KSC SKENDERIJA SVEČANO OTVARANJE 1969 (I nastavak)

piše LjUBO PAVLOVIĆ

KSC SKENDERIJA –Svečano otvorenje !/a stidljivo i Doma Mladih kao njenog dijela/

Gost drug Tito i premijera mega filma ”Bitka na Neretvi”

Godinama smo gledali sa Ajfelovog Mosta na Skenderiji, / danas mosta ljubavnih katanaca/ , kako niče veliko zdanje naših nadanja. Osjećali smo da će tu biti nešto ekstra za nas.Dodje i taj dan , svečano otvorenje,baš na Dan republike 29.novembra, i čitav program uz to.

tito u skenderiji 1969

 

Prvi  gosti drug Tito i ekipa filma Bitka na Neretvi, velika ceremonija,  mnoštvo zvanica. Premijera na platou čudesnog zdanja KSC-a za nekoliko hiljada zvanica.Nikada veći filmski ekran,Teta razapeta na svom mjestu gleda i kontorliše.  Predstavljeni  su svi prostori  i kapaciteti, ali Dom Mladih ostade nekako u sjeni. Većina dogadjanja bila je koncentrisana na Veliku Halu KSC-a /danas dvorana Mirza Delibašić /Malu dvoranu i privredni grad koji  se nalazio kao i danas ispod nivoa zemlje.

otvaranje skenderije 1969

Uže društvo zvanica i omladinski rukovodioci  razgledali su prostor mladih koji jos nije do kraja bio završen . Ipak,  nije se dugo čekalo ,velika imena svjetskog i domaćeg filma , kao i domaća politička elita otišli su sa svojim uspomenama na premijeru. Tišina!  A onda  programi  lagano počinju da se odvijaju.

skenderija 1969

Decembar 1969 godine mjesec je čuda za raju za koju je Centar pravljen. Obzirom da je gradjen sredstvima samodoprinosa gradjana Sarajeva podrazumijevalo se da rukovodjenje bude  jedinstveno. Za direktora izbaran je Ljubo Kojo,  zaslužni gradjanin, koji je dobro rukovodio ljudima i za ono vrijeme imao ideje koje vrijede. Jedno od njegovih dostignuća , još kada je bio gradonačelnik  , uspješna je  nabavka čuvenih tramvaja zvanih Vašingtonci. Ta čuda tehnike imala su, priča se, magnetne kočnice koje kada se na njih naglo nagazi, ili letiš na glavu ili se kotrljaš prema vozaču. Da ne skrećemo od teme , dugo godina smo čeznuli za starim tramvajima na koje si mogao uskočiti i iskočiti kad god ti je ćeif.

Dom Mladih nije imao direktora ,ali je biran rukovodilac Poslovnice za Kulturu u sklopu Gradske Konferencije SSO. Dakle taj prvi u nas,bijaše Enjo – Enver Hadžiomerspahić. Mlad perspektivan,igrom slučaja i danas obitava u službenom dijelu Doma kao direktor Ars Aevi galerije-depoa.

Omladina sportski nastrojena razmilila se po velikoj i maloj hali sa  prednošću  SD Bosna, a muzičari,olovci skloni romantičari, slikari i kulturna mladost po Domu Mladih. Mislim da su Indexi bili najsretniji, a i mi ostali. Dobili smo prostor ne samo za nastupe nego i vježbanje. Valjalo se čuditi izvornoj bini uradjenoj od temeljnih kamenih pločica sa  tri  nivoa stepenica ispod , kao i čudesnoj akustici podešenoj svjetskim znanjima i struci.            Veliki okrugli luster okolo koga je „zvuk plivao po zraku“  i vraćao se sudarajući sa zvukom koji se, kroz veliku loptu-skulpturu punu cijevi na bini, vraćao u dansing prostor. Ko je bio sjeća se,  a ko ne,  neka zamisli preteču surround sound-a. Uglavnom, ni nalik danasnjem rješenju.Takav zvuk vise nikada neće biti,mislim tako dobar.

Možda je tom kvalitetu  doprinosio  upijajući itison, tada smo ga zvali tapison, ispod i iznad ventilacionih otvora pri vrhu zdanja . Dakle, šta god da odsviraš čuje se i koje god pojačalo uključiš radi do perfekcije .Iza bine dugačak prostor back stage-a koji se završavao salonom za muzičare.Dansing dvorana je bazično okrugla,ali postojale su pregrade od drveta i stakla koje su ,kada se spuste,prostor svodile na intimniju mjeru. Ovisno o programu i posjeti. Slične pregrade po istom sistemu dijelile su i cijeli objekat kada je trebalo.Dakle prostor je bio fleksibilan za više programa ili jedan veliki dogadjaj, koncert.

U sve to uklapao se dugački šank kojim je suvereno „vladao“ moj imenjak Ljubo Dropulić.Valjalo se navići na sve to ,ali u usporedbi sa binama i prostorima gdje se do tada sviralo ,napredak je bio očigledan. Trebalo se kvalifikovati za nastup na takvoj bini. Ni ostali prostori nisu zaostajali tehničkim i gradjevinskim  inovacijama. U Amfiteatar se ulazilo stepenicama prema  dole, jer  duboko je bio ukopan na najniži nivo gradjevine,do samog temelja.Na kraju iza bine savršen red šminkernica.Ne treba zaboraviti da je cijeli Amfiteatar bio obložen debljim itisonom blage boje  Sa gornje strane skoro u punom krugu red pultova obavijao je najveću garderobu za jakne i kapute koju sam ikada vidio.

august 2015 napisao Ljubo Pavlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.