NASTAVAK PRIČE O SARAJEVSKOJ KAFANI ”TRI ŠEŠIRA”!

MIRZA HASANEFENDIĆ

NASTAVAK PRIČE O KAFANI ”TRI ŠEŠIRA”

Prilog sarajevskom kafanskom i muzičkom naslijeđu!

Poslije objavljenog teksta o nestaloj  kafani ”Tri Šešira”, javiše se svojim prilozima na FB moji dragi drugari Izet Kalkan, Paja Pavlović, Mimo Džubur  i Džemo Mahmutagić (sa tekstom i fotografijom) . Obzirom da su ”priče”na Facebook-u kratkog daha, tj, brzo prođu, ja, nalazeći da su ovi lijepo napisani komentari od arhivskog značaja za sjećanje i na znanje onima koji šetaju gradskim ulicama, odlučih da ih ”ovjekovječim” na blogu (tu će bar duže trajati i čekati svoje čitaoce koji vole ono Sarajevo).

”Priče” su medjusobno nezavisne i imaju samo jednu zajedničku, ali veliku vrijednost, da sačuvaju sjećanje na neke ljude koji su obogatili naše davno gradsko prošlo vrijeme….

IZET KALKAN; ” Evo jedna dopuna ovoj lijepoj priči, a ja je prodajem pošto sam je i kupio.  U dobra stara vremena dva novinarska boema, baksuzi u sve četiri noge; Tomo Čiča i Ljubo Nikolić, rođene Sarajlije, bili su stalni gosti Tri Šešira i ostalih boemskih sarajevskih kafana. Elem, šef Tri Šešira bio je Tanković ( ja mu zaboravio ime). Jednog dana i cijele noći se teferičilo-pijančilo. Kada je bio fajrunt njima dvojici se nije išlo kući. Sačekali su djevojku, koja je tek počela raditi i koja je trebala počistiti kafanu. Rekli su joj ako želi da bude primljena u stalni radni odnos da treba zaliti cvijeće, koje je bilo sa obje strane Latinske ćuprije- Principovog mosta, jer je to šefovo cvijeće. Djevojka, misleći na svoju budućnost posluša baksuze! U neko doba prolazi šef i vidi djevojku da cvijeće zalijeva, ali ga se to ne tiče. Tak kada je vidio kako kafana izgleda bude mu sumnjivo, te se vrati, te priupita djevojćicu šta to radi. Kada mu ona počne objašnjavati da to čini zbog njega, sve mu bi jasno. Ovo je da se ne zaborave Tri šešira, ali sarajevske legende Tomo Čiča i Ljubo Nikolić!

PAVLE PAVLOVIĆ ;  Moram uložiti jedan sitni prigovor ili ispravak netočnog navoda, kako vole reči u parlementima nekih novih balkanskih država. Ispravak se odnosi na pjesmu ”Ne klepeći nanulama”. Davno još prije rata pravio sam reportažu o autoru teksta te ”himne”, koji je bio najobičniji rudar u Brezi. Na žalost zaboravio sam njegovo ime, a umro je prije nekoliko ljeta. Još mi je pred očima  ona slika kada smo posjetili majčin grob i kada sam ga fotografisao uz mezar žene koja je pobudila u njemu onoliko veliku ljubav da je sročio najljepše stihove . Autor muzike je Husein Kurtagić ….Ovim sam samo želio da priča bude još tačnija i bolja….

MIRZA HASANEFENDIĆ; Hvala Paji na ovoj dopuni i podjećanju na ” pomalo zaboravljenog ” pjevača i kompozitora Huseina Kurtagića. On je bio naš Raj Čarls, Stivi Vunder, Andrea Bočeli, jer je napravio veliku muzičku karijeru kao pjevač i kompozitor, iako je 1945 u šestoj godini, oslijepio od posljedica zaostale bombe iz rata. Pored muzike bio je i odličan šahista, a poslije njegove smrti 2008 Omer Pobrić za njega reče da, iako je bio slijep od ranog djetinjstva vidio je daleko bolje od onih koji nemaju problema sa vidom!

http://youtu.be/TwLps4Wt-Fo

MIMO DŽUBUR; Ta pjesma je toliko dirljiva, da se sjeća; bila je to 1980 ili 81 , vodio sam moje učenike iz  II gimnazije u Poreč. Bila je to generacije Crvene jabuke i divnog ženskog hora Breze. Za vrijeme usputne posjete Postojinskoj jami, ušli smo u koncertnu dvoranu, hor Breze se poredao (sjećam se imena nekih učenica Aida Čerkez, Anja Tomić) i zapjevao tu divnu pjesmu, u akustičnoj pećinskoj dvorani. To je zvučalo fenomenalno , bilo je prvi put kada sam je čuo, ali su mi Breze rekle da je to njihova himna. Kad god se sjetim Pare, sjetim se i ovog divnog događaja!

DŽEMO MAHMUTAGIĆ; Evo u ovoj žutoj kući sve do rata je bila kafana ”Tri šešira”. Ovo je slika sa mog prozora. Izet Kalkan spominje  Tomu Čiču i Ljubu Nikolića. Oni su bili stalni gosti kod mog oca u kafani prekoputa muzeja , a zvala se ”Kod Asima”, kasnije kafić ”071”. Tomo je inače bio naš komšija i obično je dan počinjao kod nmas u kafani. O meni je bar tri puta pisao u beogradskim ”Večernjim novostima”, čiji je bio dopisnik. Pri tome je uvijek tražio neku sliku da mu dam da je može okačiti uz tekst. Potražiću neke slike iz kafane sa tom rajom….

IZET KALKAN; ” Naravno da je i Aco Mandrapa bio sastavni dio boemskog društva. Sa njima je bio i mislim da su ga zvali čika Duško. Bio je grafičar u Energoinvestu. Sastajali se u Korzu ili kod Božane. Čika Duško ode kod ljekara, Doktorica ga pregleda i kaže da će mu propisati da radi skraćeno po četiri sata dnevno. Čika Duško opsova ljutito. Žena zaprepaštena ga pita ”zašto”? ” Pa zato što ja i sada ne radim više od četiri dana!

MIRZA HASANEFENDIĆ; ” Evo da i ja ispričam jednu priču o Aci Mandrapi, a čiji sam bio učesnik. Negdje 1984 Energoinvest Blažuj kupio je napuštenu osnovnu školu  u Ilovici kod Trnova i otvorio sportsko-rekreativni centar. Bio sam medju zvanicama, a tu sam ”zasjeo” sa Acom i još jednim drugom. Bilo nam lijepo, ostali smo malo duže i nismo imali izbora, morali smo ići na gradski autobus.

Aco je bio čovjek visine blizu dva metra i težine cca 140 kila, bio je pravi džin. Bilo je još pola sata do autobusa, mi smo čekali na stanici pored puta, kad Aco kaže odoh ja stopirati, ja sam viđen u ovom kraju, pa će neko valjda stati.

Aco stopira, ali niko živ da stane, svo još dodaju gas i prave se kao da nisu ni vidjeli Acu. Naš drug skontao u čemu je problem, pa kaže Aci: ”Kada te ljudi vide tolikog, prepadnu da im auto ne propadne na cesti! Hajde se ti sakrij iz grma, a ja ću stopirati ….”

Ode Aco iz grma, a Terza prosječnog rasta stopira. Kada u neko doba, ide Stojadin visi na njemu auspuh, a na karoseriji ima više hrđe nego boje, ali dobar neki čovjek stade da nas dvojicu primi. U to doba izađe Aco iz žbunja, a šofer pita: ”Je li ovaj debeli sa vama?”. Terza potvrdi, a šofer startova ”trećom” iz mjesta. Aco kako je bio onako širok u duši, kaže :”Ma idite vas dvojica, da ne čekate, a ja ću se već snaći…..???????” (Kako moj Aco? Kada te vide koliki si neće niko ni da stane)

Uhvatismo mi prevoz du Kule i dok čekamo neki prevoz ili taksi za grad, prođe pored nas onaj veliki šleper od dvadeset tona, pa nam svira a iz kabine Aco maše rukama i on našao prevoz po svojoj mjeri!

Ova korespondencija sarajevske raje, imala je za namjeru da obnovi sjećanja ne neke ljude od kojih većine više nema, ali su ostali da žive u pričama Sarajlija sa kojima su dijelili grad u nekom dugim vremenima!

Juli 2014 priredio Mirza Hsanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply