”SARAJEVSKI ZAPISI”….ŠTA JE NAMA BUBANJ ? (I nastavak)

MIRZA HASANEFENDIĆ

”SARAJEVSKI   ZAPISI”…..ŠTA JE NAMA BUBANJ?       (I nastavak)

Fina priča o Ljubi Pavloviću jednom od pionira sarajevske rock scene!

Bubanj je imenica muškog roda i označava najstariji muzički i socijalni instrument. Bubnjeva ima raznih vrsta i namjena; pa tako kada čuješ ratne bubnjeve onda znaš da se ”nakav” golem belaj sprema, kažu da su neka plemena koristile bubanj u svojim borbama, a nekada u davna vremena bubanj je bio sredstvo kojim se stanovništvo sazivalo na zbor i gdje su dobošari davali na znanje narodu ”to i to” i još mali milion drugih vrsta bubnjeva.

Ja sam, kao Titov pionir, imao sretno djetinjstvo i živio sam u jednoj lijepoj državi gdje je jedini bubanj koji sam, u to doba, slušao i volio bio onaj muzički.

Bubanj se, kao imenica, mjenja po padežima, a on lično može da mjenja nečiji životni put i formira njegov lik i životno djelo. Moj prvogimnazijski drug Ljubo Pavlović, volio je muziku i bubanj, koji je odigrao vodeću ulogu na njegovoj životnoj odiseji!

A sve je počelo slučajno,……

Moj drug Ljubo je rastao u Radićevoj ulici, tom centru opštine Centar. Kao i sva djeca tog kraja i on je gravitirao ka legendarnom FIS-u, tom hramu sporta i muzike tog doba. Igrao je fudbal na crnoj skenderijskoj šljaci, a onda bi nedeljom sa ostalom malom rajom išao, kao navijač, na utakmice. Djeca su se skupljala prije utakmice na malim vratima kod učiteljske škole, gdje bi ih redar pusti da prođu kolektivno sa navijačkim priborom. U tom priboru bilo je svega, ali je najčuvenija bila ”Zveka” (Zveketuša), velika konzerva popunjena šljunkom i koja se, uz glasno navijanje, davala zvučni ritam  navijanju, praveći veliku buku.

Za vrijeme utakmica u FIS-u dominirao je na razglasu superiorni glas legendarnog voditelja Noke Bilića, a na pauzama je bila puštana muzika.

Prilikom jedne utakmice, a na poluvremenu dok su se mladi navijači odmarali od ”Zveka”, na razglasu se čula neka nova i sasvim druga muzika, nešto novo što do tada se nije nikada čulo ni u FIS-u, ni na radiju, a da iznenađenje bude još veće, pjesma je pjevana na engleskom jeziku.

Ljubo je, možda, sanjao u tom poluvremenu da i on jednog dana zaigra kao pravi igrač na asfaltu FIS-a, a iz tog sna ga je probudila nova muzika, koja ga je bukvalno protresla do kosti i imao je osječaj da mu se digla i kosa na glavi od uzbuđenja. Osjetio je u sebi neki drhtaj i neku supstancijlnu promjenu u svom organizmu, pa kao da su svi njegovi sportski snovi odlepršali, a on je u par sekundi, preskočio ogradu terena, provukao se pored redara, promakao dežurnom narodnom milicioneru i uspio da stigne do tog magičnog mjesta, gdje je bio čovjek koji je pustio tu  neodoljivu muziku koja je opčinila navijača Ljubu!

Gledao je sav zbunjen i samo je uspio reči: ”Čo’jek ba koja ti je ovo muzika?’ Čovjek kojem je bilo upućeno to pitanje bio je Hamo Mostarac, koji će kasnije postati urednik i voditelj emisija na radio Sarajevu i čija je preokupacija bila Top-hit lista. Hamo koji je imao sestru u Londonu, reči će Ljubi da je ovo najnovija ploča koju je je upravo donio iz Londona.

Od tog momenta ”sportska karijera” navijača Ljube je otišla na marginu njegovog života, a pred njim su se otvorila čarobna vrata svijeta muzike u koji će ući i ostati na razne načine aktivan već skoro pedeset godina i sa namjerom da isti nastavi još ”koju godinu”!

Dolaziće Ljubo i dalje u FIS, ali sve više posjećujući i upoznavajući muzičku stranu FIS, gdje su bile održavane redovne igranke u gornjoj sali. Godine 1965 u dvorištu FISa bio je organizovan koncert zagrebačke grupe ”Bijele strijele” sa legendarnim pjevačem Karlom Metikošem. Uslovi za sviranje su bili rudimentarni, pa je tako kao scena na kojoj su svirali  muzičari bio ustvari instalirani bokserski ring ”BK Partizana” pun improvizacije.

Ali uprkos svemu tome to je bio koncert koji je ostao u sjećanju tadašnjih generacija Sarajki i Sarajlija sve do dana današnjeg:

Ulazak u novi muzički svijet, je tražio mnogo rada, odricanja i samodokazivanja. Ljubo je uspio naći svoje istomišljenike u Draganu Škalceriju, Miroslavu Trboviću i oni uskoro osnivaju svoju prvu grupu ”Skeleton’s” sa skromnom muzičkom opremom, ali sa velikim entuzijazmom.

Za one koji su ”malo dalje” od stručne strane muzike, treba reči da su bubanj i bas gitara ritmička sekcija svake muzičke grupe. Ljubo je imao ritam u krvi, pa je bio predodređen za bubanj i kao takav bit će bubnjar u grupi, a što će biti samo početak jedne duge i blistave karijere, koja i danas traje!

Autor ovog teksta, onako u šali, pomisli da sve to (ritam i udaraljke) ima neke veze sa onim ”ritmičkim” Zvekama sa početka priče.

Kada se priča o poče’cima sarajevske rock scene, spominju se mnogi (ne)zaslužni muzičari, a skoro niko da spomene dva čovjeka, dva majstora čiji je doprinos muzičkoj sceni grada, a posebno mladim grupama bio nemjerljiv! Radi se o vlasnicima radnji za izradu i popravku muzičkih instrumenata Branku i Ahmetu, čije su radnje bile smještene u Malom i Velikom Čurčiluku. Oni se pravili ručno nove instrumente, popravljali stare, iznajmljivali instrumente profesionalnim muzičarima, a mladim muzičarima su, ne rijetko, besplatno posuđivali instrumente za nastup.

Iskusniji muzičari su se skupljali i njihovim radnjama i tu razmjenjivali iskustva, a mladi (u dolasku) muzičari se ”kružili” oko radnji i ponekada bi uđi da nešto pitaju, sa nadom da će ih neko pozvati da ostanu u radnji i tako se pridruže onim poznatijim muzičarima, koji su imali ugled u gradu!

Grupa ”Skeleton’s” je marljivo vježbala i radila na svom scenskom nastupu, ali koji nažalost nije nikada stigao, i tako će ova grupa i pored dobrog muzičkog  potencijala ostati daleko od javne scene.

Ali uporni rad se ipak isplatio za Ljubu, koji će biti pozvan od grupe, pomalo neuobičajenog imena ”Janičari” da pređe u njihove redove. ”Janičari”  su kao grupa bili na višem nivou organizacije i sa više ugleda među gradskom rajom.

”Janičari” su žestoko radili očekujući svoju šansu, a onda je u ljeto 1967 stigla ponuda koja se ne odbija! ”Janičari” su dobili poziv da sviraju dva mjeseca u sezoni u luksuznom hotelu ”Adriatik” A kategorije u Omišalju na Krku.

To je bilo nešto novo, ”tezga” preko ljeta u elitnom turističkom objektu….to je bilo nešto kao iz snova. Bilo je u Istri pojedinačno i nekih drugih sarajevskih muzičara, koji su svirali sa lokalnim muzičarima po okolnim ugostiteljskim objektima, ali ovo je bio pravi poziv cijeloj sarajevskoj rock grupi, Tu je počeo ljubin muzički let koji evo traje skoro pedeset godina širom cijele bivše nam zajedničke domovine, a u jednom periodu i preko cijelog svijeta.

Ali pored ogromnog prvobitno doživljenog zadovoljstva, poziv sa Krka, nosio je i mnogo izazova, a prije svega pitanje kvalitetnih i ”moćnih” instrumenata koji će moći kvalitetom i snagom odgovoriti zahtjevima sviranja na velikom otvorenom prostoru sa više stotina posjetilaca.

Bila je to pripremna glavobolja i nesanica, jer su se neki tehnički problemi javili i prije samog odlaska iz Sarajeva, a kako se to sve završilo biće ispričano u narednom nastavku priče ”Kako se kalio sarajevski ”Rock&Roll”

Novembar 2014 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply