GOST AUTOR……..SERGIJE PRINCIP ………”MIHAČ”

piše urednik i novinar  SERGIJE PRINCIP

sergej princip

MIHAČ

(Profesoru, umjesto cvijeća na grob)
Ušao je, mislili smo ljut, namrgodjen, s vrata je zavitlao dnevnik koji je završio nasred katedre, sačekao da se graja utiša, a na to nije trebalo dugo čekati s obzirom na njegov pogled, a i s obzirom na to da smo bili svježi, tek prispjeli gimnazijalci i što nam je ovo bio prvi susret s njim.
-Za ovo što ću ja da vam predajem nemojte tražiti udžbenik. Nema ga. Niko se još nije sjetio da ga napiše,- rekao je.
Ovako bi, otprilike, kazao pri svakom prvom susretu, sa svakom od 35 generacija, koliko smo prebrojali da je ispratio za vremena što ga zovu radnim vijekom.
Trideset i pet generacija. Pa puta osam, u prosjeku, razreda. Pa puta 35, u prosjeku, djaka.
I isto toliko: štrebera i zgubidana, mangupa i maminih maza, realaca i klasičara, pametnih glavica i duduka, plavih kikica s mašnom iz prve i prljavih ušiju iz zadnje klupe, ulizica i ponosnih, snažnih momaka i nježnih djevojčuraka, duhovitih i svojeglavih, pušača prvih cigareta u životu, sramežljivih i otresitih, prepotentnih i zbunjenih, pažljivo ušivenih pantalona na zadnjici i tek uvezenih farmerki – cijele jedne galerije likova i ličnosti kakvi već mogu biti srednjoškolci.
Sve ih je znao. I ko su. I kakvi su. Sada, vjerujem da je znao i šta će od svakog od njih da bude.
I sve ih je pamtio. Ni deset godina otkako bi ih ispratio iz gimnazijskih klupa nije bilo dovoljno dug period da im zaboravi ime, da im zaboravi: „Sjećaš li se kako si pušio loš duhan, pa kašljao?“.
Rekao bi, pri prvom susretu s novom generacijom, još i ovo:
-I nemojte da kupujete neke debele i skupe teke. Kupite najmanje, onu za rječnik stranih riječi. To je i najjeftinije. Starci su vam se već dovoljno nadavali za školu. Kod mene ne treba. Nemate udžbenik, pa ću vam diktirati, polako. I ne mnogo. Jedan rječnik, dovoljno za cijelu godinu.
Te su riječi bile dovoljne da se lica golobradih momaka i plašljivih curetaka razgale, da uvide da ih je prevario prvi utisak, da je pred njima neko obaška, neko ko će ih razumjeti, neko koga će poštovati.
Bio je naša raja.
Potvrdjivao bi to uvijek, iznova, na svakom novom času.
U sačuvanoj staroj sveščici, u rječniku u koji nam je diktirao lekcije, nema mnogo štiva. Kratke i sažete rečenice, ono osnovno što treba zapamtiti. Mnoge stvari koje je rekao, a rekao je mnogo, nisu uopšte zapisane, a ostale su zapamćene.
Učeći nas predmetu što je predavao, učio nas je životu s kojim ćemo se svakodnevno sudarati. Prenosio je znanja koja je sam stekao, znanja kojima su ga drugi naučili, svima koji su htjeli da slušaju, a htjeli su svi. Bilo su to sitnice, naizgled, ali i danas dobro služe.
Na čas bi dolazio vazda svjež, tek izbrijan, sa obaveznim šalom oko vrata.
Učio je kako se možeš obući bez velika novca, a u to nam je vrijeme, a zašto ne i sad, takav savjet zbilja vrijedio.
Govorio bi:
-Da bi insan pristojno izgledao, a ako ne izgledaš pristojno, niko te za ozbiljno neće uzeti, treba da ima urednu košulju i čiste cipele. Kad su ta dva detalja kako treba, možeš da nosiš i pocijepan sako, mala je vjerovatnoća da će to neko primijetiti. U najgorem slučaju, misliće da ti se to, ta rupa na sakou, sad desila.
U vrijeme kada se staro triput prevrtalo, kad se nije imalo za novo, kad novog nije ni bilo, znao je da nauči šta vrijedi iznošena, ali čista i ispeglana košulja.
S njim smo prvi put doživjeli pariski Panteon, ono zdanje gdje leže zemni ostaci slavnog i ratobornog Korzikanca, sa njim smo se popeli na grčki Akropolj, sa njim smo prošpartali rimsku Via Veneto – a da nismo prešli ni prag učionice. S njim smo naučili da zarad čovjeka i njegove ličnosti ne valja graditi velike zgradurine pod kojima se homo sapiens osjeća mali i nikakav.

mihac
On nas je učio kako se upotrebljava pribor za jelo, obaška ako je jela više, pa više i pribora, iako smo onda mislili da nam se nikada neće ni desiti taj ručak sa više jela.
S njim smo saznali kakvo se cvijeće i u kom broju nosi na rodjendan, vjenčanje, groblje.
Preporučivao nam je filmove, i nije nam bilo žao što smo otišli u kino. Slao nas je u pozorište i nije nam bilo dosadno.
Sad, kad ga nema, na ovom mjestu priznaćemo njegovim kolegama, neka oproste, a oprostiće, oprostile bi i da je živ: onda, kad se ispostavljalo da maltene cijeli razred zna da prevede novu lekciju iz francuskog, to nam je on, čas ranije, preveo. Ne da napakosti, već da pomogne. Znao je koliko je djačka glava teška od silnih imprefekata i kondicionala, od rimskih trijumvirata i pipina malih, od paramecijuma i natrijevog hidroklorida.
Živio je sam, a nikad usamljen.
Uveče, ulazio je u svoj stan i bio jedina osoba u njemu, a nije postao ters, prgav, naprasit.
Naprotiv.
Smijao se grohotom. Zarazno. Smijao se baš onako kako se smije čovjek koji zna kako smijeh liječi. Njegove kolege koje su bile neraspoležene, čekale su ga ujutro, da ih razvedri. Bezbeli, razlog za radost najprije je njemu saopštavan, a on se galantno klanjao i čestitao
Zbog svoje profesije, živio je vazda u sjeni onih koje je proslavilo baratanje kičicom i dlijetom, a na pamet mu nije padalo da se zbog njih osjeća manje vrijednim. Ne, on je radio svoj posao, pričao o ljepoti, a oni što su tu ljepotu stvarali, pozdravljali su ga s poštovanjem i riječima: „Dobar dan, kolega“, cijeneći ga i znajući da bi se i za njih manje znalo da nije bilo njega. „Dobar dan kolega, kako ste“, – pitali bi oni. „Hvala na pitanju, vrlo dobro, izvanredno, moglo bi se reći, možda ima malo nervoze, no to je normalno u čovjeka ovih godina, i to će, naravno, proći.“, rekao bi, najčešće.
U svih onih 35 generacija, ruku na srce, ima li ikog ko ga pamti po nečemu što nije smijeh, što nije pravednost, što nije optimizam? Usudjem se, u ime njihovo, jer odgovor znam i reći ću ovdje – nema. Ne može ni biti.
Kako bi i moglo biti, kako bi se bilo što moglo spočitavati čovjeku koji je na ekskurziji, do kasno u noć, stajao iza zida obližnjeg kampa, pušio cigaretu za cigaretom, čekajući dok se iz grada ne vrate i oni što su „malo prekardašili“, pa ostali duže. Nisu ni znali da ih je čekao. Kad su stigli i kad je znao da su svi na broju, krenuo je i on na spavanje. Nije oko toga pravio gužvu. „Mladi su, neka se jednom u godini istutnje“. Ujutro smo po opušcima znali da nas je čekao. On to nije spominjao.
Cijelog života, u ljudima je budio čovjeka.
Kad je umro, na grobu, njegove kolege su, pred ovolikim svijetom, glasno rekle:
-Jedini školski čas čiji kraj djaci nisu s nestrpljenjem očekivali, bio je njegov čas.
Kad ti to kaže čovjek iz iste profesije, a ako ima sujete, ima je medju ljudima koji rade isti posao, pa ni profesori nisu od toga izuzeti, i ne treba im uzeti za zlo, ljudi su, kad ti to, dakle, kaže čovjek koji se bavi istim tim poslom, onda to treba da prihvatiš kao cijelu cjelcatu istinu.
Istinu – posebno stoga što su joj svjedoci 35 generacija, pa puta osam, pa puta 35.
Na sahranu su došli mnogi iz tih 35 generacija.
Bilo je mnogo svijeta. Bilo je prohladno. I neka je kiša prijetila.
Došli su mu djaci. Njegovi djaci. Mnogi prosijedi i proćelavi, sa već dosta radnog staža iza sebe i djecom što ih već sustižu rastom. Došle su i netom udate djevojčice što će tek voditi svoju djecu ulicom. Došli su i neki novi dječaci, sa tek maljama ispod nosa. I nosili su po buketić, kupljen od djačkog, ne obiilatog džeparca. Kupili su to cvijeće, te buketiće, uprkos tome što su znali da se on ne bi složio s tim da „djeca troše novce“.
I nije bilo neke velike pompe. Bilo je tiho i svečano. U povorci, šapatom smo pričali o danima što smo ih s njim proveli.
I ti razgovori, sa sjetom i bez kraja, i taj silni svijet, tu kraj groba, i te generacije – i neupućenima su mogli jasno da daju na znanje da se sahranjuje jedan obaška čovjek.
Naša raja.
„Breze“ su mu otpjevale Dizdara. Ono o Bosni. I to je bilo sve.
Na grobu su nam rekli da je pripremljen za štampu udžbenik za likovno obrazovanje u srednjim školama.
Pripremio ga, umjesto oporuke, Borislav Boro Mihačević, profesor.
Niko se drugi nije sjetio.
napisao Sergije Princip

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.