitalac može vidjeti dole niže!

NAJVEĆA ATRAKCIJA  INDIJSKI ZID SMRTI….

Mart 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply