piše poetesa Jasna Galijašević Todorovič
Teško brate
Kad izgubiš zemlju svoju rođenu,
sve se promijeni ne samo
u životu, nego i u tebi samom.
Vizuelno si isti, ali unutra, u cijelom
tijelu je drugačije. Kao da nisi ona ista
osoba.
Sve se manje smiješ, ne vidiš da i na drugom
mjestu ljepote ima, zumbuli mirišu, ali ih ne osjetiš.
Valovi zapljuskuju, ne uzbuđuju te. Niti šta čuješ,
niti vidiš, a oči i uši imaš.
Kako objasniti sam sebi taj osjećaj koji ne
boli, a cijelo tijelo vrijeđa.
Sve zvijezde sa neba mogu ti spustiti, ali
ništa u tebi ne mogu osvijetliti, niti u duši pokrenuti.
Pogled uvijek zagledan u daljine luta a i govor
k’o da zastajkuje.
Najradije sjediš nedje u tišini sam sa svojom šutnjom.
Brodovi dolaze i odlaze.Nikom ne mašeš.
Niko te ne pita kako ti je, a i nek’ ne pita.
Ti znaš najbolje kako ti je.
Teško je brate bez svoje kapije, kuće rođene,
bez Mjedenice, Skenderije, Obale,
bez Titove, Ćumurije.
Tamo srce ostade.
Teško brate bez Bistrika, Miljacke drage,
bez bijelih nišana, majčinog mezara.
Teško je bez roda rođenog, prijatelja iskrenog.
Teško, mnogo teško, to niko ne zna
kao ti šta je zemlja rođena kad se
jednom izgubi, srce slomi, prepolovi
Jasna Galijašević