SARAJEVSKI ZAPISI….KAKO SE NEKAD DOBRO LJETOVALO SA PRVOM GIMNAZIJOM!

MIRZA HASANEFENDIĆ

SARAJEVSKI ZAPISI …..KAKO SE NEKADA DOBRO LJETOVALO SA PRVOM GIMNAZIJOM

ŠTA JE NAMA BIO………BAR

Ja, poput malog Kolumba, otkrivam Ćiru, more i učenike Prve gimnazije!

Godina je 1956 ili 57, neznam tačno, ali se sjećam pomalo maglovito, iako sam imao 5 godina, to je bio moj prvi susret sa Jadranskim morem, Ćirom i sa još mnogo drugih dragih stvari…..iz tog nikad zaboravljenog vremena.

Tih godina Prva gimnazija je organizovala ljetovanje svojih učenika u odmaralištu u Baru, na crnogorskom primorju, na tim biseru Jadrana.  Moj otac prof. Hasan Hasanefendić bio je rukovodilac jedne smjene i poveo je mene sa njim da provedem to ljeto na moru.

Već sam polazak je bio za mene nešto novo i moje prvo putovanje uskotračnim vozom, kojeg je vukla legendarna parnjača zvana Ćiro. To je bio voz Sarajevo-Dubrovnik, koji je polazio sa tadašnje stanice, a na mjestu današnje međugradske autobuske stanice. Voz je polazio kasno navečer i putovao je cijelu noć da bi ujutro stigao u dubrovačku luku Gruž.

Dolaze na stanicu učenici u pratnji roditelja, neki legendarnim plavim tramvajem broj jedan, neki pješke, ali svi vuku neke teške kofere. Nisu to bili koferi ”Samsonajt”, nego koferi raznih formi, pomalo stari, neki i zakrpljeni, ali sve nekako puni roditeljske ljubavi koji su to sve napunili  za svoju voljenu djecu, a u mnogima ima pite, gurabija, lokuma i šta sve ne, a što će se onako jaranski podijeliti u vozu sa društvom.

Željezničari ulaze u vagone i pale ono ružno plavo plinsko svjetlo, pod kojim se malo šta vidi. Pored voza ide onaj ”željo” sa velikim čekičem, sav se pretvorio u uho, pa kucne u svaki točak voza i to pažljivo sluša.

Profesori vade spiskove, čitaju imena, upozoravaju učenike da se ne naginju kroz prozor, a posebno da ne silaze na usputnim stanicama da ”piju” vodu. Jedan opšti haos, u mojim dječijim očima, ali opet sve funkcioniše u najboljem redu. U neko doba izađe ”željo” sa crvenom kapom, diže onu palicu, odjeknu snažno zviždaljka; voz se protrese i krenu u toplu noć prema jugu.

ciro u kanjonu neretve

Voz putuje cijelu noć, ali nema spavanja! Omladina se veseli ljetovanju na moru, svira gitara, neki pjevaju, neki provaljuju, neki samo pričaju, ….profesori ne spavaju, jer bdiju nad svakim učenikom kao svojim djetetom.

Stiže suncem obasjano jutro, a voz dođe u Ivanjicu, iznad Dubrovnika! Ja gledam kroz otvoreni prozor i vidim prvi put u živo more, a miris čempresa daje poseban ugođaj. Onda slijedi nezaboravan silazak u Gruž, strmom prugom po čijoj su sredini montirani zubci, da uspore voz kada silazi, a da mu pomognu kada se penje uzbrdo!

pruga sa zubcanicima

Poslije neprospavane noći, voz stiže u Gruž i ”prozivka” na stanici! Sve je u redui idemo dalje! Odmah po izlasku sa stanice čeka nas lijep putnički brod, u koji se ukrcavamo. Brod plovi lagano oko šest sati do luke Bar, a mi se palube divimo bisernoj ljepoti jadranske obale i mašemo u daljini kupačima. Brod stiže u barsku luku, tada vrlo malu sa po kojim čamcem; nema drugih brodova, nema luksuznih jahti, a more kristalno čisto.

Poslije kraće ”šetnje” stigli smo u odmaralište. Bila je to velika, na sprat, zgrada internatskog tipa, u čijim sobama je bilo više kreveta, ali sve je bilo čisto i uredno sa sanitarnim čvorom. Na polju je bila u baraci menza, gdje su se služila tri obroka dnevno, pored zgrade bilo je igralište za mali fudbal i za odbojku, a iza zgrade bio je jedan mali šumarak idealno diskretno strateško mjesto, daleko od radoznalih očiju. za zaljubljene omladince.

Plaža je bila divna pjeskovita, mladi kupači nisu nosili spido kupaću opremu, ali su zato svi bili fino i dostojanstveno obučeno, a bio je po koji crni šlauf od napuhane unutrašnje gume kamiona.

prva gimnazija na ljetovanju bar 1956

 

 

 

 

 

 

 

 

Učenici  Prve gimnazije na ljetovanju u Baru 1956

Omladina je bila divna, vesela, puna života i volje za druženje, a dani su se provodili na plaži i u moru, a navečer poslije aktivnog dana bilo je muzike, plesa, ”malo šumarka” i sportskih aktivnosti, te tradicije učenika Prve gimnazije.

U tom vrlo intezivnom i zdravom životu mladih, bilo je i mnogo šala, istina ponekada i malo žeščih, kao postavljanje one teške lopte zvane ”medicinka” na malo otvorena vrata, pa kad neko otvori vrata a ona ga lopta , onako teška, strefi posred glave. Bilo je to i bolno, ali se niko nije žalio na bol, jer svakoj ”žrtvi” više je bilo krivo što je naletio k’o ”bekan”, nego što je bolilo.

Čulo se za ovo, pa su kolovođe pozivane na razgovor kod ”upravnika”, ali se opet sve završilo samo na opomeni, jer je u pitanju bila samo razigrana mladost, a ne zla namjera.

Pored odmarališta bilo je dosta zemlje koju su obrađivali lokalni stanovnici i znam da su nas puštali da beremo lubenice i krastavce koji su bili bez pesticida i mogli se odmah jesti na licu mjesta.

Kupajući se na plaži, nisam bio ni svjestan da ću biti svjedok jednog istorijskog dana, koji će mnogo značiti bivšoj Jugoslaviji. Jednog jutra na drugoj strani plaže, vidio sam one džinovske kamione ( sa površinskih rudarskih kopova) koji su počeli da dovlače džinovske stijene i betonske blokove i da ih bacaju u vodu; prvo u plićaku, a onda sve dublje i dublje. Iza njih su išli bageri i ”ravnali”, a meni kompletno izgubljenom, tata reče da su počeli graditi veliku industrijsku luku Bar ,gdje će pristajati i najveći prekookeanski brodovi.

Na ovaj način, bio sam praktično svjedok polaganja ”kamena temeljca” barske luke, čak i prije političara.

Onda jednog dana, išli smo sa grupom učenika u posjetu starom Baru, kolijevki grada, koja je tada bila podaleko od luke. Pri silasku u grad, vidjeli smo jedan upravo prevrnuti traktor i čovjeka koji je ječao ispod njega. Par starijih ljudi je pokušavao da nešto učini, a onda su učenici Prve gimnazije izletili napolje i onako mladi i puni želje da pomognu svojim rukama su prevrnuli traktor na drugu stranu i oslobodili pritisnutog čovjeka, koji je prošao samo sa manjim prelomima kostiju.

Vrijeme je prošlo brzo, u radosti i zanosu mladosti, pa je došlo vrijeme da se vratimo. Bio je to nekako tužan dan, sa kišom i posebno jakim vjetrom. Ukrcali smo se u brod, kojeg su po izlasku iz barske luke, ogromni morski talasi bacali poput orahove ljuske na sve strane. Učenici su se dobro napatili i podobro ispovraćali, pa tako izmučeni stigli u luku Gruž.

Ali bila je to zdrava mladost i poslije prvog piska Ćire koji je krenu uzbrdo iz Gruža, opet je voz bio ispunjen šalama, pjesmom, a posljedice bure bile su kao ”rukom odnesene”.

Bar i Gruž su ostali dole na plavom Jadranu, a mi smo krenuli ka našoj ljubavi, našem gradu kojem se uvijek vraćamo srca puna radosti!

Ova priča iz slikovnice mog djetinstva o mom prvom susretu sa Ćirom, Jadranskim morem i učenicima Prve gimnazije, ustvari je priča o jednom vremenu i o zdravim generacijama koje su odrasle u vrijeme kokuzluka, a opet se imalo sve ono što je važno u životu i što isti čini lijepom pojavom!

Juli 2105 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.