NEKAKO SA PROLJEĆA, A PRED PRAZNIK RADA..

MIRZA HASANEFENDIĆ

NEKAKO SA PROLJEĆA, A PRED PRAZNIK RADA…..

(Slike za grupni portret nasih očeva)

Nekako u proljeće, a pred praznik rada, ja se sjetim često druga Alije Sirotanovića. On mi vraća sjećanja na naše očeve, te drage likove u masnim radničkim kombinezonima i olinjalim činovničkim mantilima. Oni su bili taj fundament, koji je stvorio nešto što je vrijedilo, prije svega u ljudskom smislu, a čega nema više. Gledam sliku Alije rudara, a pred oči mi izlaze slike naših dragih očeva koji su poput njega svojim radom gradili, ostajući skromni u svojim zahtjevima, jednu lijepu budućnost. Ustajali su rano, i fabričkim autobusima ili tramvajem, išli su na posao se vjerom  da će njihovoj djeci biti bolje. Oni su vjerovali da ćemo vječno biti tu, a mi smo se poput ptica selica raselili širom geografskih merdijana.

Ponekada se intimno upitam, kada bi se naši očevi probudili iz vječnog sna, da li bi im bilo teško prihvatiti da nas vide na nepoznatim stranim poštanskim adresama i sa unučadima koji već gube osjećaj za familiju ”tamo” i svoje korijene.

Poslije onog rata (1945) trebalo je obnoviti srušenu zemlju. To nije bilo vrijeme stranih i ratno- profiterskih finansijskih ulaganja u obnovu po sistemu; malo uložiš a puno dobiješ.

Suprotno tome, po sistemu ”dok traje obnova, nema odmora”, omladina je mnogo ulagala a malo dobijala ( u smislu para). Omladina je na radnim akcijama gradila pruge, a pruge su gradile omladinu.

Posebno teške su godine bile 48 godine kada se bauk čelične crvene zavjese sa istoka nadvio nad zemljom. Izmedju ostalog taj rat se vodio i sa rudarskim lopatama, pa je neki ruski rudar Stahanov sa tovariščima oborio svjetski rekord po broju iskopanih tona uglja za jedan dan. Cifre su bile ubitačne, da ne vjeruješ da živ čovjek može toliko iskopati!

Alija i njegovi jarani rudari, su ustali da ”brane domovinu”, prihvatili izazov pa navalili na posao i iskopali nevjerovatnih pedeset tona više od ruskih živih mašina. Alija je bio ponos cijele zemlje, svi su ga hvalili i svakog 1. maja bila je njegova slika u novinama. A bogami, ponekada je bio i na televiziji. Ostale dane u godini su ga ostavljali na miru, nisu htjeli da ga ometaju dok kopa hiljade tona uglja.

Priča kaže da ga je jedan partijski kadrovik pitao; šta još treba uraditi pa da rudari poprave i taj rekord a Alija kaže : ” Trebaju nam jos veće lopate”.

Čuo i Tito za njega pa ga pozvao kod sebe da mu uruči ključeve legendarnog Fiće, a on onako kako je samo on bio skroman kaže ”Hvala tebi druže Tito, ali bi bolje da ti to daš u ambulantu, valja će to za pomoći bolesnim ljudima. Mogu ja i pješke!”

Poslije se pričalo u narodu, da se tom prilikom jedna  od prisutnih žena obraćala prostodušno drugarici Jovanki Broz riječima: ”A moja Titinice…!”

Ljepota razgovora je u jednostavnosti i pokušaja bliskosti sa svojim sagovornikom.

Onda je jednog dana vlast stavila alijinu sliku na novčanicu od 20000 dinara. Na slici Alija lijep, mlad i zdrav, a bogami i novčanica je puno imala nula, što hoće reči da je puno i vrijedila. Mi smo dobijali plate u novčanicama sa Alijinim likom (zvanim sirotan), a Alija je dobio vjerovatnu još jednu značku, plaketu ili medalju da je okači na ”umorna” prsa, pritisnuta ledjima povijenim do rada.

Novčanica je kratko trajala i doživila je tragičnu sudbinu  rudara. I kao sto težak rad u rudniku iscrpljuje rudare, tako je i galopirajuća devalvacija ”uništila” vrijednost ”alijine” novčanice. Ona se sve više štampala i sve je manje vrijedila.

Jednom prilikom sam vidio švercera sa devizama ispred hotel Evropa, koji za 100 DM broji cijelu gutu novčanica sa alijinim likom. Broji, pa sa vremena na vrijeme, pljune na njih da ih lakše broji.

Neki primitivci kada broje pare pljunu na njih da bi  iste lakše brojali, baš kao sto neki kreteni pljuju na časne i poštene ljude.

Gledam ja to, pa mi to nešto teško palo, isto ko da je na alijin rad i na rad naših očeva, pljunuo, pa to prodaje ”budzasto” za mizernih 100 ”njemačkih marona”.

Moj dobri druže Alija, kao i sva živa bića, i ti si otišao jednog dana na put sa kojeg se niko ne vraća. Tvoji dobri jarani; jedni su rekli nek mu je rahmet duši, a drugi su rekli pokoj mu duši. Za tebe, i da si to mogao čuti, to nije ni bilo važno jer su te oni svi voljeli jednako kao i ti njih bez obzira na ”jezičnu” različnost.

Partija na vlasti ti je poklonila (vjerovatno) ”minut ćutanja” i ”slava mu”, a ti si otišao u zemlju koju si tako udarnički kopao cijeli radni vijek.

Nekako sa  proljeće, a pred praznik rada, ja se sjetim tebe i ove priče o heroju rada, koja je za radost i za suze istovremeno.

26 mart  napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply