SARAJEVSKI ”ZAPISI”……..ŠTA JE NAMA GRADSKA PJESMA I ROMANSA

MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI

ŠTA JE NAMA GRADSKA PJESMA I ROMANSA……

”Zapis” o Slobodanu Vidoviću maestralnom pjevaču gradskih pjesmi i romansi

Kada neko u društvu počne pjevušiti onu starogradsku pjesmu ” Fijaker stari….” ti je odmah prihvatiš, jer te ona vraća u neka lijepa i tebi draga stara vremena. Sjetiš se Zvonke Bogdana i beogradske Skadarlije i onda, ako si Sarajlija, pred oči ti izađe naš sarajevski pjevač Slobodan Vidović zvani za raju, da oproste fine oči , ”guz”, ustvari nadimak blizak za sve, jer je on bio raja sa svima, volio je sve i svi su njega voljeli. U njegovom maestralnom pjevanju bilo je i ljepote glasa Zvonke Bogdana i šarma Skadarlije, a najviše bogatstva u njegovom ličnom pjevačkom izrazu proisteklo je iz sarajevske duše i bogatog gradskog multikulturnog muzičkog  mozaika!

Ako, slučajno, pitaš nekog profesora  lingvističkog stručnjaka da li može da ti ”izvuče” zajedničku imenicu iz riječi; ljubav, dobrota, humanost, vjernost, čestitost, profesionalnost,…….Profesor će ti reči, ne zafrkavaj, to nema i nije izvodljivo sve to smjestiti u jednu zajedničku imenicu!

Ima ”profesore”, ima…

Ta zajednička imenica je lična imenica Slobodan Vidović, u čijoj su ličnosti skupljene sve gore navedene imenice; ljubav, dobrota, humanost……..

Inače Slobodan je rođen još za onog rata, od oca Danila opernog pjevača i majke Mirjane koja je isto tako lijepo pjevala. Kada je došlo tome vrijeme otac je upisao sina u muzičku školu i tako da je isti nastavio muzičku tradiciju u porodici.

Ta poslijeratna vremena su bila ”kokuzna” i nije se imalo mnogo, a i ono malo što se imalo dijelilo se od srca sa okolinom. U jednosobnom stanu porodice Vidović bilo je uvijek otvoreno za sve. Prijatelji su dolazili i donosili; neko malo kafe, neko poneku ribu, neko malo rakije i tako se skupi veselo društvo, pa uživaj u toplini i vedrini Vidovića doma. Uvijek je bilo sve prepuno ili da se ”avangardno” izrazim nisi smio ustati sa stolice ni da odeš u WC, jer si gubio mjesto za sjedenje!

Slobodan je počeo da pjeva u KUD ”Ivo Lola Ribar”, a onda je došlo do invazije meksikanske muzike na naše prostore, pa je sa jaranima organizovao kvartet Flores!

Svoj prvi značajni inidividualni nastup imao je na prvom sarajevskom festivalu zabavnih melodija na Titov rođendan 25 maja 1960. Festival je imao takmičarski karakter, a Slobodan je osvojio drugo mjesto i tako je počeo od tog datuma njegov uspon prema zvjezdama.

Nekako u to doba, popularni pjevač Ivica Matković je slomio nogu i Slobodan je pozvan da ga zamjeni na ikonskim igrankama tog vremena ”kod Morde”.

U tom vremenu inspiracije i nadahnuća, sreo je i ljubav svog života šarmantnu Antoniju i već u decembru 1960 su se vjenčali i tako taj lijepi zajednički životni put traje već 54 godine, a ja im želim da još dugo potraje!

Kao i svi mladi i Slobodan je morao ići u JNA. Kada se vratio nije bilo posla. Šetajući gradom sreo je Dragu Stevića basistu iz orkestra koji je svirao u Gradskoj kafani. Drago se požalio da im je pjevač Mahir Paloš otišao sa ”Seljom” na turneju po Engleskoj, a orkestar ne može da nađe zamjenu, pa poznavajući Slobodana, upita ga bil’ on htjeo zamjeniti Mašu za taj period.

To je bila prilika koja se ne propušta i Slobodan ju je uhvatio u letu. Tu noć, kada je krenulo, sve je bilo super do pola devet, a onda je nastala kriza. Slobodan koji je tek došao iz vojske imao je skroman repertoar oko petanestak pjesama i to se sve potrošilo!

Treba nastaviti veče, a nema više pjesama! Slobodan je proživljavao teške i duge minute, razmišljajući: ” Samo što sam dobio posao, izgubiću ga prvi radni dan!” Svi su ostali bez teksta, a Slobo onako više da dobije na vremenu reče: ”Može li starogradske i romanse, ja ih znam stotinjak!”. A onda bi sve kao da je rukom odneseno pa šef orkestra reče; ”Pa što ne kažeš odmah čovječe,  idemo….”

Tako je krenulo sa starogradskim pjesmama, kada je u kafanu ušao glavni šef  Brano Medan, obožavalac te vrste muzike. Kada je čuo kako pjeva romanse mladi Vidović, Medan mu je odmah ponudio stalni angažman. Slobodan, džentlemen u krvi, odbio je tu ponudu iako mu je taj posao trebao kao hljeb nasušni, sa motivacijom da ne želi otimati posao od kolege Paloša, jer to nije ni ljudski ni kolegijalno. Onda je nađeno rješenje da obadvojica pjevaju, svak po jednu sedmicu na smjenu!

 

Nezaboravni nastupi u sarajevskom hotelu Evropa

Po zatvaranju ”Gradske kafane”, Slobodan će preći da pjeva u hotel ”Evropu”, gdje će ostati deset godina. U tom periodu on je svaku večer imao cijeli blok samo gradskih pjesama i romansi, koje su bile najpopularnije u prisutnoj publici, pa se od pjevača koji su nastavili poslije tražilo da obavezno imaju dio sa starogradskim pjesmama i romansama!

Ipak, najbolje je bilo poslije fajronta, kada su se muzičari i pjevač ”prebacili” u Plavi podrum (bar restoran u podrumu hotela), a tu bi bile fešte o kojima se i dan danas priča širom globusa!

Na jednom snimanju legendarni Jozo Penava predloži Slobodanu da napravi snimak jedne romanse. On to uradi i to ispade tako dobro, da otada Slobodan snima samo romanse i starogradske pjesme!

Bilo je to vrijeme entuzijazma i nadhnuća kako junaka ove priče, tako i njegove okoline. Jednom prilikom na snimanju u studiju RTV Sarajevo, u trenutku inspiracije, čuveni harmonikaš Šerbo sjede za klavir, pa pozva Slobodana i njih dvojica napraviše pjesmu za nezborav ”Ja se opraštam Cigani sa Vama” pjesma koja će se vječno pjevati.

Cijenjen umjetnik i fini čovjek, bio je pozivan i rado viđen gost ne emisijama; ”Meraklije”, ”Folk-filigran”, ”Znanje-imanje” i druge. Bio je učesnik mnogih humantiranih koncerata i akcija, gdje je pokazao svu širinu i dobrotu svog srca.

Uvijek je bio spreman na druženje sa kolegama, na slici Slobodan i Hašim Kučuk Hoki

Bio je uvijek spreman pomoći tamo gdje treba! Kada je na olimpijadi gostovao legendarni orkestar Janike Balaša sa Verom Svobodom, koja se iznenada razbolila, pa je nastala panika. Poslali su taksi po Slobodana da zamjeni Veru, bez probe i poznavanja orkestra, a kako je to prošlo najbolje govore riječi čuvenog Janike Balaša;”Šta ćeš ti u Sarajevu, tebi je mjesto na Skadarliji! (u to vrijeme epicentar starogradskih pjesmi i romansi).”

Janika je to rekao zbog kvaliteta pjevanja, ali on nije znao veliku ljubav pjevačevu za rodni grad, čijim je ulicama šetao, u kafanama i po koncertima pjevao i koji je bio u njegovim venama poput krvi koja život znači.

Napisao je divno autorsko djelo ”Sarajevo najljepši grad” koje, kada to slušate, vraća vas na ulice grada i u neko drago i voljeno vrijeme.

Svoju sarajevsku muzičku karijeru završio je pred rat u elitnom restoranu ”Martini”, gdje ga je na klaviru pratio Josip Gutman sin poznatog Jakice Gutmana. U svemu tome ima simbolike jer je sa Josipom okončao svoju sarajevsku karijeru, a sa njegovim ocem počeo ovu blistavi i sjajnu pjevačku karijeru.

Jedan neobičan kuriozitet u slobodanovom životu. Kada je njegov otac umro 1985 godine, koji bio još aktivan u Operi, iz pozorišta su ga pozvali da kao vrstan pjevač zauzme očevo mjesto na klupi. On je to prihavtio sa zadovoljstvom i pijetetom prema pokojnom ocu i jedno vrijeme je uspješno popunio očevo mjesto i to je dio priče o njegovoj ljudskoj i umjetničkoj veličini!

O Slobodanu bi se mogle napisati stranice teksta, ali sve ima svoj kraj pa i ova priča, a junak ove priče danas provodi mirno svoje penzionerske dane u Las Vegasu, zajedno sa svojom vječnom ljubavi, okružen sa unučadima.

Neznam, ali vjerujem da i dan-danas Slobodan se prihvati gitare i zapjeva, onako kako samo on to umije, za svoje najbliže okruženje, daleko od voljenog grada, kojem je posvetio svu svoju ljubav i koju su mu uzvratili ljudi koji su imali prilike da ga slušaju uživo i na radio-televiziji, a i da ga sreću na gradskim ulicama i kultnim gradskim sastajlištima sarajevske raje! Znam samo da se i dan-danas Slobodan druži sa sa sarajevskom rajom pa ide svake godine na susrete sa Sarajlijama i u Kaliforniju i na Floridu, a ponekad skokne i u Toronto i Hamilton!

Ovu priče posvećujem velikom muzičkom umjetniku sa poštovanjem!

August 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply