A GDJE SI TI POČEO DA IGRAŠ…….?

MIRZA HASANEFENDIĆ

A GDJE SI TI POČEO DA IGRAŠ……?

Romantičarska priča o našim fudbalskim poče’cima i fudbalskom riječniku!

Ako pripadaš onim generacijama koje imaju čega da se sjećaju, a igrao si fudbal, pa kada te neko pita gdje si ti počeo da igraš fudbal , a ti kažeš :”U juniorima (pionirima) Sarajeva, Želje, Bosne, Partizana, Iskre, Vratnika, Slobode itd .., a prvi treneri su mi bili Franco Lovrić, Mladen Stipić, Lujo Kranjc, Bračulj, Pašić, Biba, Setko i još cijela plejada zaslužnih sportskih radnika i imena za pamćenje!”.

A da li je baš bilo tako?

Ono, u nekom amatersko-profesionalnom smislu je bilo tačno, jer si tu bio prvi put registrovan u fudbalskom podsavezu a dobio si i prvu takmičarsku knjižicu sa tvojom fotografijom, na koju si bio ponosan. Tvoji prvi treneri su te učili da treniraš štopovanje, dupli pas, da uvijek ti trebaš udariti loptu glavom, a nikada da lopta tebe prva udari u glavu, prve jednostavne taktičke igre i još mnogo toga što je dobijalo neki viši i kvalitetniji nivo tvoje igre.

Međutim u tvom stvarnom životu, ti si počeo da igraš fudbal u tvom dvorištu, u tvom prolazu, pred tvojom osnovnom školom, na izletu sa školom, na ulici (tada nije bilo toliko auta) ….

Ustvari, ti si svoju fudbalsku karijeru počeo donoseći loptu iza gola, kada je igrala velika raja, a ti si bio sretan kada bi ti rekli da možeš da braniš, jer uvijek ja ”falilo” golmana.

Iz toga vremena potiče ova kratka priča koju sam čuo od moje velike raje, a čija se radnja dešavala negdje početkom pedestih godina.

” Bila su to vremena kokuzna, pa je raja uglavnom igrala bosa, jer malo je ko imao one prave tene. U raji je bio neki Fiko, nisam ga nikad sreo, koji je dobio nove zepe i donio ih sa sobom, On bi ostavi zepe kod nekog od povjerenja u ”publici” i igraj bi bos. Raji bilo čudno, pa ga pitali što to radi, a on kaže: ” Zepe čuvam samo za penala i slobodnih udaraca da duže traju ….”

Onda si malo porastao, našao si svoje mjesto u ekipi i bio već biran među prvima u ekipu, što ti je donosilo ugled u raji ili  moderno rečeno imao si dobar rejting.

Ono čuveno biranje,  prvih faca u raji (obično rivala), igrača za svoju ekipu može ponekada da odredi nečiju sudbinu za čitav život. Tako je bio u našoj raji jedan momak, koji je volio da igra lopte ali mu nije baš išla od noge, pa je uvijek bio ”draftovan” (izabran) kao zadnji od zadnjeg. Prilikom jednog biranja igrača, navedeni igrač je pripao ekipi, čiji ”selektor” reče  VEHDIJA ( vehad u SA žargonu… tanak, loš igrač) opet pade nama. Jedan novi u raji, razumio je da se on zove VEHBIJA)  pa ga počeo na utakmici dozivati : ”Vehbija, dodaj, ….” Raja to čula pa se prvo smijala a poslije prihvatila i svi ga počeli i u svakodnevnom životu zvati po imenu Vehbija.

Čovjek, koji nije imao nikakve ”genetske” veze sa tim imenom, dobi ime Vehbija za života, pa i dan-danas, iako je umro ljudi ga spominju kao Vehbiju, mnogi i neznajući njegovo pravo ime!

Igralo se na velike golove sa golmanima, na male bez golmana, a bila je i popularna igra na jedan gol zvana u raji Viktorija! To je bila vrlo čudna igra, jer je golman u jednom momentu branio za tebe, a naredne minute bio je protiv tebe, zavisno od razvoja situacije na terenu.

Sa ove vremenske poslijeratne distance jedan moj drug kaže sarkastično: ”Ma ovi zadnji balkanski ratovi su ti bili isto kao igrati Viktorije, čas su tobom, čas su ti isti protiv tebe zavisno od razvoja situacije na terenu!”

Taj nezvanični i početnički fudbal je imao i svoj specifičan jezik, koji nigdje ne postoji, ali koji je samo sa jednom riječju govorio sve o kvalitetima igrača na koga se odnosio komentar.

Tako npr; ako se za nekog igrača kaži da je centarfor ”tanjirdžija” to je sve govorilo o njemu. To je bio tip igrača koji se uopšte nije kretao i stalno je stajao pred golom čekajući da mu ”donesu” loptu kao na tanjiru i da on uvali baju (gol). Moj fudbalski drug Musa imao je običaj reči za tog tipa igrača, da mu je radijus kretanja onaj krug na centru terena.

Tanjiridžija je volio da igra mali fudbal, dok mu veliki nije baš išao od ruke jer njegov najveći protivnik nisu bili protivnički odbrambeni igrači, nego ofsajd koji ga je tjerao da se kreče,a što njemu nije bilo po volji.

”Half lutalica” je bio naziv za igrača koji ne prestaje trči i pretrči kilometre za vrijeme utakmice. U pozitivnom smislu to je bio koristan igrač cijenjen posebno od trenera, ali se u raji više koristio kao ironičan i podrugljiv izraz za igrača koji trči beskorisno cijelu utakmicu, kao muha bez glave,  ili što bise slobdno moglo reči da je izgubljen u prostoru i vremenu pa luta po terenu kao izgubljeni u svemiru.

”Mesar” izuzetno grub i prljav igrač, kojem je bio cilj prije svega da grubim startom pokosio i onesposobi protivničkog igrača za dalju igru, a lopta nije za njega od primarnog značaja.

Po pitanju grubosti i grubih igrača, ostaće u sjećanju legendarna izjava, još legendarnijeg sportskog radnika Setka Hajrovića, koji je sudiji koji nije sankcionisao grub i prljav start reče: ”Sudija medo jedan, ovo nije tebi  za kartona, ma ovo je za zatvora”.

Kraj prvog dijela priče

Oktobar 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply