SARAJEVSKI ZAPISI…….”KAKO SMO GRADILI KSC SKENDERIJU” !

MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI….KAKO SMO GRADILI KSC SKENDERIJU!

ŠTA JE NAMA ……..”DOM MLADIH”?  (I nastavak)

Kakvu je ulogu u našoj mladosti imala stara ”Skenderija”!

Godina je 1968, proljeće je lijepo i puno nade. Mi smo srednjoškolci, mladi puni želje za igrom i radošču mladosti, a naši stariji drugovi studenti te 1968 godine su izašli na ulice da izraze svoju želju za bolju budućnost  i bolje uslove za studiranje i zapošljavanje.

Ovo je priča posvečena tim godinama i dijelu grada gdje sam proveo svoje djetinjstvo i mladost, koji je poznat pod imenom Skenderija, a koji će odigrati kasnije veličanstvenu ulogu u razvoju sportskog i muzičkog života moga grada.

Skenderija je stara koliki i sam grad, tu je još 1499 godine Skender paša podigao prve kuće, a onda se tu stalno nešto gradilo i dešavalo.

most skenderija

Ono po čemu je Skenderija do te 68 godine bila poznata bila je čuvena Fildžan liga, teniska igrališta, konjska natjecanja u preskakanju prepona,….

Skenderija je imala i svoju kuglanu još u to vrijeme!

Stari sportski centar ”Skenderija”, koji je bio pod upravom Vojne ugostiteljske službe, imao je i divan plesnjak, sa drvećem, lijepo složenim stolovima i ”malim milionom” šarenih sijalica, koje su u toplim ljetnim noćima davale poseban ugođaj. Tu su se u plesnim večerima mogli čuti ugodni akordi i plesači su uživali u ljepoti prirode u centru grada. Jedan mi jaran reče da su tu (polovinom šezdesetih godina) znali održati ”svirku” i legendarni ”Čičci”. Bio sam suviše mali da bih išao na plesne večeri, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da prihvatim izjavu moga čestitog druga kao tačnu.

Dakle već u ta davna ”arhaična vremena” Skenderija je imala sve atribute jednog današnjeg kulturno sportskog centra ; sport,  muziku, konjičko natjecanje, tenis , kuglanu,……što ni mnogi današnji centri nemaju.

I sve je to bilo dostupno svakom, đaba ili po nekoj simboličnoj cijeni, a danas ovde u demokratskom svijetu, sve to moraš debelo platiti.

Onda je došlo do odluke u tom vremenu razvoja, ali i previranja, da se na Skenderiji podigne nešto veliko, nešto što impresionira, nešto što te ostavlja bez riječi, nešto što će pokazati cijelom svijetu snagu razvoja socijalizma. Pala je odluka da se gradi veleljepni Sportsko-kulturni i privredni centar Skenderija. Dosta para je dalo društvo, a i raja je potegla , prije svega samodoprinosom a i radnim akcijama, pa se krenulo u proljeće 1968 u gradnju nečeg što će uvijek biti i ostati simbol Sarajeva i uspjeha zajedničkog života i rada.

Ali vratimo se početku priče, tj.  proljeću 1968! Bilo je to revolucionarno proljeće u cijelom svijetu, proljeće koje nosilo dah nečeg novog modernog i svjetskog. Mi koji smo odrasli na crnoj šljaci ”Skenderiji”( poslije tri sata poslije podne, vojska je otvarala sva igrališta besplatno svima na korištenje) nekako smo imali tužan osjećaj da sa rušenjem našeg igrališta, našeg ”sportskog svetišta”,  odlaze zauvijek i sportski heroji Skenderiji; Evropski i jugoslavenski šampioni u Velikom rukometu, fudbaleri (nekada su tu igrali i Željo i Sarajevo), a posebno fudbaleri Fildžan lige koje smo mi gledali svake nedelje sa ograde ; ”Luha, Kula, Bešlija, Dragan, Bobo, Cičalo, Zvrčka, Tanja, Madžar, Biba, Setko, Turulja i još cijela plejada vrsnih fudbalskih majstora lokalnog značaja”, na crvenom teniskom igralištu neće više biti skakutanja bijele  loptice i otići će majstori bijelog sporta Jovanović, Arslanagić, naši drugovi Joško Štern, Cizi Behlilović. Neće više biti zamrznutog teniskog igrališta preko zime, pretvorenog u prirodno klizalište…….

Neće više biti ni preskakanja konja preko prepona, ni uvlačenja kroz šuplje tarabe na nedeljnim utakmicama, ni onih malih prodavača ”novina za podguz”, tj starog Oslobođenja za sjedenje na travnatoj ”tribini” ispod Souk bunara, a da ”guza na pantolama” ne pozeleni, neće biti ono više ”Čiko mogu li sa tobom ući na utkamicu”, (tada je otac mogao uvesti dijete đaba na utakmicu, a uzeti ”tuđe” dijete za ruku i uvesti ga na utakmicu nije bilo grijeh i nije imalo ”  današnje grozne dimenzije)….

Pričali su biće svega, ali nama opet činilo da neče biti više nikada kao što je bilo u našem djetinjstvu.

Proljeće je bilo lijepo, a mi smo bili tužni jer smo znali da igramo naše zadnje utakmice na crnoj šljaci. Došli su radnici donijeli mašine i počeli bušiti rupe na glavnom terenu, a mi smo svoju zadnju utakmicu na šljaci odigrali na igralištu za mali nogomet, na južnoj strani ispod Souk-bunara. Utakmica je bila u stilu tog vremena, bilo je dosta različnosti među igračima na terenu, ali je opet bilo sve u najboljem redu bez belaja. I nije bila razlika u imenu ili prezimenu omladinca, jer su sve zvali jednostavno raja i svi izgledali isto, samo je razlika bila u ”obući”, neki ”pravi” igrači su imali već stare kopačke, neki su imali Borovo patike, a neki su igrali čak i bosi. Samo oni koji su bili nagaženi kranponom kopačke na bosu nogu ili patiku znaju kako je to bolno, ali se niko nije osjećao podređen  a još manje uplašen.

skenderija

Gledam ovo sliku gore, koja me je i inspirisala za ovaj mali serial, pa vidim i veliko i malo igralište sa crnom šljakom, vidim teniska, košarkaška , rukometna  igrališta, barake gdje je bila kafana i plesnjak, vidim rupe i haustore gdje smo se provlačili ”đabe” na utakmice, vidim kuglanu, vidim radnju za proizvodnju sokova Vlade Stopića, gdja su radila dva moja dobra jarna Vehdija i Miro Gazda, vidim kuće koje su kasnije srušene i kada su iz naše raje odselili moji jarani; fudbaler Mladen  Marić, novinar i šahista Slavenko Glavan, vrsni odbojkaš Tvrtković, moja drugarica, kasnije stjuardesa, prelijepa Nermina Omeragić i još mnogi drugi.

Njihov odlazak je bio tužan, ali u odnosu na naše kasnije odlaske u daleke Australije, Amerike, Kanade i druge zemlje, bio je manje bolan jer su oni samo preselili u drugi dio grada, pa smo ih ipak sretali u gradu se vremena na vrijeme.

autobus za Grbavicu ispre doma Armije

Vidim cestu kuda su prolazili autobusi za Grbavicu I iII, brojevi 11 i 12, a koji su polazili ispred doma Armije!

Onda su počeli radovi na centru Skenderija, a mi smo završili sve naše utakmice na crnoj skenderijskoj šljaci, dobili ”šup-kartu” ili ti nogu. pa se preselili u Trasu kod kultnog upravnika Ize Đirle. Uz čuvenu stopićevu ”Kenijadu” i piće naše mladosti ” YU-Cocktu” ( u bifeu Trase nije se točio alkohol) sjećali smo se stare dobre Skenderije, a oni ”starmali” koji su sve znali (poput Googla danas) pričali su nam maštovite bajke šta će nama , tada, mladima donijeti sve ” Sprotsko-kulturni centar Skenderija”.

Posebno su nam bile privlačne priče o dijelu centra ”Skenderija”, gdje će biti izgrađen ”Dom mladih”, o kojemu se pričalo kao nečem novom što če donijeti najnovije stvari iz života mladih cijelog svijeta i koji će svojim kulturnim dešavanjima prevazići našu voljenu Trasu i sve slične domove kulture u gradu, a o kultnom ”Dom Mladih” biće pisano u narednim nastavcima!

Juli 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.