Serija….SARAJKE I SARAJLIJE (11)…..NERMIN TULIĆ NEKA

MIRZA HASANEFENDIĆ

Serija SARAJKE I SARAJLIJE  (11)  NERMIN TULIĆ NEKA

MOJ DRUG NEKA…..

Umjetnik koji pripada kategoriji ‘’nesalomivih’’!

I nije moj drug Neka došao u grad odnekle iz daleka. On je rodjen tu, rastao sa gradom, radovao se životu u ritmu gradskih ulica, provodio djetinjstvo sa rajom, mladost u boemstvu, gradio karijeru na daskama koje život znače ostao u njemu kada su drugi odlazili za uvijek..….i sve je bilo poput malog sarajevskog sna, a onda su došla zla vremena i stigao je rat, a sa njim bol, tuga i lična drama.

Sa proljećem, te nesretne 92 godine, sve manje je bilo prijatelja na gradskim ulicama, a sve više granata na istim.  Onda je 10 juna navedene godine stiglo zlo sa brda, u zloj granati, toj poruci mržnje koja je željela da ubije dušu grada, a Neka je bio simbol ljepote te duhovnosti i kreativnosti grada.

Pao je naš Neka,….pao…. ali nije ostao da leži, nego je ‘’ustao’’, duhom, snagom lične volje, željom da brani svojim likom i djelom grad u ruševinama, sa vjerom i nadom da će sve to proći, a  da će onu ljepotu i svoj privalačni šarm rodni grad ponovo pronaći jednog dana sam u sebi.

Budućnost je pripadala samo hrabrim i smjelim, koji su svoju ljubav za grad i ljude sačuvali i u zlim vremenima mržnje,  a Neka je bio jedan iz tog ‘’ešalona’’ koji nije nikada napustio svoj grad, a mogao je…….

Neku znam od malih nogu, kada smo kao djeca počeli igrati lopte na mjestu današnje pijace Sirano.  U to doba na tom mjestu bila je velika zemljana površina sa crnom podlogom i pomalo trave u čoškovima.  Kafana Sirano nije bila još otvorena i to se nije tako zvalo. Nije još postojao ni kasnije popularni RU ‘’Djuro Djaković’’ , nego je na njegovom mjestu bila zgrada Templa.

Uvlačili smo se, samo nama znanim, prolazima u unutrašnjost Templa i tu smo diskretno gledali snimanje nekih kadrova  ikonskog jugoslavenskog filma ‘’Kozara’’ i otkrivali jedan novi svijet.

Neznam da li je to imalo privlačnu snagu za Neku, ali je on sve manje imao interesa za fudbal, a sve više se okretao prema pozorištu, kojima je naš kraj bio bogat. U tom malom prostoru egzistirali su Narodno pozorište, Kamerni teatar i Pozorište lutaka, a kasnije je stigla i nekina najveća ljubav ”Pozorište mladih”.

Gradio je karijeru na filmu, televiziji, radiju, ali pozorišnu scenu je uvijek stavljao na prvo mjesto, uostalom to i sam kaže: ”Ja sam dijete ovog grada, odrastao sam i odgojen izmedju tri pozorišta!”.

Po završetku školovanja, kao glumac počinje raditi u ”Pozorištu mladih”, gdje od 1993 obnaša funkciju direktora!

Raditi i stvarati u toj umjetničkoj branši podrazumjevalo je imati u sebi i nešto boemsko, ”nešto” što će te privlačiti druženju ljudi slobodnih duša, kockastim stoljnacima boemskih kafana, drvenim šankovima zvanim Stojčevac zbog stajanja, gitari, poeziji, kafanskim zezancijama i tračevima.

I Neka je bio rodjen za tu sredinu i njegova ‘’faca’’ je bila uvijek prisutna i u staroj ‘’Istri’’, i u ‘’Bagremu’’ u Kulovića ulici, i na šanku hotel ‘’Beograda’’, u kafani ‘’Pošta’’, u ‘’Pozorišnoj kafani’’, u ‘’Aeroplanu’’ …i još više preko toga.

Gledam ovih dana ruše hotel Zagreb, nestala je Istra, nestao je Bagrem, a sada je red na Zagreb i tako nestaju, gube se tragovi naših boemskih dana. Nekom prilikom Neka lijepo reče: ”Kakvo je to putovanje bilo sedamdesetih, Istra, Zagreb, pa kod Nijaza!”

Obdaren talentom za glumu, sin uglednog sarajevskog advokata, igrao fudbal upoznajući razne , ne rijetko prljave, startove, išao u Prvu gimnaziju, rastao na gradskim ulicama, završio faks sa specijalizacjom za scenske umjetnosti, voljen od raje i u duši rodjeni boem ….svi su se uslovi stvorili da bude rodjen jedan bard sarajevskog glumišta!

Jednom neko reče da Neku ‘’biva’’ za sve, pa je dao izuzetne kreacije na radiju, u pozorištu, na filmu i svagdje tamo gdje glumac ima priliku da iskaže umjetničku kreativnost svoje ličnosti!

 

Volio je Neka da recituje lijepe stihove, pa su ostale u sjećanju večeri poezije u kafani ‘’Aeroplan’’, gdje je čarolijom svoje ekspresivnosti oživljavao poeziju veličina poput Lorke ili promovisao mlade talente poput Jergovića.

Volio je Neka radio i dao je ogroman doprinos u radio dramskom programu gdje je i 1990 godine dobio prestižno priznanje ‘’Radio glumac godine!’’. Novinar revije ‘’Studio’’ će zapisati za istoriju : ‘’Izražajna sugestivnost glasa, dotjerana i osmišljenja dikcija, čvrsta glumačka impostacija i prirodan odnos prema mikrofonu osnovne su značajke rada Nermina Tulića na radiju. Čestitamo!’’

I poslije okončanog rata, nastavio je da dobija vioska priznanja, pa je tako nosilac i prestižnog priznanja ”Zlatni lovorov vijenac” za doprinos umjetnosti teatra MESS 1998 i glumac godine na radiju 2006 godine.

Veliki je glumački nekin doprinos i ostale su u sjećanju njegove uloge u ‘’kapetan Džon Piplfoks’’, ‘’Kralj Ibi’’, ‘’Ljepotica i zvijer’’, ‘’Kralj umire’’, ‘’Bašeskija san o Sarajevu!’’,…..

A onda je došla tragična 1992 godina, nekin antiratni angažman, Don Kihotski pokušaj da se zaustavi zahuktala ratna mašina i najcrnji dan, 10 juni 1992 koji je promjenio život našeg voljenog scenskog umjetnik

Kratka vijest u kojoj se krije jedna velika ljudska drama, a medju Sarajlijama je odjeknula bolno do neba, Neku su svi poznavali i granata mržnje je pogodila našen glumca kome su doktori morali amputirati obadvije noge.

Drama, tuga i bol, ali Neka pripada onim od sorte nesalomivih i poput Feniksa podigao se iz pepela u ponovo pronadjene puteve glumačke slave i smisla svog kreativnog stvarlaštva.

Još za vrijeme opsade grada, zajedno sa svjetski poznatim rediteljima postavio je na scenu pozorišno remek djelo ‘’Okovani Ibi’’ u kojem je je on igrao kapitalnu ulogu kapetana Pisdu , a predstavu na scenu postavio je Francuz,  Masimo Šuster.

Naš nesalomovi glumački bard nastavio je imao je plodnu umjetničku karijeru igrajući u svim sarajevskim pozorištima na daskama koje život znače u predstavama; ‘’Kraj igre’’, ”Komedija zabune”, ”Derviš i smrt”, ”Kralj umire”, ”i opet Nušić, ”Aladin”, ”Romeo i Julija”, ”Vjenčanje”, ”Dres”, ‘’Kada bi ovo bila predstava’’,’’Magbet’’, ‘’Djeca sa CNN’’, ‘’Nakaze’’.

Glumio je i u filmovima : ‘’Preko granice’’, ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’, ‘’Go West’’,” Belvedere, ”Životna uloga”, ”Preko granice”, ’’Gotički delikt’’, ‘’Duhovi sarajeva’’, ”Život piše romane”,  ‘’Ram za sliku moje domovine’’, ‘’Sve džaba’’, ”Pogled u neodsanjano”,………

Neka se  danas posvetio svojoj divnoj porodici i neumornom radu na daskama  ( i oko njih)   koje život znače, u gradu kojem je posvetio cijeli svoj život.  On voli grad i Sarajlije, a one prave Sarajilije ga vole i cijene kao umjetnika i čovjeka heroja koji pripada ketgoriji nesalomivih.

Lijepo ja saznanje da ima takvih ljudi u našem gradu, koji obogaćuju isti svojim likom i djelom!

April 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply