MAJKA JE MAGIČNA ŽIVOTNA BAJKA!

MIRZA HASANEFENDIĆ

MAJKA JE MAGIČNA ŽIVOTNA BAJKA!      Sjećanje na voljenu majku!

U svijetu mog novog življenja ima jedna lijep praznik, a koji mi nekada u prošlosti nismo obilježavali. To je ”Dan majki”, a koji praznikujemo u nedelju 13 maja.

Naše majke su najsavršenija božanstvena (ili prirodna, zavisno od čitaoca) kreacija, u kojoj je sabrano sve ono najljepše u živom biću. Ona ti je dala život, ona te je prva poljubila, prva te nahranila, prva ti pružila ruku kada si prvi put pao u životu, prva….i malo je lijepih pridjeva u svim svjetskim riječnicima da opišu sve njene ljudske ljepota.

Ona se najviše i najiskrenije radovala svakom tvom uspjehu! Kada ti je trebalo utočište od životnih bura i vjetrova koji su za tebe, u tom životnom momentu, orgijali, prijeteći da te slome, ona je bila uvijek tu da ti ponudi sklonište! Ona ti je pomogala da nadješ smiraj u kriznim trenucima života i ponovo pronadješ sebe u samom sebi.

Bila ti je ”rame za plakanje” kada ti je bilo teško i kada je trebalo izbaciti bol iz sebe!

Za tebe je (bila) sve u životu, pa zato ako ti je majka živa čuvaj je ko malo vode na dlanu, a ako je otišla tamo odakle se niko ne vraća, uvijek obnavljaj svoja sjećanja na nju.

Uobičajeno je da se za ”Dan majki” ide u posjete kod majki i da im se nose cvijeće i pokloni.  Familija ruča zajedno, praznično raspoloženje i sve prelijepo, samo je šteta što tako kratko traje i samo jedan dan posvećen majkama je suviše malo.

Pošto ja, mojoj voljenoj majci, ne mogu da odnesem ni cvijeće na grob, niti da joj poklonim ništa drugo osim sjećanja, ja odlučih da njoj posvetim ovu priču, sjećanje i dokaz da ona uvijek živi u mom srcu.

Draga majko, evo pisem ovu priču a suze mi papir kvase, jer znam da nju nikada pročitati  nečeš.

Pismo ljubavlju srca pišem, a bol u duši suzama brišem.

Evo ima četiri godine dana kako našim stubištem ne odjekuju tvoji koraci i sve je nekako pusto. Stepenicama našim odjekuju koraci nekih novih ljudi, ali onih tvojih koraka nema, i nema, i nema ih više.

A kako sam se samo radovao nekada davno, zvuku tvojih koraka. Prepoznavao sam ih još od prizemlja i očekivao sam da zvoniš onu našu tajnu vezu; dva puta kratko pa jednom dugo.

Uvijek si nam govorila da nikada ne otvaramo nepoznatim ljudima koji zvone na vrata. Branila si nas i kada nisi bila kod kuće!

A kada zvono na vratima oglasi našu malu tajnu, vrata su se otvarala. U moj svijet je ulazila radost. Tvoj poljubac i tvoj zagrljaj bili su najljpeši dio dana

Mi smo rasli i krenuli u škole. Škole su organizovale izlete. Ti si ustajala rano i tiho da nas ne probudiš i  išla u pekaru da kupiš vruće kifle i da nam napraviš sendviče i kolače.

Mogli su se kupiti i industrijski kolači i to bi za tebe bilo mnogo lakše. Ali oni su bili hladni i umotani u plastičnu ambalazu i namjenjeni nepoznatom kupcu. Tvoji kolači su bili vrući, omotani u toplinu tvoje ljubavi prema nama, a bili su namjenjeni tvom djetetu.

Mi smo rasli i u nase živote su počele ulaziti neke nove osobe, sa kojima smo počinjali novu etapu u životu.

Ti si bila sretna, iako si u sebi znala, da mi nismo više tvoja djeca nego da smo od sada muževi i žene nekih tebi dragih osoba i da valja od sada dijeliti našu ljubav sa njima.

Tvoji koraci su postajali sve teži i teži, a naši koraci sve udaljeniji jer smo počeli dobijati stanove u nekim drugim djelovima grada. Našim stepeništem sve manje su odjekivali naši koraci, jer smo mi sve više hodali u svijetu naših obaveza.

Tempo života je bio ubitačan, pa je naše korake u našem stepeništu zamjenila telefonska zvonjava nasih poziva. Direktna komunikacija, ali ipak daleka! To jest nešto, ali nije to ono pravo! Ti si to shvatala pa nam nisi ni zamjerala.

A onda jednog dana, mi smo postali očevi i majke i ti si se radovala mnogo svojim unučadima. Kao da si ponovo oživjela, a tvoje već sjede kose su ponovo lepršale od sreće.

Naši koraci su opet počeli odzvonjavati našim stubištem, pomiješani sa jedva čujnim dječijim koracima, kojima si se ti tako radovala, kao ja što sam se nekada radovao tvojim koracima.

Sjećanja naviru, suze teku a ruka drhti, pa ja imam još toliko snage da ti kažem: KADA SAM U ŽIVOTU NEŠTO DOBRO UČINIO, TO JE BILO ZATO STO SI ME TI TAKO NAUČILA.

BESKRAJNO TI HVALA MOJA MAJKO MILA, ZA SVE ŠTO SI ZA ME UČINILA!

Ovo je bila moja priča, a lično mislim da i većina onih koji ovo pročitaju imaju slična iskustva.

Završimo ovu elegičnu priču, sa najljepsom željom i čestitkom za ”Dan majki”, za mene lično,; NEKA VAM JE SRETAN PRAZNIK  DRAGE MAJKE, DA GA PROVEDETE U VOLJENOM OKRUŽENJU I DA VAM BUDE ŠTO VIŠE OVAKVIH FAMILIJARNIH POSJETA U GODINI!

10 maj 2012  napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply