UNUČE

MIRZA HASANEFENDIĆ

UNUČE

Nešto lijepo što ti se dešava u životu!

Kada dođeš u neke zrele godine života i pomisliš da ti sve u životu postaje rutina i monotno, jednog dana ti se desi nešto što je najljepše u tom životnom dobu. Dobio si unuče, i nije više važno jeli on ili ona, važno je da je to ”tvoje” unuče.

Počinje dolaziti treća generacije familija spojenih kroz tu neopisivu radost zvanu unuče. Ja ću biti pomalo sebičan, neka mi oproste čitaoci, pa ću pisati samo sa moje strane, mada apsolutno sigurno nije ništa manja radost ni sa one druge strane čije gene nosi isto tako beba.

Unuče je na jedan način i produženje tvoga života i tvoje podmladjivanje, jer i ti ćes malo ”podjetinjiti” sa unučetom. Kada ti dodje u posjetu, ti bdiješ nad njim i slušaš svaki njegov dah i sve se bojiš jeli sve u redu čak smatraš da su roditelji pomalo neodgovorni, mada im vjerovatno tvoje pretjerivanje pomalo i smeta.

U nekim zrelim godinama ponovo se vračaš u tvoje rano djetinjstvo, jer se sječas i pjevaš često uspavanke koje su tebi tvoji roditelji pjevušili da te uspavaju. Pa i kada zaspi ti tiho još pjevaš uspavanku, tiho se povlačiš da se tvoje zlato ne probudi. Ostavljaš malo odškrinuta vrata, kao neku virtuelnu vezu, sa uspavanim djetetom.

Ujutro se prvi budiš i čekaš zlatni osmjeh i raširene ruke koje trče tebi u zagrljaj, da te ”čvrsto” stegnu i da ti na taj način pokažu koliko te vole. Kada te stegnu te baršunaste ručice tvojoj radosti nema kraja, jer si osjetio neku toplinu koja prožioma cijelo tvoje tijelo.

Tvoje životne navike počinju da se mjenjaju, pa odjednom otkriješ da sve manje ulaziš u radnje koje prodaju odjeću, nakit, kozmetiku, elektroniku, a sve češće si vidjen(a) u radnjama gdje se prodaju dječije igrače, odjeća za malu djecu, slikovnice. Znaš ti dobro da tvoje unuče ima sve što treba, ali i ti hočeš da uneseš i nešto svoje, da igrajući se sa tim igračkama unuče osjeti i dio tvog duha prisutnog u njegovom djetinjstvu.

U doba tvoga djetinjstva nije se mnogo držalo do kućnih ljubimaca (psi i mačke prije svega) pa nisi imao običaj da imaš psa. Možda ti i ne voliš tog cuku (macu) što ti se vrti oko nogu, ali pošto je to cuko (maca) tvog unučeta ti voliš i tog cuku (macu).

Tvoja djeca mogu i da te naljute, ali tvoje unuče ne može nikada da te naljuti. Nije ti teško ni kada te probudi u pola noći, ni kada gledaš TV ili čitaš novine, a ono ti nešto traži. Ti ustaješ odmah da unuče ne čeka, a da te to zamoli neko drugi od tvojih dragih ne bi baš bio oduševljen da se dižeš iz ugodne fotelje.

Kad se malo nakašlje, ti bi odmah da ga vodiš doktoru, da nije ”ne daj Bože šta opasno”, a i sam znas da to nije ništa opasno.

Kada odeš na odmor u tvoju rodnu domovinu, vračaš se slikovnicama u rukama, da dijete vidi odakle mu dolaze  dedo(a) i nana(baka), otac ili mati i da osjeti bar jedan malio dio naše kulture i tradicija.

Svjestan si da je dijete rodjeno u nekom drugom svijetu, da ono pripada sada tom svijetu i da treba da prihvati vrijednosti tog svijeta, da bi uspio u svom životu. Ali mu opet pokazuješ slike i pričaš poneku našu priču, da ugradiš u dušu svog unučeta i dio naše tople i osjećajne južnoslavenske duše.

Kažu da čovjek podjetinji sa godinama i sa unučadima, možda je i ova priča potvrda te teorije, ali je napisana srcem i ja sam je napisao gledajući fotografiju moje drage unuke koju obožavam i koja mi je velika radost za dušu u ovom zrelom periodu života.

5 MAJ 2012 napisao Mirza Hasanefendic

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply