SARAJEVSKI ZAPISI……MALO VIŠE OD PRIČE O ISTOVREMENOJ ZVONJAVI CRKVENIH ZVONA I EZANA SA MINARETA DŽAMIJA…

napisao i uredio   MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI…..MALO VIŠE OD PRIČE  O ISTOVREMENOJ  ZVONJAVI CRKVENIH ZVONA I EZANA MUJEZINA SA MINARETA DŽAMIJA…..

ŠTA JE NAMA SLOBODAN BOBAN MINIĆ

Priča o nekom drugačijem Sarajevu u nekom drugom istorijskom vremenu!

Ako si sedamdesetih i osamdesetih godina bio pravi Sarajlija, ti si čuo za njega ;…Slobodana Bobana Minića. Možda ga nisi nikada sreo u stvarnom životu, ali si ga poznavao nekako prijateljski i intimno. On je ”ulazio” svake subote predvečer u tvoj dom, i ti si se družio sa njim, provodeći lijepe trenutke u tom lijepom periodu tvog života. On ja, zajedno sa prelijepom Milkom Figurić i šarmantnom Ljiljanom Pirolić  preko radio talasa uljepšavao tvoje subotnje predvečerje u kultnoj emisiji ”MIVION”.

milka, boban, vajta i lado leskovar

 

Lado Leskovar, Milka Figurić, ….?…, Boban Minić i Vajta

Boban je bio vrijedan, talentovan i ambiciozan novinar, pa je brzo napredovao  i postao urednik na Radio Sarajevu, a o čemu će biti riječi u nekom drugom nastavku, jer ovaj prvi je namjenjen djetinjstvu i mladim danima ovog čestitog Sarajlije, dobrog čovjeka i vrsnog novinara

Boban je rođen početkom pedesetih godina u srcu Sarajeva. Već sama ulica njegovog rođenja nosi jednu tužnu priču o promjenama na vlasti onih koji su ”carovali” Bosnom, do tragičnih i pogubnih bosanskih podjela.

Kada se Boban rodio ulica se zvala po srbijanskom socijalisti Svetozaru Markoviću, a nekada kada je nastala u Otomanskom periodu; prvo je bila Ćemerlina (po uglednoj sarajevskoj porodici Ćemerlije kasnije Ćemerlić).

To ime je dugo držala za vrijeme turskog vakta i austro-ugarske okupacije. Onda kada su na vlast došli crveni drugovi oni su joj promjenili ime u ulicu Svetozara Markovića, a onda je došao rat 1992 i nova vlast, koja dekretom ukida ulicu S. Markovića i daje joj novo ime, u kome je pored nesporno zaslužnih likova i dostojnih da ponesu ime ulice, ipak pomalo simbolično ispisana tragična priča o nikad završenim bosanskim podjelama.

Naime ulica se je podijeljena na dva dijela, u kojoj jedan dio ulice nosi ime bosanskog nadbiskupa Josipa Štadlera,a drugi dio imena ”vraćen je ” porodici Ćemerlija. Ulica je relativno mala, ali je uprkos tome podijeljena na dva dijela, poput BiH te tako male zemlje, koja ima mali milion podjela,a kojima nema kraja.

Boban je   rođen stotinu metara od Katedrale, u dijelu grada o kojem kruži urbana legenda kao kultnom simbolu sarajevskog zajedništva;  o skoro jednovremenoj zvonjavi zvona  sa katoličke i pravoslavne crkve i ”učenju” (molitvi) mujezina sa Begove džamije.

To je lijepa i istinita priča, koja pokušava da dočara ljepotu zajedničkog i multietničkog suživota u gradu. To je kao neka vrsta ode multireligijskom konceptu zajedničke koegzistencije ljudi raznih vjera i ima veliku simboliku.

Bobanovo mjesto rođenja, njegova familija i komšiluk su ”malo više” od te priče. I za razliku od kolosalne simbolike religijskih objekata koji su, po meni, više simboličkog značenja nego stvarnih životnih domena, djetinjstvo Bobana Minića je stvarna priča; čiji su likovi heroji jedne divne priče o nekom Sarajevu u kojem su zajedništvo, multietnički  i laički život bili normalna pojava! Od njegova rođenja pa do tih nesretnih ratnih godina niko nije vidio ništa važno da se to posebno napominje i ističe,  da traži simboliku za zajednički suživot koji je bio toliko normalna i svakodnevna pojava, da se o tome nije ni razmišljalo!

Slobodan Minić, sarajevsko dijete, taj prefinjeni derivat najvećih sarajevskih vrijednosti, zajedništva, multietičnosti, multikulturalizma, ljubavi prema familiji, gradu i komšiluku  mi ispriča svoje djetinjstvo, a ja to zabilježih, pa evo pružam priliku čitaocima da i oni ”upoznaju” bobanovo djetinstvo.

Ono tako liči djetinjstvima mnogih nas odraslih na ”gradskim ulicama” nekada poodavno, u nekom drugom vremenskom periodu grada kada nije trebala citirati priču o jednovremenim raznoreligijskim pozivima na molitvu, jer je to bilo tako obično da to niko nije ni primjećivao!

O svom djetinstvu Boban kaže:

”Zgrada u kojoj sam zivio skoro cijeli moj “sarajevski zivot”, projektovao je Josip Vancaš, jedan od najvrednijih sarajevskih neimara, za porodicu nekog bogatog sarajevskog trgovca. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je nacionalizovana i kroz nju su počele da prolaze porodice pristigle u Sarajevo iz cijele bivše Jugoslavije. Jedno vrijeme s nama je živio i družio se temperamentni Bogdan (Boša) Tanjević, kasnija ikona sarajevske košarke i trener  sampionske KK Bosne. Bio je tu i Dragan Marković, višestruki šampion Jugoslavije u hrvanju , zatim Milica Malešević, poznata profesorica jezika u Prvoj Gimnaziji. Komšiluk je, kao i u mnogim sarajevskim ulicama, bio u najmanju ruku živopisan. Na broju 11 bila je kuća vlasnika slastičarne Ramis, koja još uvijek čini“slatko čoće”, dok je s druge strane stanovao ni manje ni više nego narodni heroj Vlado Šegrt. Nekoliko godina je u prvom komšiluku bio i Branko Mikulić dok su u niskim kućama prekoputa, izmedju ostalih, živjeli pisac Sead Fetahagić, slikar Branko Popović, pjevac Fadil Toskić, a i “mali Bane”, kako su ga po cijeli dan dozivali baka i djed, koji će kasnije postati poznat kao Branko Djurić-Djuro.

boban u studiju

Moja kuća je bila simbol Sarajeva i po tome što su, na kraju doba zajednjičkih stanova, u njoj ostali da žive samo 4 porodice: u prizemlju jedna brojna  muslimanska porodica, u parteru porodica bosanskih Hrvata, na prvom spratu ostaci porodice prvobitnog vlasnika, bogatog sarajevskog Srbina, a na posljednjem spratu moja porodica, ateistička mješavina svih boja i nacija. Otac mi je bio Crnogorac, majka muslimanka, starija sestra Mahira se udala za poznatog reportera Mirka Kamenjaševića (po porijeklu bosanskog Hrvata) dok je mladja sestra Jadranka (koja će kasnije poginuti u masakru na Markalama) za životnog druga odabrala, takodje poznatog sportskog reportera, Jovu Jovanovića. I ja sam se stavio svoj kamenčić u mozaik oženivsi novinarku Edinu Kurtagic, inače nećaku poznatog dopisnika Oslobodjenje iz Engleske i Amerike, Efraima Kurtagića, koji je i sam, sticajem okolnosu, bio nas komšija. Bila je to živa slika nekadašnjeg Sarajeva.

Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u maloj školi u Sagrdžijama. Jedan od najboljih drugova bio mi je Haris Dzinović. Ja sam tada učio harmoniku kod čuvenog profesora Leona Atiasa i već sam svirao po školskim priredbama. Još uvijek se sjećam dana kada me je posjetio Haris s novom harmonikom i zamoli da mu pokažem osnovne tehnike sviranja ovog instrumenta. Pokazao sam mu što sam znao. Vratio se za 7 dana i, ne pretjerujem kad kažem, već tada svirao neuporedivo bolje od mene svog “profesora”. Bio je i ostao veliki talenat.

Poslije 4 godine prešao sam u školu na Logavini (tu ulicu prije niko nije poznavao kao Kaukčije Abdulah efendije). Sarajevska krv već  je kolala mojim venama. Drugovi su se ponekad šalili na moj račun kada su čuli da sam se, bar jednom sedmično, penjao na Mihrivode, Jajce Kasarne ili Tabiju samo da bih gledao otsjaj zalazećeg sunca ispod mostova na Miljacki.

Dole na slici staro igralište na Skenderiji, mali Boban sa ocem fudbalskim sudijom i sportskim radnikom

stara skenederija boban sa ocem fudbalskim sudijom

U to doba moj otac Mileta već je bio poznati sportski radnik. Meni, kao nepopravljivom “pitaru” posebno značilo je puno to što je moj otac bio generalni sekretar FK Sarajevo u godini kada je ovaj klub postao šampion bivse Jugoslavije. Još više sam se osjećao sarajlijom kada sam, od samog trenera “Želje”, Milana Ribara, saznao da je moj otac dosta pomogao i našem vječitom rivalu, da osvoji istu titulu. U svakom slučaju u mojoj kući ambijent je bio sportski i novinarski. Bilo je normalno da i ja postanem član podmlatka FK Sarajevo, ali je jedna iznenadna bolest učinila da moja fudbalska karijera završi i prije prve zvanične utakmice.

Kraj prvog nastavka

Maj 2015

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.