PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I NIKAD STATI NEĆE…..! (NASTAVAK 2.)

MIRZA HASANEFENDIĆ

PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I NIKAD STATI NEĆE…..

Feljton o ” Prvoj gimnaziji i Prvogimnazijalcima (kama)”

NASTAVAK 2.

”O ULOZI  VELIKIH  VRATA U KNJIŽEVNOSTI !”

U prvi razred su upisana jednako i djeca i mladi momci, pa su tako deset godina imala tri učenika, jedanaest godina četiri, dvanaestogodišnjaka je bilo deset, trinaestogodišnjaka pet, četranestogodišnjaka četrnaest. Petnaest godina su imala čeitri učenika i dvojica su bili šesnaestogoišnjaci!

Pošto je to bila prva gimnazijska generacija, a da bi zadovoljili ljubitelje imena i traženja familije u davnoj prošlosti, evo imena učenika koji su bili upisani u Imenik učenika 79-80 školske godine;

Altarac Abraham, Altarac Josip, Atijas (Zekić) Rafael, Baruh Solomon, Blažević Gavro (iz Travnika), Bogić Ivo, Budimir Augustin (iz Bugojna), Crnogorac Aleksanadar (iz Stoca), Ćuković Đorđo Manojlov, Ćurčić Fehim, Despić Nikola, Emin Mehmed, Fazlić Idriz, Grgić Ivo, Hrniček Leopold iz Dječina (Češka), Hrgić Mato, Jovanović Aleksandar, Kopić Ivan  (iz Kreševa),  Kulier Pero (iz Fojnice), Krenajs Aleksandar (iz Sremskih Karlovaca), Livajić Izaija, Levi Leon, Levi Salomon Vita, Pavlović Vukašin(iz Modoša), Petrovic Pero (iz Prijedora), Petrović Risto, Planinić Antun (iz Mostara), Rajković Niko, Salomon Danijel, Smoljan Šimun (iz Mostara), Šindić Luka, Tabori Josip, Talirević Mustafa, Tatarović Rifat, Tevfik Mustafa (iz Banja Luke).

Odluka Zemaljske vlade u Sarajevu, a podržana u Beču, imala je prije svega namjeru da ulaganjem u obrazovanje mladih u Bosni i Hercegovini, pokaže da su namjere Austro-Ugarske vlasti stabilne i dugoročne, a ne privremenog karaktera.

Troškovi otvaranja i rada Prve gimnazije su padali na državni budžet, pa je objavljena naredba  Zemaljske vlade za BiH, kojom se u gradu Sarajevu realni gimnazij ustrojava. (Ovde autentično prepisana sa osnivačkog dokumenta)

1 U gradu Sarajevu ustrojava se realni gimnazij. Zadaća ovoga jest, obučavati dječake o općim naukama i znanostima koji su za životne odnose korisne i potrebne, omogućiti im tada u svrhu znanstvenog i tehničkog naobraženja polazak višeg gimnazija ili više realke, a od ovih prelaz i dalju naobrazbu na sveučilištu i tehni,kim zavodima. Ovaj zavod jest javni gimnazij sa 4 razreda, te se iz zemaljskih sredstava izdržava.

2 Učevni jezik jest bosanski zemaljski jezik sa latinskim pismom. Na istom uče se slijedeći predmeti A) religija za sve četiri vjeroispovjedanja B) zemaljski jezik C) njemački jezik D) zemljopis i povijest E) matematika F) naravolsovne znanosti G) prostoručno crtanje H) gombanje  I) turski, arapski i persijski jezik (neobligatno).

3.Osim redovnih u predidućem paragrafu navedenih predmeta, podučavati će se đaci, ako to roditelji zažele, počem od 3 razreda u grčkom i francuskom jeziku, a takodjer i pjevanju.

4 Učevne osnovne i školske knjige, kao i ostala učila propisat će se po Zemaljskoj vladi, te se druge ne smiju upoterbljavati.

Tako je bilo na papiru u osnivačkom aktu, a u normalnom žvotu prvi kontakt sa Prvom gimnazijom je počinjao (naravno i danas počinje) sa troje velikih drvenih ulaznih vrata. Mjenjali su se učenici, profesori, podvornici. ….samo su vrata ostajala uvijek ista i odlijevala zubu vremena i svim istorijskim promjenama.

A iza tih đinovskih vrata, kao čuvari ”državnog trezora” stajala su dva korpulentna portira (ili podvornika); Suljo Trešnjo i Miloš ….(?) …. (čijeg se prezimena nažalost ne sjećam više).

Oni nisu dopuštali ulazak prije prvog zvona, niti ulazak poslije drugog zvona za početak nastave. Miloš je bio principijelan u poslu, pa tako jednom prilikom nije htjeo nije pustio mladu profesoricu Ljilju Cikotu, koja je tek bila počela raditi, pa malo zakasnila na posao!

Tacno ”frtalj” do osam ujutro ili ”frtalj” do dva poslijepodne ulazno školsko bi zazvonilo i Miloš (ili Suljo) bi otvarali teška masivna vrata za ulazak učenika. Đački narod željan znanja ( i drugih ”školskih radosti”) počeo bi da ulazi masovno.

Miloš i Suljo su bili ”garant” sigurnosti učenika, tišine i reda u školi. Bili su autoriteti i cjenjeni i od učenika i od profesora. Oni nisu nikada koristili svoje korpulentne pojave i fizičku nadmoć, nego su sve sa lijepom riječi i autoritetom sređivali.

Medjutim, ja ponekada iskreno pomislim, da je, i pored njihovih impozantnih pojava, najveći čuvar reda bio ustvari naš odgoj koji smo donijeli od kuće. Taj odgoj, da voliš i da poštuješ druge iz svoje okoline su nam ”usadile” naše majke, ta draga bića toplih ruku i još toplijih  velikih srca. One su se bez ostatka posvećivale cijelo svoje vrijeme nama, da bi od nas naparavile mlade ljude, dostojne te riječi.

Danas su neka druga vremena, mnogi roditelji žure za parama i slabo imaju vremena za svoju djecu. Lijep je to opisao veliki mislilac i majstor pisane riječi Duško Radović u aforizmu: ” Neki roditelji su iznenadjeni kada čuju da im se djeca drogiraju, jer se nisu drogirala kada su ih zadnji put vidjeli”.

Da velika i teška vrata mogu imati uticaja i ostaviti trajne posljedice u književnom stvaralaštvu pokazuje zapis iz knjige o Prvoj Gimnaziji čiji je autor ugledni pjesnik Josip Osti. Osti je ostao u zapamćen u ”analima” Prve gimnazije kao sjajan sprinter i još bolji pjesnik i pisac.

Osti zapisa ovako; ”Pošli Avdo Sidran i ja, da se upišemo na Pravni fakultet. Dobro smo se namučili dok smo otvorili teška i ogromna vrata fakulteta, pa Avdo reče: ” Zar da svako jutro ovako ulazimo!” i onda mi odemo pa upišemo filozofski fakultet”.

Pa tako Avdo umjesto danas da brani ”hrsuze” po sudovima, on svojim književnim djelom, brani ljepotu pisane riječi.

I zato neka je velikim vratima hvala, što su na njih uticala, pa nam dva sjajna pisca dala.

Inače ” protiv” Ostija sam trčao dva puta na 400m i svaki put sam mu gledao u ledja. To je bilo na novom Koševskom stadionu, poslije Balkanskih Atletskih Igara BAI, a na, u to doba, najmodernijoj tartan stazi (ili tata-ratan stazi kako je to izgovarao jedan Krle (Krkan) iz unutrašnjosti, valjda zbog ”melodičnosti” izgovora.)

Sa Avdom se nisam nikada trkao, jer Avdo nije bio od trke. On je više volio da piše ljubavne pjesmice za lijepe curice,koje ja objavljivao u prvogimnazijskim novinama po imenu Polet. Polet  je bio prva i polazna stepenica za mnoge pisce i novinare čija če slava prerasti granice grada, republike i savezne države. Prva gimnazija je bila uvijek embrion kulture, a mnogi veliki kulturni stvaraoci će svoje prve redove napisati u Prvoj gimnaziji.

Urednik Poleta, u to doba, je bio uvijek rado spomenuti Rešad Hadrović zvani Ćećo i Reško, veliki sarajevski pjesnik i pisac tekstova mnogih muzičkih hitova.

Inače, sa Avdom sam se mogao takmičiti u pisanju, ali samo u pisanju ”diktata” jer brzo pišem.

Kraj drugog nastavka….

29 februara 2012          Autor Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply