SARAJEVSKI ZAPISI ….”VRIJEME KADA JE SARAJEVO SELILO NA NAŠE MORE JADRANSKO” !

MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI…..”VRIJEME KADA JE SARAJEVO  SELILO  NA NAŠE MORE JADRANSKO”!

ŠTA JE NAMA …….BOBAN MINIĆ (3. nastavak)

Zašto nekada poodavno nisu trebali navodnici na ono ”naše more”!

Ima tome dosta vremena,  nekako sa kraja Juna pa do polovine Augsta sarajevske ulice i kultna mjesta skupljanja su bila poluprazna. Skoro cijela mladost Sarajeva je preselila na jadransku obalu. Od Splita pa do Bara; sve je to bilo naše jadransko more (mladi su slabo išli u Istru, to je bilo ipak nekako daleko za putovanja).

U tom vremenu sve je to bilo naše i nisu trebali, kao danas navodnici na ”naše more”, a još manje ti je trebao pasoš,  jer šta će ti pasoš u vlastitoj kući.

Ono što ti je trebalo bila je dobra raja, a toga nije nikad  falilo u Sarajevu, poneka gitara ili trake za kasetofon, fićo ili ”ishrndani” stojadin, poneki dinar u džepu i cijeli je Jadran bio tvoj. Volio si more i zabavu, volio se domaće ljude koji su voljeli Sarajlije i njihov mentalitet.

Boban Minić kao tipičan izdanak sarajevski mladosti provodio je svoje ljetne dane u mladosti u Baošiću gdje je njegova familija imala kuću. To je bio topao dom uvijek otvorenih vrata za pozvane goste i putnike dobronamjernike. Tu su skupljala raja, kako nepoznata tako i ona sa naslovnih strana i provodila magične dane druženja i zajedništva.

Boban nije bio samo poznat po ljetnom druženju u Baošiću, nego je često i u Sarajevu organizovao kućnu zabavu ili u žargonu zvanu žurku kod sebe. Kod njega se okupljala fina raja, pa je po tim ”žurkama” bio na dobrom glasu u gradu. Kod njega su dolazili i zvani, i nezvani gosti. Tako je jednom prilikom kod sebe sreo nekog poznanika koji iznenađen da tu ”vidi” Bobana upita Bobana : ”A koje tebe doveo ovde?”.

O tim danima kada se Sarajevo selilo na Jadran i o svom povratku u rodni grad poslije odsluženja vojnog roka Boban priča:

” Tih godina ljetovao sam u Baošiću, malom mjestu u crnogorskom primorju, u kome smo napravili kuću u neposrednoj blizini više stotina vikend kučica koje je Krivaja u rekordnom roku rasprodala kupcima, pretežno iz Sarajeva i Beograda. Baošić je postao mjesto najčudnijih druženja i prijateljstava. Tu sam upoznao Zdravka Čolića koji je već pregovarao s Ambasadorima da postane njihov vokalni solista. Sjećam se jedne julske noći kada smo u nekoj šumici iznad Magistrale “slavili” rođendan Micka Jaggera. Zdravko je uzeo gitaru i svirao i pjevao više od 5 sati a da nije ponovio ni jednu jedinu pjesmu. Imali smo sreću da prisustvujemo rađanju nove zvijezde.

Naša kuša je bila na samoj plaži pa je ubrzo postala mjesto okupljanja poznatih i nepoznatih. Uživali smo u posjetama neumornog i neizmjerno duhovitog Pavla Lukača, poznatog novinara i, kasnije, glasnogovornika ZOI 84. Najbolja drugarica moje mlađe sestre, Pavlova supruga Vesna Latinger, u to doba glumica Ateljea 212, dolazila je na beskrajne partije remija, dovodeći nam svoje beogradske goste. Tako su kroz kuću u Baošiću prošli Jelisaveta Seka  Sablić, Branka Petrić, Vojo Brajović i mnoga druga lica s malih i velikih ekrana.

Za Baošić i Zdravka vezana je još jedna anegdota. Negdje krajem 70-tih, u sklopu Jadranske turneje, kroz Boku Kotorsku su prolazili Zdravko, Kemo Monteno i Jadranka Stojaković. Jednog popodneva su došli da me obidju i pozovu da ostatak turneje provedem s njima. Ali, neko je vidio i prepoznao tri muzičke zvijezde. Za  tili čas na kapiji se nagomilale desetine kupača. Provalili su kapiju i, polomivši i pogazivši cvijeće, popeli se na terasu i počeli dozivati svoje idole i moje goste. Kada su vidjeli da je vrag odnio šalu, Zdravko i kompanija su iskočili kroz prozor koji je gledao na zadnje dvorište, otišli su po kola, zaustavili se pred kapijom i pozvali rulju. Pogazivši ono malo cvijeća koje se spasilo pri prvom naletu, stampedo je pojurio ka ulici. Vozač je dao gas i tako se “napad” završio. Sastao sam se s prijateljima malo kasnije i van mjesta i krenuli smo ka Budvi. Bila su to lijepa 3 dana. Najljepše vece je bilo kada smo se, nakon koncerta u Miločeru, Jadranka i ja vratili u hotel dok su Zdravko i Kemo krenuli “u život”. Kako su nam sobe imale zajedničku terasu, izašli smo i uz flašu vina, priču o svemu i svačemu, gitaru i predivni Jadrankin glas, dočekali sunce”.

Po povratku sam uredjivao i vodio, zajedno sa Milkom Figurić i Ljiljanom Pirolić,  emisiju Mivion koju su do zavidnih visina već bili doveli moje kolege Zoran Djuričić, Goranka Mirić i Jovo Došlo. Bio je to novi izazov ali i zadovoljstvo jer se koncepcija Miviona u potpunosti poklapala s mojim afinitetima. Tako smo već 1977. Mivion i ja dobili prvu nagradu u kategoriji kontakt programa na Festivalu Jugoslovenskog radija na Ohridu.

boban u studiju

Mnogi misle da je Mivion bio kultna emisija. Tražili smo i pronalazili načine da kulturu i umjetnost približimo “običnim ljudima”. Slušali su nas svi, od tih “običnih ljudi” do umjetnika, od adolescenata do starijih slušalaca. Najveći kompliment sam dobio od nekih glumaca jednog od sarajevskih pozorišta kada su mi kazali da su tražili da se pomjeri jedna vanredna subotnja proba da bi mogli otslušati Mivion. Dovoljno je reči da su samo u jednoj rubrici, saradnici bili Avdo Sidran, Miljenko Jergović, Josip Osti, Goran Simić, Marko Vešović, Mirsad Bečirbašić i drugi sarajevski pjesnici. U drugoj rubrici, nazvanoj “Mali mivionov show”, u kojoj su poznate ličnosti radile ono sto obično ne rade, imali smo listu čekanja. Glumci su željeli da pjevaju, pjevači da glume, slikari da recituju…

Kroz emisiju su prošle gotovo sve važne ličnosti pozorišta, filma, literature, likovnih umjetnosti, rok i pop muzike iz cijele Jugoslavije. Mnogi od njih su prolazili i kroz druge emisije, pa smo tražili nove forme i načine intervjua. Rade Šerbedžija je, naprimjer, u Mivionu pjevao i svirao (što u ono vrijeme nije radio tako često kao danas), Arsen Dedić je recitovao stihove iz svoje još neobjavljene zbirke, Pavle Minčić, koga sam intervjuisao za klavirom, nakon predstave u Kamernom teatru, na svako pitanje bi najprije “odgovorio” kratkom muzičkom frazom pa tek onda bi odgovorio rijecima…Djordje Balasevic je napisao par stihova o Mivionu koju smo pretvorili u džingl isto kao i odgovor Zorana Radmilovića na stereotipno pitanje o “tajni glume”, koje mi se “omaklo” u toku razgovora. Zoran se nasmijao se svojim karakterističnim osmijehom i rekao:”Tajna glume?…Pa, uzmeš i glumiš”. Snimio sam nekoliko reportaža sa snimanja filma “Otac na službenom putu”, Emira Kusturice. Nije mi bilo teško jer se film snimao upravo u mojoj zgradi, u Svetozara Markovića 13.

Moji tadašnji prijatelji Goran Bregović, Zdravko Čolić, Ismeta Dervoz, Davorin Popović, Kemo Monteno i drugi znali su se popeti direktno iz muzičkog u studio Miviona da bi predstavili svoj novi snimak.

Mozda je najljepši kompliment emisiji stigao od grupe djevojaka iz Sarajeva koje su, prema njihovim riječima, redovno slušale Mivion pripremajući se za subotnji izlazak, a izlazile bi tek kada bi počela završna špica emisije.

Stariji slušaoci se sigurno sjećaju da su mivionovi mikrofoni bili prisutni na svim važnijim kulturno zabavnim manifestacijama, od Dubrovačkih ljetnih igara, preko Splitskog festivala, Sterijinog pozorja pa do MESSa, Šlagera sezone ili festivala amaterskih pozorišta širom BiH i Jugoslavije. Bilo je to nezaboravno doba.

boban minic4

Početkom 1986. postavljen sam za urednika Kulturno-zabavnog programa Radija. Nastavio sam da vodim Mivion, ali novo mjesto donijelo je i neke nove bitke, ne toliko vidljive  ali sigurno važne za sam program. Trebalo je osvježiti stare i inaugurirati nove programske blokove. Uveli smo liniju novih, vodjenih, tematskih popodnevnih i večernjih programa, odrzali nivo zabavnih i humorističkih emisija, a neke od naših emisija (npr Đerdan) doveli smo na sami vrh slušanosti i to ne samo u BiH.”

A, onda su došli rat i opsada!

Maj 2015 Uredio i napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.