SKOPSKI ZAPISI……”SKOPJE ZABORAVA NEMA”!

MIRZA HASANEFENDIĆ

Posvećeno mojim dragim prijateljima u Makedoniji……

SKOPSKI ZAPISI…..”SKOPJE ZABORAVA NEMA”!

Je li aerodrom tamo gdje je nekad bio?

Za Skopje (kako Makedonci nazivaju svoj grad, a ne Skoplje) sam čuo još kao malo dijete, ali prvo pravo upoznavanje sa tim  gradom sam imao 26. jula 1963.

Bio sam sa roditeljima na ljetovanju u Splitu tog 26 jula 1963 godine. Divan ljetni dan, kupanje na Bačvicama, posjeta Dioklecijanovoj palati, sladoledi i sve je bilo kao divna priča.

A onda smo došli kući i otac je otvorio radio da čuje vijesti, a tamo su spikeri pričali o strašnoj tragediji koja je pogodila Skopje. Bio je to strašan zemljotres ( sedam stepeni po Rihteru) koji je potresao grad, ali i naša srca.

Jugoslavija je bila zdravo vezivno tkivo, pa je solidarnost krenula širom Juge. Bilo je tu svega, od dobrovoljnih davalaca krvi i omladinaca koji su išli u Skopje da pomognu u raščiščavanju ruševina, preko malih ličnih novčanih priloga , do značajnih donacija velikih preduzeća. Naravno da je i svijet promogao darežljivo u ovoj prirodnoj katastrofi.

skopje zemljtres 1

Moj drug Bakija, koji je bio dosta stariji od mene, zatekao se na služenju vojnog roka na skopskom aerodromu u momentu zemljotresa. Pošto je tadašnja JNA bila ona ”prava” titova, vojnici su odmah skočili svi da pomognu u spašavanju zatrpanih i čišćenju terena. Bakija je radio kao mrav i proveo je stotine sati, skoro bez odmora, na pomoći skopskim građanima. Onda je došao kraj služenje vojnog roka! Bakija je htjeo da produži službu, ali nije moglo, pa se vratio u Sarajevo sa mnogo poštanskih adresa u džepu. Pisma su dugo godina putovala na relaciji Sarajevo- Skopje, ali nije više nikada posjetio grad na Vardaru.

skopje zemljotres

Skopje se dizalo iz ruševina, dolazile su bolje godine i umjetnici i sportisiti su pronosili nove glasove i nove slike iz Skopja, širom cijele Jugoslavije.

Tih kasnih, poslije zemljotresnih godina, za nas Skopje su bili Leb i sol, Nina Spirova, Zafir i Senka Hadžimanov, legendarni Lazo Lečić, fudbaleri Mutibarić, Mojsov, Spasovki, Mečkarov, Ace Rusevski, i još cijela plejada ljudi koji su sebe ugradili u jugoslavenski vrh, kao fina priča o gradu koji se podigao, poput Feniksa, iz ”vlastitog pepela”.

Kada smo bili na ekskurziji ili onako u ”raspoloženju”, uzeli bi gitare pa bi zasviraj naše pjesme, prvo bosanske, a onda naše sa toplog juga iz Makedonije. Uz ovo je vezan i jedan mali kuriozitet, iako nam je bio drag makedonski melos, uglavnom su to bile dvije pjesme ”Bitola moj roden grad” i ”Biljana platno beleše”.  Možda su se i ponavljale, nisam siguran, ali su zato garant bile uvijek na programu meraklija i njihovih sjedeljki!

Godine 1986, putovao sam službeno sa Bakijom avionom za Skopje. On je bio sav uzbuđen, ide u Skopje prvi put nakon 23 godine. Izašli smo iz aviona na aerodromu Petrovec i krenuli prema aerodromskoj zgradi. Odjednom se Bakija ”ukopa”, ”ukoči” i sa nevjericom gleda u aerodromsku zgradu.

Ovde moram napraviti malu digresiju od teksta, pa čitaoca podsjetiti na vic o ”jari” koji je pao sa balkona na ulicu. Pritrčala raja da mu pomogne, pa ga pitaju šta to bi. On mrtav hladan, ”sav u neznani”, kaže: ”Nemam pojma i ja sam upravo stigao!”

E, tako je isto izgledao moj drug, pa poslije pauze progovori: ”Ova zgrada i ova pista nisu bile ovde. Toga se dobro sjećam!”

”Pa dobro-kažem ja- aerodromi često imaju rekonstrukcije pa je moguće da su pista i zgrada promjenile mjesta!’

A onda Bakija izgovori ”istorijsku rečenicu” :” Dobro se sjećam, ova planina nije bila ovde??????????”

Pomislio sam; ” Čuj ova planina nije bila ovde! Moj dobri Bakija, iako si poznat kao sklon provalama, ovaj put se pretjerao!”. Bio sam malo kvaran pa sam rekao u sebi, oprosti mu Bože on ne zna šta priča, ipak godine čine svoje!” ( a bio je mlađi nego ja sad)

Kasnije je sam išao često na službeni put u Skopje, volio sam tu toplinu  juga, dobrodošlicu i divno druženje sa tim divnim ljudima, koji su imali toliko ljudskih kvaliteta, tako  da si se u Skopju osjećao kao i u svom rodnom gradu i u svojoj kući.

Onda je došla krvava tragedija balkanskih naroda, taj krvavi i teški rat. Uspio sam nekako izaći iz sarajevskog ratnog pakla, bila je to izuzetna prilika tipa ”jal sad,  jal nikad”, da bi stigao do Skopja.

Ovaj put sam došao u Skopje kao ratna izbjeglica, a ne kao kolega i poslovni partner i imao sam malu nelagodnost kako ću biti dočekan.

Moji dragi prijatelji, nisu pridavali nikakav značaj za moj trenutni status, prihvatili su i mene i moju porodicu kao svoj drage goste. Prvi period su nas primili u lične domove, te divne porodice Kasapinovi i Dodevi, a kasnije su nam pomogli da nađemo stan u naselju Aerodrom!

Zainteresovalo me po čemu nosi ime to naselje Aerodrom, pa mi stariji Skopjani rekoše da je tu do zemljotresa bio aerodrom. Meni u trenutku, ”izađe pred oči Bakija”, pa pogledah okolo kroz prozor i vidjeh da stvarno one bakijne planine nema ovde (na starom aerodromu).

Ovo je htjelo reči da je stari aerodrom, gdje je Bakija služio vojsku, bio tu i da je kasnije zatvoren, a novi je otvoren u Petrovecu! Na kraju ispade da Bakije i nije baš odvalio neku ”ublehu”!

Uhvatih sam sebe, kako sam bio pun predrasuda prema Bakiji, ipak je on imao pravo a ja sam ispao….vi već znate šta. Rekoh za sebe; ”Oprosti mi dobri druže Bakija, baš sam se ogriješio o tebi!”

Dolazak u mirno Skopje, srdačan doček i briga mojih prijatelja oko moje porodice i mene, donio mi je kapitalan dobitak, jer su mi vratili vjeru u ljude i njihove vrijednosti, poslije sarajevskog pakla gdje su (ne)ljudi postali zvijeri i gdje se pucalo na sve što se kreće, a ne rijetko i na ono što se ne kreće! Ti divni ljudi su mi pomogli da prebrodim prvu krizu, gubitak rodnog grada, a ja sam još naivno vjerovao da ću se jednog dana vratiti na ulice moje mladosti.

Naredni period života sam proveo u Skopju, gdje sam se osjećao kao u mom gradu, a moji makedonski prijatelji su mi uspjeli da dobrim djelom nadoknade onaj dio izgubljene predratne atmosfere mog grada i druženja sa iskrenim prijateljima, a o čemu će biti pisano u narednom nastavku!

Juli 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.