ZAŠTO JE SARAJEVO BILO NEPRESUŠNA FONTANA ”MULTIDIMENZIONALNIH” TALENATA?

napisao i uredio

MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI…..ZAŠTO JE SARAJEVO BILO NEPRESUŠNA FONTANA ”MULTIDIMENZIONALNIH”  TALENATA?

ŠTA JE NAMA….SLOBODAN BOBAN MINIĆ (drugi nastavak)!

Priča o Bobanu Minića u svakom svom dijelu ima i poneki dio priče o nama samima i našoj mladosti…..

Ako je porodica Minić bila taj divni cvijet iz bašte nekadašnjeg sarajevskog zajedništva, onda je Boban bio tipičan izdanak sarajevskog djeteta i mladog čovjeka i priča o njemu ima blagi ukus priče o svima nama i našoj mladosti.

Boban je bio jedan ”multidimenzionalni” talenat, obdaren za muziku, za fudbal, za pisanje,….

Inače, sarajevsko podneblje je bilo izuzetno plodno tlo koje rađalo talente, posebno ”multidisplicinarne ” talente, koji su istovremeno bili dobri muzičari, fudbaleri, pjesnici, recitatori ….(primjeri Keme Montena dobar fudbaler  i još bolji pjevač, Haris Džinovič isto tako i mnogi drugi)

Ponekad se onako upitam, zašto je Sarajevo imalo tu svoju umjetničku osobenost koja je iznjdrila toliko talenata da je to stvarno impresivno!

Neosporna je i uloga društva, koje je mnogo ulagalo u život mladih, pa je samo na širem području grada otvoreno desetak ”Domova kulture”; izgrađen je KSC ”Skenderija” gdje su punu priliku dobili mladi muzičari i sportisti da treniraju i ispolje svu snagu svojih talenata, otvoren je atletski poligon na Koševu i još mnogo drugih objekata.

Neosporno da je to bila dobra bazu, a na koju je nadograđena sva ljepota sarajevskog spektra različnosti. Neznam, ali ponekad pomislim da je upravo ta različnost, bila prilika mnogima da nauče i ”uzmu” od ”drugih” što je vrijedno , da ih baš to kompletira i da im daje superiorni kvalitet u kreaciji!

Posebno mjesto je imala tzv. ”Raja”, koja je nosila određene nepisane vrijednosti, a koji su bili parametri ponašanja u gradu, a mnogima je bila prvobitna želja da se dokažu u istoj i potraže svoje mjesto u društvu!

Pričao mi jedan kolega (ako je on meni slagao onda sam i ja Vama) da je u nekom trenutku druženja raje i sjedenja u ”Desetki” kod Zize  (na Stupu)  fudbalska ”ikona”  Škija Katalinski ispričao ovu priču, a poslije autogola koji je dao Enveru Mariću.

”Poslije prvog šoka poslije autogola, prvo što mi je palo na pamet bila je Raja, koja će me kod Zize pitati ; ”Kako ga…….. zavali sam sebi?”

Ovo je tipičan primjer koliko se držalo da ”Raje” i do njenog mišljenja….

boban minic3

Junak naše priče , Boban Minić, počeo je kao dijete-harmonikaš.kad je malo poodrastao trenirao je u podmlatku FK Sarajeva, koji je morao napustiti iz zdravstvenih razloga. Upisao se u Drugu gimnaziju, koja je bila daleko od njegove kuće, ali mu je pružala svakodnevnu priliku da u odlasku u školu prođe centralnim dijelom Sarajeva , da sreče ljude, objekte i događaje i tako još više apsorbira sarajevsku dušu.

U gimnaziji se ”prebacio” u muzičare, gdje je sa drugarima osnovao grupu ”The Rangers”, koja je bila stalno blizu vode (koncerta), ali se nikada nije napila iste  (nije nikada imala prvi pravi koncert),  zbog raznih ”baksuzluka”.

Kao student ”Pravnog fakulteta” počeo je novinarsku karijeru ,koja traje i dan danas na put koji poznaje uglavnom samo uspjehe.

Onda je otišao na odsluženje kadrovskog roka, gdje je opet institucija zvana ”Raja” došla u pomoć svom Bobanu. Boban je vodio vojničku emisiju na radiju, a onda je pozvao Omera Pobrića., Hanku Paldum, Zdravku Ćolića u goste….

”Raja” je došla i gore navedeni umjetnici su održali besplatne koncerte,a  Bobanu je porastao rejting kod starješina , a time je slijedilo svo ono što treba.

Uostalom možda je najbolje da vam predstavim , ono što mi Boban ispriča za taj period svoje sarajevske mladosti,a ja samo zapisah;

” Zbog iste bolesti roditelji su me upisali u Drugu gimnaziju (koja je imala centralno grijanje), a ne u Prvu koja mi je bila puno bliža.

boban minic2

U početku sam se ljutio ali sam brzo otkrio da sam tim upisom dobio privilegiju da svakog školskog dana prodjem jednim od najljepših dijelova Sarajeva. Pored crkve Ćirila i Metodija i Muzičke akademije spuštao sam se do Katedrale, pa onda (tadašnjom) Vase Miskina šetao do Vječne vatre, pa pored “Parkuše” stizao do Kralja Tomisava i, napokon, do Gimnazije. Povratak je bi sličan, samo što bi od Katedrale produžio do Baš-Čaršije, pa pored Sebilja i Muzeja Grada vraćao se kući.

Moja generacija iz gimnazije bila je suma vrijednih i talentovanih mladih ljudi koji su, u početku obećavali, a kasnije i ispunili obećanja, sve dok nas posljednji rat nije razbacao po svim svjetskim meridijanima. U Sarajevu ih je ostalo malo, nedovoljno za običnu proslavu godišnjice mature. Prije par godina slučajno sam “naletio” na neku vijest koja mi je otkrila da moj drug iz razreda, glumac Zinaid Miki Memisevic, živi negdje u Americi.

Iz gimnazije pamtim još jednu nezavršenu avanturu. Sjećam se da smo u trećem razredu oformili rok-grupu i dali joj zvučno ime “The Rangers”. Čak je trebalo da nastupimo na nekom koncertu u školi na Marindvoru. Kada smo tamo vidjeli ”prave muzičare”  kako raspakuju svoja pojačala i štimaju “stratokasterice”, otsjekle su nam se noge. Mi smo do tada vježbali na gitarama s ugradjenim magnetima i radio aparatima koji su nam služili kao pojačala. Srećom, kablovi nisu izdržali tolike vate pa je, na našu radost i na žalost ostalih, koncert otkazan. Drugi put smo vježbali s Kemom Montenom (koji je već važio kao nada sarajevske zabavne muzike), za nastup u našoj gimnaziji. Kemo je imao mnogo strpljenja s nama ali, sreća nam je opet pomogla. Ne sjećam se zašto, koncert je bio otkazan. Pao nam je još jedan kamen sa srca. Nismo čekali treću priliku da se obrukamo pa su se “rendzersi” “demobilisali” prije nego što su i počeli.

boban minic5

  1. upisao sam Pravni fakultet ali sam već kao student počeo da saradjujem sa Sarajevom 202, novim programom Radija koji je, izmedju ostalog, trebalo da postane škola za mlade novinare. Bio je to program pun inovacija koje su mladi novinari prenosili u druge programe i tako, iznutra, mijenjali Radio Sarajevo u cjelini. Bio je to nezaboravan period i u ličnom i u profesionalnom smislu. Kakvo je to vrijeme bilo pokazuje i “detalj” da sam diplomirao 30 juna 1974 i već sutradan, 1. jula, potpisao sam ugovor o stalnom radnom odnosu.

Dolazi poziv za služenje vojnog roka u Titovom Užicu. Bila je to za mene prevelika promjena. Da bih ublažio njene efekte počeo sam da pripremam i vodim emisiju iz vojničkog života na lokalnom radiju. To je značilo dobijanje stalne dozvole za izlazak, pa je život postao podnošljiviji. Uključio sam se u pripremu muzičkog festivala “Titovi gradovi” u čemu su mi mnogo pomogli moji drugari iz Sarajeva, Zdravko Čolić, Hanka Paldum, Omer Pobrić i drugi, koji su, na moj poziv, bili gosti festivala, ali su održali besplatan koncert u lokalnom Domu Armije što je naglo podiglo moj “rejting” medju oficirima i pomoglo mi da godinu provedenu daleko od Sarajeva ne smatram  potpuno izgubljenom.

Karj drugog nastavka

Maj 2015 napisao i uredio Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.