NE OKREĆI SE SINE ….

MIRZA HASANEFENDIĆ

NE OKREĆI SE SINE JUGOSLAVENSKI…..

Posvećeno svima onima koji se rado sjećaju štafete i ”25 maja”!

Nekada, sada već poodavno, mi smo se rodili i rasli u jednoj zamlji na brdovitom Balkanu, gdje je godinama prije našeg rođenja prošla narodna vojska, koja je tu zemlju od fašizma oslobodila.Zemlja je bila na brdovitom Balkanu, ali je imala sve; i more, i ravnicu, i jezera, a naročito je imala dobre ljude koji su svoj suživot dijelili na opštu sreću i blagostanje svih.

Mi smo rasli i sebe ugrađivali u to, nama,  drago društvo, a ponekad bi se u tom vremenu mira i zajedništva, okreni ”nazad” i pogledaj u blisku prošlost; a tamo smo imali vidjeti mnogo šta impresivnog, antifašističke bitke na Sutjesci i Neretvi, udarnika Aliju Sirotanovića, Staljinu rečeno ”NE”, ”Nema odmora dok traje obnova” i još mnogo događanja vrijednih da čovjek sa ponosom nosi svoje ime i sjećanje na djelo prethodnih prethodnih generacija.

Vrijedilo je ! Imalo se za čime i okrenuti, pogledati i naučiti!

Kažu da je ON bio iza svega toga, pa ako je i tako neka ; jer je život bio dostojan čovjeka, ali  ja mislim da je prije svega toga osnova bio narod koji je vjerovao sam u sebe i u jednu ideju, a nije tražio svoj spas u okretanje svoje glave in ruku prema nebesima moleći da mu neka viša sila pomogne.

stafeta

On je bio naš drug Tito, mi smo ga voljeli i nosili smo godinama štafetu, kako onu glavnu,tako i one male lokalne, da mu iskažemo poštovanje što imamo mirno djetinjstvo i mladost, što idemo u školu,što imamo posao, što smo bogati jer sve je naše od Gevgelije do Triglava. Bili smo sretni i ponosni ako smo bili izabarni da pretrčimo tih pedesetak metara sa štafetom u ruci.

A onda je par godina poslije njegove smrti  neki  ”podnarednik”  (za koga li je taj radio????), otvorio je nama oči, da mi ”južnjaki”  nismo ni svjesani šta radimo. Otkri nam taj ”podnarednik” da je to idolopoklonstvo, odnosno pravimo od ”vođe”  idola, a da smo mi sami pri tome, vjerovatno se to podrazumijeva, bili  idioti ili u najmanju ruku idolo-poklonici u ”neznani”.

Narod k’o narod, poslije otvaranja očiju prvo malo se k’o naljutio, poslije zašutio i na kraju ”zalegao na rudu”.

To što je štafeta bilo mnogo više od klanjanja idolu, što je bila jedna tanka, ali impresivna, nit zajedništva  u kojoj su sretale ruke, juga i sjevera, istoka i zapada, mladih i starih, drugarica i drugova…… e to je bila, za mene, jedna mala ”tajna veza”  koja nas je poput sidra vezala za rodnu zemlju.

To što ti je svaku večer TV pokazivala lijepo geografski  putanju štafete po cijeloj zemlji, pa si saznao da ima u tvojoj zemlji neko Kifino Selo, neko Zagorje ob Savi, neki Melenci, neki Hrtkovci …..i tako upoznavao svoju domovinu…e to za tog podnarednika nisu bili momenti zajedništva, patriotizma ili najmanju ruku upoznavaje ljudi i krajeva koji su isti kao ti i govore isti jezik.

”Podnarednik” je vidio u ”štafeti” sliku  lažnog idola, a u nama ”jetime” i tako je izvučena prva cigla iz zajedništva velike nam domovine.

Vjerovatno je ”podnarednik” dobio tapšanje od svog gazde negdje u istorijskim jazbinama, a možda mu je bilo obećano, da ni on neće biti ”zaboravljen” u vremenima koja dolaze!

”Podnarednik” nije volio nosanje štafete po Ex-Yu, ali je držao kasnije do nošanja oružja po istom geografskom području, pa neki ljudi ga tračaju  da je i on bio u ”talu”!

Tako je nosanje štafete, zamjenjeno nosanjem puški i bombi!

Gore  ”spomenute vatrene štafete” nisu namjenjene vatrometu u povodu ”25 maja” , nego za ubijanje i razbijanje svake ideje zajedničkog suživota, pa su mnogi napustili bivše , ratom zahvaćene, jugoslavenske prostore i otišli širom svijeta da traže ono što su već imali, a njega nije više bilo u rodnoj domovini!

U novoj domovini u početku nisu našli ono što su očekivali i trebalo je dosta vremena, da nađu svoje mjesto u novom društvu. Ponekada u dugim noćima pune nostalgije, ljudi su pričali svojoj djeci rođenoj nekoliko godina poslije ”njegove” smrti o njihovoj rodnoj domovini koju oni nisu ni zapamtili.

Pričali su im o olimpijadi, o plavom Jadranu, o biseru Ohrida, o plovidbi Dunavom,……..a najviše o dobrim ljudima sa kojima su sretno živjeli, dok šatefete nisu zamjenili Kalašnjikovi, a  ”idolopoklonstvo” zamjenjeno nacionalizmom i snovima koje prate istu pojavu.

Tvoja djeca su te slušala pomalo zbunjena i kao da su htjela da te pitaju, ” Pa ako je bilo tako kako pričaš, pa zašto ste se tako krvavo razišli?”

Vrijeme ”trči” i evo već dvadeset godina je prošlo kako je rat prošao, a ratne rane sporo zarastaju, mnoge krvave rane se otvaraju ponovo ovih dana indirektno vezane i za zadnji rat. I nekako ne vidiš neki napredak, sve se vrti u začaranom krugu tragičnih devedestih godina.

Kažu tako neki ex-Jugoslaveni sa bolom u duši:  ”Ne okreči se sine…..Ne okreči se tamo, jer tamo češ vidjeti podijeljene zemlje gdje mržnja još vlada, vidječeš podijeljen grad koji je nekad bio jedan, vidječeš još srušene kuće i dvadeset godina poslije rata, vidjećeš kriminalce  koje pucaju iz puški na punim ulicama grada, vidječeš gdje se fašisti rehabilituju i slave, gdje se poziva na vjerske ratove, gdje ljudi ”rone” u kontejenerima u kojima sve manje nalaze , jer i oni  koji nešto i imaju i oni imaju  sve manje za bacanje, kako ljudi eksploatišu ljude, kako je fukara zaimala , pa sada nezna šta će od obijesti i sile u sebi, ….

Okreni se sine  svojoj novoj domovini, u kojoj će biti samo jedan pojedinac, ali nečeš ”stupati” ni pod kakvim nacionalnim zastavama, u kojoj ćeš imati svoj posao i dobro materijalnu situaciju, ono jeste da češ raditi mnogo ali češ i imati sve što treba u materijalnom smislu života.

Ti to voliš jer si tako naučio i neznaš za neke druge živote, koje su tvoji roditelji živili i za kojim, i pored neosporno trenutno bolje materijalne situacije, nekako tiho nostalgično  ”pate” ……..možda ni oni sami nisu ”na čisto” je li to  ”Žalba na mladost”  (Mitke u Koštani)  ili za nečim što su imali, a sada ga nemaju!”

NE OKREĆI SE SINE…..

Maj 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.