HAJ’MO PAPE, HAJ’MO NARCA!

 

PROĐE JOŠ JEDAN RODJENDAN GRADA, BEZ NAS…..

I  ovaj rođendanski 6. april prodje bez mnogih od nas, sarajevske djece rasute širom globusa, pa nama ostade utjeha u sjećanju i video klipovima koji nas vraćaju na ulice voljenog grada. U tom razmišljanju stiže mi na FB divan ”poklon” od moje prijateljice Vesne  pjesma Narcisa i Žere ”Sarajevski lijepi dani”, pa kao da me vratiše na ulice i kultna mjesta Sarajeva naše mladosti. Pa od ljepote življenja onolike, ostadoše samo pjesma i slike!

Sve to lijepo ”zapisa” naše drago sarajevsko kultno ”pero” Paja Pavlović, koji kao da je u nekoj imaginarnoj misiji spajanja sarajevske raje širom globusa, koji pokušava da svojim pisanjem sastavi rasuto biserje iz sarajevskog zlatnog đerdana.

PREDGOVOR  MIRZA HASANEFENDIĆ

PIŠE   PAVLE PAVLOVIĆ

Haj’mo Pape, haj’mo Narca!

Kad mi raja javljaju da se Sarajevo izgubilo u smogali rupi i da s Trebevića vide samo vrh TV tornja na Humu, uvijek pomislim na Narcisa Vučinu. Kad je mašina Pape – Sušić mljela sve do Brazila, ponovo je Narcis bio tu. Prvi put zbog njegove davnog “Čistog zraka”, a drugi zbog one navijačke himne “Haj’mo Bosno i Hercegovino”.

NOVI ALBUM: NARCIS I ŽERA  ”RUČNI RAD” (magični dizajn gitara, patike i grad)

Ili, dok kasno u noć, izgubljen u bjelosvjetskoj bh. dijaspori, slušam Žeru i Narcisa i njihovu “Sarajevski lijepi dani” prisjećam se da je i jedan rano jesenji datum 1992. godine na ulicama Mejtaša bio sunčan, začuđujuće miran. Ni metka, ni granate. Čak je i onaj kafić u  Nemanjinoj, prekoputa Breginog stana, bio otvoren. Točilo se ratno pivo, bez pjene i  ukusa, što je donosilo iluziju sretnih druženja u “Estradi”, “Starom satu”, “Kaktusu”.

Opreznim strojevim korakom krenuli smo iz Štaba estradne čete Armije BiH, smještenom u Domu izviđajača, ka lokalu mirnodopskih uspomena. Veselo sam čakulao sa Džemalom Bisićem, Draženom Žerićem – Žerom i još nekom rajom razbijajući prijeteću tišinu u mrtvoj ulici. Stari sarajevski kvart podsjećao je na grad duhova, bez znakova života. Svaki novi metar donosio je grublji susret sa tragičnom zbiljom onog refrena – ako pitaš kako mi je, nek’ ti puknu samo dvije. I kada smo bili koji minut od mjesta gdje će nam se ukazati zlata vrijedno, bljutavo piće, pakleni mir uzdrmao je prvi zlokobni fijuk. Puklo je stotinjak metara iza, na mjestu koje smo upravo prošli. Utrenirani svakodnevnom smrtonosnom igrom uz taktove snajpera, ubrzali smo korak.

Opet je odjeknulo, činilo se, mnogo bliže. Potom još jednom, već nas je  zasipala prašina austrougarskih fasada. Kao da nas je pratio nevidljivi, prokleti topdžija. Prije praska sljedeće granate  uletjeli smo, gotovo, naglavačke u maleni kafić. Stotine šrapnela zasulo je kuće preko puta. Sa strahom sam očekivao sljedeći plotun, groznicavo trazeci zaklon u staklenoj zamci. Kafana, veličine dva sa dva, imala je samo ogromni  izlog i klimavi stari šank. Ovog puta je zatreslo do balčaka, providni zid sasuo se u hiljade komadića. U djeliću sekunde uspio sam na pod gurnuti Žeru i Džemu i baciti se iza šanka. Osjetio sam udarac po glavi i čuo Žerin uzvik. Panično pipao čelo. Umjesto krvi, komadi žbuke, dijelovi tapeta kojima je bio obložen kafić. Usta, nos bili su puni maltera, gubio sam dah. U bunilu, u erupciji straha i drhtaja počeo sam pjevati onu Narcisovu “Čisti zrak”. Komponovanu na neprolazne stihove Duška Trifunovića – moj brat ustaje u pet do pet…on je teška industrija, on je taj fundament…njemu treba čisti zrak,  kojim i započela zlatna era sarajevske rock i pop škole u nekada zajedničkoj zemlji.

Onda su spasioci uletjeli u razrušeni lokal dva sa dva. Prepoznao sam čuvenog specijalca Gafu i profesora Zdravka Grebu. Čuli smo kako govore da smo dobro prošli. Samo su dvojica iz naše grupe poginula. Poslije sam doznao da je u stanu Gorana Bregovića bilo sjedište neke posebne jedinice I da je ona, vjerovatno, bila meta zlikovaca s brda…

Dražena Žerića Žeru, od tada nisam vidio. Teče, evo, već dvadeset i druga  godina. Narcisa Vučinu susrećem svakog ljeta uz makarske plaže. S gitarom ili sa šahovskom pločom. Majstor je durova, molova i crno-bijelih polja. Prije tri, četiri ljeta jedva se riješio nekog dosadnika što je neprestano tražio da šahiraju ponovo.

