SARAJEVSKI ZAPISI ……..TADAŠNJI SVJETSKI REKORD MARATONSKOG SVIRANJA U DOMU MLADIH

MIRZA HASANEFENDIĆ

ŠTA SU NAMA…..KODEXI? (IX nastavak)

O grupi Kodexi treba reći da su istinski pioniri u periodu kreiranja prvobitne sarajevske rock scene. Kroz grupu je proslo nekoliko veoma respektabilinih muzičara koji su postali poznati širom bivše zemlje,a i danas su aktivni ili počasni članovi muzičke zajednice.Radilo se o veoma čvrstoj grupi koja je svirala najprogresivniju muziku tog vremena,ali i snimala svoje kompozicije.
Za Ljubu Pavlovića kao mladića bila je velika čast imati poziv za rad u takvoj grupi.Bila je to prilika koja se ne propušta i mnogi njegovi prijatelji nisu imali tu sreću da se okušaju u bendu koji je zaista bio klasa tog vremena. Mladi bubnjar se sreo odmah u startu sa ubitačnim, ne samo ritmom sviranja ,nego i ritmom organizacije i pristupa radu i koncertima.Probe su bile u terminu ponedeljak-četvrtak od 7.30 dp 15.00 sati.To je bilo otprilike ovako 7.30 jutarnja kafa i dogovor oko repertoara i probe sve do 08,a onda proba do 12.00 sa jednim satom pauze za sendviče i pivo,protezanje isl.nakon toga sve do 15.00 sviranje onoga sto se vježbalo.Radilo se uglavnom o kaverima grupa Cream,Deep Purple , J.HendrixExpirience,The Who itd. Provjera svega toga je bila u nastupima Doma Mladih i širom pozornica BiH. Grupa je učestvovala i u snimanju prve popularne emisije serijala “Na Ti”i još nekim manifestacijama ,projektima i klubovima.Odziv i podrška publike su bili izvanredi i to je grupi davalo snagu za dalje. Ljubo se ne može sjetit tačno ko je dao prijedlog da se obori svjetski rekord u dužini sviranja koji je godinu dana ranije ostvarila grupa Čičak svirajući punih 26 sati.
Ipak mišljenje je da je Bebek predložio taj pokušaj. Kodeksi su uspjeli  možda zahvaljujući dugim probama .I ne samo uspjeli ,nego i postigli novi rekord u dužini sviranja od 32 sata. Zaista nije bilo lako.Na bini Kodexi su počeli svirati tačno prvog Januara 1971 godine u 15.oo sati.Svi koji se sjećaju koncertne dvorane u Domu Mladih,znaju da je bina od publike bila odvojena sa tri nesto veća stepenika.Na onom najvišem za svaki završeni sat sviranja paljena je jedna svijeća na veoma lijepom postolju duž bine.Paralelno sa kodeksima u ostalim prostorima Doma odvijali su se paralelni martoni u plesu,slikanju panoa,recitovanju poezije,ali i nekim bizarnim dogadjanjima kao što je igranje karata,spavanje isl. Ipak muzičari su jedini ostali bez pauze i uspjeli.Ustvari ,ako nekoga to zanima,pauza je bilo na svaka 4h za wc po 2 minute ,ali samo po jedan član.Posebna grupa je mjerila vrijeme da nebi došlo do povrede dogovorenih pravila.Zaista neije bilo lako jesti jednom rukom,brisati znoj i svirati. Muzičarima su pomagali izbacivači hladeći ih peskirima kao boksere i dodavajuci im hranu.

Scan10119 (1)
O samom kraju tog neobičnog svjetski vrijednog koncerta, bubnjar Ljubo Pavlović kaže:
”Problemi za mene počeli su u 6-tom satu kada mi je naglo natekao palac na lijevoj ruci radi ulaska drvenog truna usljd guljenja palica.U toku same svirke bez pauze iščupali su mi agresora iz mog palca i ja sam nastavio sa zvojem i rukavicama.Ediju je pred sami kraj curila krv izmedju prstiju na ruci,a sve od žica na gitari.Bebek koji je usput svirao i ritam gitaru za divno čudo je sve lako iz bez napora otrpio iako je satima pjevao.Naravno najvise je bilo bluz tema sa kako smo ih mi tada zvali “Dvanaesteraca”radi mogućnosti dužih improvizacija.Nas dogovro je bio da u vrijeme kada se premašivao rekord Čičaka,odsviram solo partiju u trajanju od 2 minute.Moram priznati da je to Mića ,godinu dana ranije odradio pošteno i u velikom stilu.Ipak uspio sam ne samo 2 nego 22 minuta i to je bilo vrijeme za malo opustanja ostalom dijelu benda koji je ostao na bini i pokrivao me svakih par taktova ili fraza.Na kraju kada je izgorjela i posljdnja planirana tj 32.svjeća postali smo rekorderi.Svih 7,000 duša je skandiralo taj uspjeh i bili smo istinski ponosni.Slijedećih nekoliko dana potrosili smo na razne intervjue i posjete ljekarskim ordinacija radi sitnih intervencija uzrokovanih duzinom sviranja.Jos jedan kuriozitet je vezan za taj Happening u Skenderiji. Radi se o slijedecem;jos jedan rekord je oboren i tu noć palo je preko 1.5m snijega tako da se nije moglo uopšte ići ulicom osim nekom uskomo prtinom.Naravno ni tramvajski niti bilo koji drugi saobračaj nije se mogao odvijati.Jesen 70-te je bila izuzetno prijatna i skoro topla pa sam ja na maraton otišao u bijelim lakovanim cipelama i crno bijelom kombinacijom pantalona ,košulje i sakoa. U večernjim satima,dakle pred sami kraj ,primijetio sam sa strane roditelje koji drže neke kese u rukama.Bilo mi je to malo čudno jer nikada nisu dolazili na koncerte te vrste, niti su me da kazem “kontrolisali”.Doviknuli su mi da je vani veliki snijeg ,a u kesama zimske cipele i toplija garderoba za mene.
Tadašnji direktor Doma Mladhi Enver,Enjo Hadžiomerspahić, na maloj ceremoniji priredjenoj u nasu čast dodijelio nam je plaketu Doma i skroman honorar koji je kasnije dobro došao za nabavku boljih instrumenata.Slika sa 32 svijeće koje gore i mnoštvo publike i zvanica ostala mi je u nezaboravnom svjetlu .Kažu mi da sam nostalgičar tih vremena.Nisam siguran da li je to pozitivno ,negativno ili pežorativno mišljenje,ali znam da je to moje odrastanje u muzici na koje sam ponosan.Kada mlad čovjek počinje da bude zadovoljan sobom i svojim radom siguran je znak da je na dobrom putu.Izgleda da su se za mene neka vrata djelovanja u muzici tek počela otvarati.Nikada nista nebih postigao sam jer niti sam kompozitor, niti pjevač,da budem zajedljiv samo udarač na bubnjevima.No slika o udaranju se itekako promijenila u narednim godinama.”
januar 2015 uredio Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.