DA LI SU VJERSKI PRAZNICI BILI ”BOGU UGODNIJI” U SOCIJALIZMU!

MIRZA HASANEFENDIĆ

DA LI SU VJERSKI PRAZNICI BILI ”BOGU  UGODNIJI”  U SOCIJALIZMU?

Kako su se nekada, ”u vrijeme mraka”, slavili vjerski praznici!

Prodje vrijeme praznika;  Bajram, Pesah, Uskrs, Васкрс,Велигден, a i djecu počeše da sunete masovno i ”javno”. Nekako mi se prividja kao da su se ”nebesa” spustila na zemlju i sve se pretvorilo u religiju, politika prije svega, pa onda familija, škola, nauka,…..sve puno ljepote i praznih obećanja, ali nigdje materijalnog napretka u svakodnevnom životu.

”Proizvode” se masovno čestitke na FB, šalju pisane karte preko pošte! Sve je to puno glamura, divnih slika, prigodnih muzičkih čestitke.

Idu čestitke poput inflacije, a što ih je više to sve manje i vrijede i uglavnom su namjenjene onako uopšteno i za jednokratnu  upotrebu, kako te već funkcioniše na FB. Ova čestitka prodje za mnoge neprimjetno, jer poslije par minuta dolazi neka nova vijest i neka nova čestitka.

Što imaš više prijatelja na FB to su ti manje šanse da vidiš njihove čestitke, jer one ”protutnje” poput brzog voza.

Čestitke političara su za jednokratnu upotrebu i one su promjenljive kao i oni sami. Mnogi od njih su ”do jučer” govorili da je ”religija opijum” za narod, a danas su oni postali prvorazredni ”narkomani” tj korisnici te vjerske opsjednutosti.

Pored tih silnih vjerskih praznika, nedavno je upriličeno, prvi put u istoriji grada, masovno sunečenje djece, popraćeno velikim kulturno-muzičkim spektaklom, a plaćeno stranim parama jedne države koje ”pretenduje ” biti veliki prijatelj BiH.

Umjesto da ta ista država ”prijatelj” otvara radna mjesta za nezaposlene i tako stvarno pomogne BiH, ona ”investira” u sunet djece.

Inače, sunećenje kao takvo nije novost u Sarajevo, samo se izgubila njenJosip Broz Tito Meeting with Pope Paul VIa privatnost i intimnost.

 

 

 

 

 

 

 

Tvrdnja da su Tito i partija na vlasti zabranjivali religiju i njene tradicije je najobičnija laž, a o čemu svjedoči i gornja fotografija sa prijema Maršala Tita kod Pape.

Ljudi su držali više do lične karijere, nego do božijih vrijednosti, a samo su pravi i iskreni vjernici išli javno u bogomolje!

Nikada u Titovo vrijeme, sunećenje nije bilo zabranjeno, šta više  moglo čak i besplatno obaviti u svakoj bolnici, ali je ipak većinu sunećenje obavljao legendarni Sarajlija Abdulah Skaka. On je to radio dostojanstveno i tiho, privatno u krugu porodice bez medijske ”halabuke” i bez promocije političkih partija.

Od toga se nije pravio spektakl, sve bi prodji tiho i toplo, a na čestitanje bi dodji prijatelji svih vjera i nacija sa prigodnim darovima.

Iz tog perioda ”mraka i zabrana” ostao mi je u sjećanju jedan šaljivi stvarni dogadjaj, a vezan sa temom. Jedan naš jaroje , a čija  vjeroispovjest nije tražila da bude osunećen (obrezan), obolio od bolesti zvane Fimoza. Doktori mu predlagali da se osuneti, ali to njemu nije bilo po volji. Razvlačio sa odlukom i na kraju kada je dotjerao ”Cara do duvara” i postavilo se pred njim hamletovsko pitanje

”Jal’ sunet, jal’ bez one ”muške stvar”i!”.

Nije živ htjeo u bolnicu, pa je to obavio kod kuće, da niko nezna. Ali kako se ”Zemlja zaklela raju, da se sve tajne saznaju” tako je i MOS (Mahalska obavještajna služba) saznala za tu strogu čuvanu tajnu.

Raja koja je sve slavila, čula za tu ”mubareč” vijest, pa odlučila da ide na čestitanje kod jare i da ponese darove, kako je to već običaj i tradicija. Neobičan sunetlija, pa neobični i darovi. Ponijela raja gajbu pive i flašu loze, da se to sve obilježi po mjeri, jer su bila omiljena pića slavljenika.

Kada su pokucali na vrata dotičnog i ”čestitali” novost, on  je u momentu ”poludio” i počeo da psuje sve redom,bacajući pivske flaše okolo.

Raja je, smijuće se, pobjegla, a sunetlija je otvorio flašu loze da dodje sebi.

U slikama mog djetinjstva su slike i likovi koji su tiho i dostajstveno, poslije obavljenih vjerskih obreda slavili svoje praznike , u toplini svog doma, u okruženju dragih ljudi koje su voljeli i od kojih su bili voljeni.

Sve je bilo, diskretno i dostojanstveno, a onda su nekoliko godina poslije Titove smrti, počeli u naš grad doseljavati razni ljudi iz bivše nam domovine, koji su počeli obilježavati vjerske praznike ”šenlučenjem”, pucanjem iz oružja, sve to podobro zaliveno alkoholom.

Vjerski praznici su sve više gubili onu svoju baznu vrijednost, mir i intimnost  porodičnog slavlja, a sve više su postajali znak pripadnosti masovnom pokretu, neprirodnoj smjesi religije, politike, vlasti i traženja svog mjesta u novom društvu.

Nekada si išao na čestitanje vjerskog praznika nekome za koga si znao da je vjernik, i to je bila neka samo vaša ”tajna veza” i tvoje poštovanje.  Obradovao si svojom posjetom, svoju staru komšincu ili komšiju, pojeo kolače, popio kafu, lijepo se ljudski ispričao  i to je ono što je bilo ”nobl” ili otmeno. Slavljencima je toplina tvoje posjete trebala da uveliča njihov vjerski praznik, a ne tvoja pisana čestitka koja je samo hladni izraz fine tvoje učtivosti.

Tvoja posjeta se pamtila i radosno čekao naredni praznik da se ponovo sretnu svi stari prijatelji, a pisane karte su u većini slučajeva bacane u kante , odlazeći u zaborav!

U doba tvog  djetinjstva ti si bio Titov pionir, pa iako te škola nije ništa učila o religiji, ti si poštovao jednako sve vjernike i njihova ubjedjenja, a nisi nikada ni u snu pomislio da je nečije vjerovanje superiornije nad drugima ili da to može biti neka baza za djelenje ljudi.

U ljudima drugog vjerovanja nisi vidio neprijatelje svoje životne sredine, i zato je njihov praznik bio i tvoj praznik, njihova radost bila je i tvoja radost!

Vjernici nisu pravili razliku pa su sva djeca koja bi dodji u posjeti dobijala i obojena jaja, i praznične kolače i ”Bajram banku” .

Bilo je to lijepo pravih i iskrenih vjernika,  toplih Bajrama, Pesaha, Uskrsa,  Васкрса, Велигдена, а које sam očekivao i radovao im se, iako kao Titov pionir nisam bio sklon religiji…….

Lijepo je slati pisane i elektronske čestitke, to je učtivo i ”cool”,a  i ima više ”dimenzija”. Ipak  ja mislim, da bi umjesto (i pored) opšte generalne čestitke ( to je koncept političara) bilo mnogo toplije otići u komšiluk i posjediti malo sa tim ljudima, da to bude nešto lično i osjećajno….., a to je najljepši dar!

Pokucajte na njihova vrata, ona će vam se otvoriti sa radošču!

Danas je neko čudno vrijeme, pa su tako u svijetu koji sebe smatra naprednim i demokratskim vjerski praznici previše komercijalizovani, a u nekom drugom dijelu svijeta pojedine vlasti su deformisale svoju sopstvenu religiju, a sve u cilju da bi vladali tim dijelom svijeta!

Nekako mi čini nestvarno i istinito istovremeno, a možda i subjektivno, da su Bogu i božjem djelu najugodniji bili vjernici u prošlosti moje rodne domovine, jer njihovo vjerovanje bilo je u skladu sa duhovnim vrijednostima, a ne sa ”modnim trendom” u društvu i ličnom koristi!

April 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.