– Ma, poznat mi ovaj – žalio mi se.

– To ti je čuveni političar iz manjeg entiteta, Emil Vlajki – kažem mu.

– Nikad čuo ! – zbunjeno odgovara.

Zato sam ja siguran da su za Narcu posebno čuli iz nekih entitetskih komandi, što se nikada nisu bavili „zabavnom” muzikom zapjenušano decenijama crtajući kraj Bosne i Hercegovine. Iako je Vučina potpuno operisan od politike, tipični predstavnik sarajevske raje, koji se u svojih 62 ljeta više od pet decenija bavi muzikom, dirnuo je osinje gnijezdo kada su mu muze kompozitorskog nadahnuća podarile čast da sklada već povijesno  – Haj’mo Bosno, Bosno, haj’mo Hercegovino. Uz Safeta Sušica, Narcis Vučina je glavni krivac što se BiH ponovo ujedinjuje i što ideja o njenom rastakanju postaje slabija. Kako nam je Brazil sve bliži, Narcina himna postaje sve značajnija. Orila se ona i proteklih dana na terenima Melbournea, kada je bh. dijaspora bodrila prvi reket sve življe republike, Damira Džumhura.

Najpopularnija BH melodija nastala je, priča mi Narcis, u Kopenhagenu, pred utakmicu BiH i Danske, 2003. godine u Sarajevu. Susret je odlučivao o daljem plasmanu na Evropsko nogometno prvenstvo u Portugalu, 2004. Fudbalska groznica zahvatila je i obično hladne Dance. Njihov novi sunarodnjak, sa nikada zaboravljenim bosanskim korijenima, ključao je kao vulkan. Pjesma je nastala u trenu. Patriota iz dijaspore podario je svojoj domovini odu radosti koja je krunisala sve njegove radove što su popločali put uspjeha bh. rock i pop glazbe. Vjećiti mladić s gitarom, usamljeni šansonjer, sanjar novih nota i stihova, uvijek je išao za svojim srcem, dušom. Nikada za tiražom ploča, estradnom slavom, podilaženjem publici. Kada se zaviri u njegov sajt narcisvucina.webs.com otkivate koliko se kulturno blago krije pod imenom skromnog, tihog čovjeka. Doznaje se i otkud on u Danskoj i kako je  godinama prvim ratnim bh. izbjeglicama bio profesor i engleskog i bosanskog jezika, te prijatelj koji je  pomogao u njihovim najtežim danima.

Od te 2003. Narcis Vučina se hrani horskom snagom onih što na fudbalskim terenima zaneseno pjevaju njegove note bodreci Sušića i dijamante. Ipak, nikada neće zaboraviti kako je bilo prvi put, na prepunom Stadionu „Koševo”.

– Pred pocetni zvižduk sudije velika grupa najboljih pjevača i muzičara, koji su mi pomogli u stvaranju, pojavila se na centru terena. Pjesmi sa razglasala glasovima se pridružilo i 30.000 posjetilaca. Svi smo se naježili od uzbuđenja. Ta energija, ta silna emocija koja se slila u  pjesmu čuje se samo jednom i nikada više. Tada mi je Slobodan Bodo Kovačević, legendarni gitarista „Indexa” i majstor aranžmana, uzbuđeno doviknuo – Joj, što bi Pjevač (Davorin Popović Pimek) volio da je sada s nama, da ovo doživi…

Na žalost, ubrzo poslije Davora zauvijek je otišao i Bodo…

Znam da ću i ovog ljeta ponovo sresti Narcisa uz makarske vale. I tada ću mu  dobaciti ono đes’ ba, kojim Žera i njegova “Crvena jabuka” pale publiku širom planeta. To je još jedna pjesma kojom Vučina spaja raju razbacanu po svim čoškovima svijeta. Bas kao sto je i ovaj novi album “Ručni rad” na kojem u duetu pjevaju dvojica rasnih Bosanaca i Sarajlija. Na naslovnoj strani je fotografija gitare, tenisica i pogleda na Šeher. Bolji grafički dizajn ne postoji. Narcis se ne odvaja od gitare, Žera od starki, a obojica svoj grad u sebi nose ma gdje bili, ma gdje živjeli.

I dok po ko zna koji put ponovo slušam “Sarajevski lijepi dani” ili „Kafana Park” neću da priznam da Sarajevo nije kao što je bilo. Zahvaljujući  magiju nota i riječi, i duetu poznatih glasova, ja sam u onom neprolaznom vremenu koja najljepše živi u nama i u Americi, Evropi, Novom Zelandu, Australiji, BiH. Baš kao što će u nadolazećem ljetu i ono „Haj’mo Bosno i Hercegovino” nadjačati ritam sambe u fudbalskom Brazilu. Ponovo će Narcis Vučina spajati svoju raju, svoju zemlju, ma koliko se neki trudili da je zauvijek rastrgaju.

(preuzeto sa dozvolom autora ”Oslobodjenje”)

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply