PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I KOJA NIKAD STATI NEĆE… NASTAVAK 3

MIRZA HASANEFENDIĆ

PRVA GIMNAZIJA, PRIČA KOJA TEČE I KOJA NIKAD STATI NEĆE…

NASTAVAK 3

Feljton o ”Prvoj gimnaziji i o Prvogimnazijalcima (kama)

Priča o caru stepenica

Treći ćlan podvorničkog ulaznog tima bio je Duran Fatić, a koji se totalno razlikovao od dvojice podvornika ranije navedenih. Nižeg rasta, suvonjav ali uvijek veselih i živih očiju, a posebno brzih pokreta tijela. Za njega se govorilo da je brži od munje, a mnogi su se kleli da je brži i od svoje vlastite sjenke.

A sve je počelo slučajno!

Jedan učenik, koji je bio zakasnio na čas, protutnjao je poput ekspres voza pored portirnice (u staklu) ne ”šljiveći ni dva posto” Durana, koji je bio u službi u taj momenat. Iako je učenik bio u ”petoj” brzini, kada je Duran startovao, isti ga je sustigao prije prvog sprata!

Ova vijest o fenomenalnoj duranovj brzini se brzo pronijela po školi, pa su mnogi pokušali pošteno (i nepošteno sa zaletom) da odmjere snage sa Duranom. Sve je to bilo uzalud, jer se nije bio još u školu upisao učenik koji bi mogao pobjeći Duranu.

Moj dobri i dragi drug (rahmetli/pokojni(!)) Zlatko Fočo, jedna od legendi sportskog svijeta KK Bosne, pokušao je dva puta i svaki put ga je zaustavila blaga duranova ruka na ramenu još prije prvog sprata.

To ti je bilo kao u onoj dječijoj igri ”Žandara i lopova”, pa kad Duran dotakne dostignutog isti se predaje ”bez borbe” i priznaje vlastiti poraz.

Duran je uvijek bio džentlmen i dostignutog učenika je sa roditeljskom pažnjom i bez ljutnje, vraćao na polazište, tj, na ulazna vrata.

Zlatku bilo krivo, pa on jednom reče u Metalcu ( toj sportskoj ikoni): ”Raja, ja plaćam cijeloj slastičarni grčke baklave u ”uglednoj” slastičarni Special (kod česmi na Begovoj džamiji) kada Duran izgubi prvu trku!”.

Naš drug Miki H., koji je navodno trenirao atletiku u AK Sarajevo, čuo za ovu ponudu koja se ne odbija, pa odlučio da on pokaže Duranu koje najbrži čovjek Prve gimnazije. Hvalio se da su mu je trener čuveni Milad Petrušić (110m/prepone), a da on trči 100 metara za 11 sekundi. To bi za ono vrijeme značilo da je jedan od nabržih ljudi u gradu. Momak je stvarno bio brz, ali ova priča je ipak bila sumnjivog kredibiliteta!

Dan ”D” je stigao! Miki se namjestio na startnu poziciju (pošteno bez zaleta), malo se bojao jer je i njegov ugled u raji bio u ”igri”. Uvijek budno duranovo oko primjetilo je nervoznog učenika, a iskustva mu nije falilo, pa je i on bio spreman.

Miki je startovao k’o ispaljen iz puške, onako sprinterski malo pognut. Kada je Duran startovao, učenik je imao par metara fore. Za Duranom je krenula  (trčala) sva prisutna ”rulja”, jer je to bio dogadjaj koji se ne propušta.

Slika dostojna cirkusa Monti Pajtona! Mlad dečko trči prvi, za njim čovjek mladih srednjih godina, a zanjima sa zaostatkom cijela ”rulja” trkača.

Razdaljina se smanjivala i pred sami kraj, izmedju drugog i trećeg sprata (apsolutni rekord bijega jednog učenika) duranova ruka se spustila na učenikovo rame. Ovim je istorijska trka odlučena! Duran je ostao nepobjedjen na tronu, a grčke baklave u Specialu su ostale nenaručene.

Raja, koja je u medjvremenu stigla, čestitala je Duranu na pobjedi, a Zlatko je pošteno glasno rekao: ” Svaka ti čast majstore! Ti si Car stepenica prve gimnazije!”

To rečeno osta zabilježeno u istoriji (u sjećanju učenika).

Miki je priznao poraz, ali se kasnije pravdao da je stepenište bilo klizavo, da je on umoran od jutarnjeg treninga i da Duran poznaje bolje stepenice nego on!

Neko vrijeme poslije toga, da li umoran od trka ili zbog bolje plate (vjerovatnije), Duran je otišao za čuvara u gradski muzej. Oni što su ”ležali” unutra nisu mogli napolje, a naš narod nije baš nešto puno trčao u muzej, pa nije više bilo prilike za trku i na taj način duranova trkačka karijera bila je završena.

Tako je Duran otišao u sjecanje učenika kao nepobjedjeni šampion stepeništa Prve gimnazije ili kako se to u raji zvalo ”Car stepenica”.

Austrija je držala mnogo do otmenosti i porijekla, pa je plemenitoj dami Prvoj gimnaziji već od prvih koraka propisala ko može biti profesor u gimnaziji. Nije tu bilo mjesta za neke samozvane i priučene pedagoge, nego je ostalo zapisano u ”rodnom listu” ko može predavati u Prvoj gimnaziji (prepisano doslovno):

5. Predavanja u realnoj gimnaziji drže osposobljeni učitelj. Istim upravlja neposredno ravnatelj, koji je zajedno učitelj na realnoj gimnaziji, uz istoga postoji učiteljski zbor, stranom kao savjetujuće, stranom kao zakljućujuće djelo. Dužnosti i prava ravanatelja s jedne, a ućiteljskog zbora s drueg strane uredit će se posebnom naredbom.

6. Ravnatelj i učitelji na realnom gimnaziju jesu javni činovnici. Ravnatelja imenuje Zajedničko ministarstvo na prijedlog ravnatelja. Činovi razredi i beriva ravanatelja i učitelja označeni su u priloženom iskazu A.

7.Ravnatelj i učitelji koji se na realnom gimnaziju namjestili imaju, moraju biti austro-ugarski državljani ili pripadnici zemalja Bosne i Hercegovine, isti treba da su se podvrgli propisanom ispitu za učitelje srednjih škola pred kojim god ispitnim povjerenikom u Austro-Ugarskoj monarhiji, te da su polučili svjedodžbu osposobljenja za učitelje srednjih škola.

8. Vjeronauk će se  predavati đacima svih vjeroispovjesti po posebnim u tu svrhu opredjeljenim učiteljima vjeronauke.

9.U prvi razred gimnazija primaju se đaci koji su pučke ili gradjanske svršili. Tečajem prve četiri godine, može se kod duševno i tjelesno razvijene djece ovozemnih roditelja učiniti iznimka od ovog pravila.

U to doba bilo je teško zbog bremena kulturnog zaostatka iz prošlosti naći adekvatne profesore u samom gradu , pa je zbog poteškoće dobijanja odredjenih kvalitetnih profesora, kasnilo i otvaranje škole za prvobitno predvidjeni datum 1 oktobar.

Nažalost i prvi dani, te otmene novorodjene bebe su bili tragični jer zgrada koja je bila Realnoj gimnaziji namjenjena izgorjela je u velikom požaru koji je zadesio Sarajevo u avgustu 1879 godine.

Nažalost, početak jedne brilijante dugovječne karijere otmene sarajevske dame, počeo je tragično i tako  je postala siroče prije i nego se ”osovila” na vlastite noge.

Nastavak slijedi……

7 mart 2012 Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply