O BANETU TOSKIĆU, PATKAMA I ČARŠIJI!

piše ABDULAH SIDRAN

O BANETU TOSKIĆU, PATKAMA I ČARŠIJI

Misteriozna smrt sarajevskog bokserskog šampiona?

otkup sirove kozeOdlomak iz Sidranove maestralne knjige ”Otkup sirove kože”

I prostori, baš kao ljudi i narodi, imaju svoju istoriju i svoju sudbinu. Nevelika visoravan iznad Baščaršije, na Kovačima, tamo gdje prestaju Potkovači a počinju Natkovači, u svojoj karti sudbine imala je zapisano da, početkom druge polovice dvadesetog stoljeća, u trima sklepanim barakama, primi, otrpi i nakon desetak godina u bolju budućnost isprati šaroliko, klasno promućkano, stanovništvo mlade socijalističke države. Nikoga nije bilo da se sjeća, pa se nije ni pričalo o tome kako je na toj visoravni nekoć odjekivalo kucanje kovačkih čekića, i kako su se ” u vodenicama nadžidžanim uz tanke potoke što su ka Miljacki curili putanjama sadašnjih mahalskih sokaka ” tromo okretali mlinski točkovi. Ostala su imena ulica: Kovači, Mlini, Nadmlini, Patke, sve drugo: bilo pa prošlo, kao da nikad nije ni bilo ni prolazilo! Porušivši nesretne barake i razaslavši njihove stanare u sretniji život, dalekovida i mudra Država je negdje na zapadnu periferiju grada izmjestila i kaljavu, balegavu i bučnu trgovinu ćumura i drva – gradski Ogrev, a na opustjelu ledinu, bez ikakvih ozbiljnih graditeljskih napora, smjestila autobusku stanicu lokalnoga gradskog saobraćaja. Bio metež, smrad i buka, ostao smrad, buka i metež. Ali metež, buka, smrad i strka autobuske stanice lokalnog saobraćaja i isto to na placu trgovine ogrjevnim materijalom samo su spolja i na prvi pogled slični. Iznutra, kad se u metež i gužvu zakorači nogom, malo bolje zagleda u ljudska lica i pažljivije posluša ljudski govor – ništa nije isto. Druge brige, druge priče. Drugi narod. Nisu isti čak ni besposličari što na takvim mjestima tuku svoje kilavo i sporo vrijeme. Oni raniji, besposličari oko Ogreva, bili nekako veseliji i lakši, ovi novi, što pišaju po gumi i felgama od točkova kombija i minibusa, svi nekakvi namrgođeni, neobrijani, opasni. Ne čekaju kao što se čeka ” sjedi tu, i puši! ” nego čekaju kao da sve nešta vrebaju. Iz očiju im sjevkaju i skakuću nekakve plamene iglice. Autobuska se stanica, sa dva kombija osmerca, jedan za Hrešu, drugi za Faletiće, sa svojim šarenim, usplahirenim ljudstvom ” klupa po klupa, streha po streha, kiosk po kiosk ” uobličavala narednih trideset godina, sve do današnjega dana, a da se nikada nije uobličila, ni prestala biti ružna, niti je ikad istinski zaličila na kakvu uređenu gradsku saobraćajnu postaju. Nova vlast, neuporedivo mudrija od prethodne, odluči da tome stane ukraj i na visoravni Kovača sagradi ” ako Bog da za sva vremena! ” golemu kuću, da bude dvor i sjedište narodnih vjerskih poglavara. Oni su se, otkako ljudi pamte, zlopatili po tijesnim udžericama oko džamija, po džamijskim pobočnim sobičcima, i truhnuli u memli kancelarijama u zgradama austrougarske birvaktilske gradnje. U narodu je odluka primljena s vidnim oduševljenjem. Kesu je, da gradnji dadne svoj doprinos, driješio i bogat i siromah, a gradski su se prvaci, oni najimućniji, naročito prvih dana, žustro natjecali ko će u davanju biti brži i čiji će prilog za gradnju biti veći. Na južnom rubu visoravni, s pogledom na Miljacku i Vijećnicu, netaknuta stajala Zinhasovića kuća. Najmlađi brat, Sead, jednog ljeta od nečeg naprečac umro, drugi se, Ahmed, zvani Zile, otrgo u Švedsku, te ostala na Asimu, najstarijem Zinhasovića bratu. Krunila se nevidljivo i nečujno, iz dana u dan smanjivala, ljuštila i mijenjala boju fasade, od bršljan-zelene do prljavo žute i čađavo sive. U tmurna i oblačna popodneva, gubila obrise, utapala se u obzoru i postajala nevidljiva. Druga je godina kako pod njom i oko nje dan-noć trešti teška građevinska mehanizacija, i mada se kraj radovima ne nazire, jedno je sigurno: Čim se uz nju uspravi i ” uz Božiju pomoć! ” “uvis izraste i ušir razastre ulemski rezidencijalni zamak, čim nad Sarajevom sa njegove kupole zablista bakar i sijevne sunčani alem s vrha kupolskoga koplja ” biće vrijeme da se piše nova istorija, a u razjapljene žvalje zaborava baci sve što joj je prethodilo! Ko će onda ispričati šta je bilo s narodom iz baraka 38, 40, 42? Šta b sa Čelebićima, šta sa Musićima? Kud odoše Radovići, kuda golubari, braća Kukavice? Geometar Anton Ahac, teta-Kira i sin im Goran? Kamo se djede brkati geometar s nadimkom Puškin? Pa onaj visoki žućo iz Pljevalja, krojač i šahist, Selmanović, što je majku pazio kao da je on nju, a ne ona njega rodila? Gdje on odseli i da li je živ? Ko će ispričati priču o Alibalićima i njihovim odisejama po njemačkama i australijama? A Toskići? Ko će o familiji Toskića ispričati priču?

familija toskic

S porodicom izbjegao iz Podgorice, Rifat Toskić, brico, držao je radnju u Telalima, kod Vijećnice. Neobičan čovjek, kratke, oštre, uspravne dlake na glavi. U novinama svake dvije-tri godine izlazili članci o njegovoj neobičnoj sposobnosti da – sam sebe šiša. Sa suprugom Pašom narodio četvero djece, tri sina i kćerku: Šaban, Alija-Aljo, Fadil, Havaja. Svakome sinu zanat u ruke dao, a ako koji poželi nešto više od zanata, tu je Rifat, da pomogne. Tako se Šaban od stolarije maknuo u boks, završivši usput i Višu pedagošku školu. Aljo povuko očev dar te se razvio u vrhunskog frizera. Iz Rima, nije šala, 1983. godine donio Zlatnu medalju! Najbolji frizer Evrope! Fadil, također vrhunski modni frizer, našao u sebi muzičkoga dara, snimio nekoliko simpatičnih šlagera u folk maniru. I danas ćete ponekog čuti da zapjeva Fadilov refren: Puče grom u srcu mom! Šaban Bane Toskić u sportsku istoriju Sarajeva, Bosne i Jugoslavije, ulazi kao višestruki republički prvak u velter kategoriji, državni reprezentativac Jugoslavije i jedan od prvih naših profesionalaca u svijetu. Pričalo se, doduše, da se u Švedsku sklonio nakon što je u Beogradu izvrnuo vilicu nekom crnoputom službeniku američke ambasade, pa mu prijetio sudski progon i dvogodišnja kazna zatvora. Eksperti mu prigovarali nedovoljnu boksersku školovanost, široke zamahe, neispravan aperkat, i uopće nedoučenost, ali odmah dodavali kako sve te nedostatke “mladi Toskić višestruko nadoknađuje neviđenom srčanošću”. Najvažnijom borbom Toskićeve karijere smatrala se ona u meču BiH – Njemačka, kada je, nakon što je dva puta bio u nokdaunu, dva puta padao na pod i dizao se poslije sudijskog odbrojavanja, u trećoj rundi uspio nokautirati njemačkog reprezentativca. Po završetku karijere Toskić postaje savezni bokserski trener i sudija, u Sarajevu otvara klub-restoran “Gong” u kome se okuplja probrana sarajevska sportska i kulturna raja. Lično, s leptirkom oko vrata, dočekuje i raspoređuje goste, prima i do kuhinje prenosi narudžbe.

saban toskic

Decenijama se po Sarajevu bez trunke razumijevanja prepričavalo, pa postalo anegdota, kako je Bane, kad u sjedišta smjesti novopridošli par znao, uz naklon, pitati ovako: “Šta će popiti mladi gospodin?” Kada “mladi gospodin” odgovori, Bane se okrene gospodinovoj ženskoj pa sa istim osmijehom i naklonom doda: “A pička?” Nisam nazočio nijednoj od tih situacija, ali sam Baneta poznavao dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću kazati kako je takvu seansu Bane priređivao rijetko, i samo probranim mušterijama: ušminkanoj kurvetini koja glumi gospođu i ordinarnom papku koji glumi gospodina. Takav je bio Banetov smisao za humor. Možda i još nešto: osjećaj za pravdu.

Koncem ljeta 1996. godine Sarajevom se pronijela vijest u koju niko nije mogao povjerovati: ubio se Bane Toskić! Nemoguće! Nema teorije! Posljednji čovjek na planeti koji bi tako što mogao učiniti, na sebe dići ruku, sebi dohakati, jeste Šaban Bane Toskić! Jeste, jeste! Sjurio sam sebi nož posred srca! Lijevom šakom stegnuo dršku, vrh pribio na srce, pa otvorenom desnom iz sve snage lupio po lijevoj! Nemoguće, nemoguće! Mogu?e, moguće! Bane je to! To i liči na Baneta, ni na koga drugog! A zašto, a zašto? Prostrla se Sarajevom priča kako je pao u kockarski dug. Izgubio pare, stan, radnju, sve! Da spasi porodicu od propasti . jer samoubistvo skida kockarski dug! učinio šta je učinio. Dao glavu, spasio obraz i porodicu!

Ubrzo, po sarajevskim kafanama počela se pripovijedati drukčija priča. Kako Bane nikad nije volio kocku, i nikad nije kockao, nova je priča djelovala prilično uvjerljivo: Banetov sin, nakon teškog ranjavanja u jednoj stupidnoj akciji bosanskih vojnika, nakon višemjesečnog liječenja uz pomoć morfija i heptanona, iz bolnice izlazi kao teški ovisnik. Otac ga na stotinu načina pokušava spasiti, izliječiti, vratiti u normalan život, i kada to ne uspijeva, odlučuje – Ako sina ne mogu izvući iz pakla droge, neću da živim ! Još neko vrijeme prošlo, iz najbližeg porodičnog kruga izlazi treća verzija priče o uzroku samoubistva Šabana Baneta Toskića: ljekari mu dijagnosticirali karcinom pluća, u završnoj, beznadežnoj fazi. Ono što preostaje, jesu samo bolovi i patnja. Bane poteže nož.

Deset godina kasnije, 2006. godine, najmlađi od Toskića, popularni damski frizer i pjevač zabavne pop-folk muzike Fadil Toskić, umire od karcinoma na plućima. Znamo li sada pravi uzrok samoubistva sarajevske legende – Šabana Baneta Toskića?

septembar 2015

napisao književnik Abdulah Sidran (preuzeto sa Dovla sa dozvolom autora i urednika bloga)

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.