PRIČA O DVIJE ČOKOLADE! (II nastavak)

knjiga sarajevo nase mladostipiše MIRZA HASANEFENDIĆ

PRIČA O DVIJE ČOKOLADE…(II nastavak)

Šta je nama bila ”fasunga”

U nastavku priče o pivu, sjetih se jedne šaljive priče koju mi je ispričao moj dobri fudbalski kolega iz FK Partizana, Pipa. Priča on tako, nekom prilikom sjedio sa dva jarana i sa fudbalskim zanesenjakom poznatom u raji pod nadimkom Muco. On je imao običaj kada se uzbudi da počne malo da trokira i zamuca! Tom prilikom je bila neka vatrena priča oko neke utakmice, a došao red na Mucu da on zove turu. Vi već znate kako je to funkcionisalo kada se sjede sa rajom, svak zove svoju turu.

Tako Muco zove konobara pa hoče da naruči četiri pive, ali ima problem malo sa brojem četiri, pa priča teče otprilike ovako : ”Donesi če, čet,……. (nikako da kaže četiri) ….ma donesi pet, pa jednu vrati!”

Možda je bilo ovako, a možda  i nije, ali meni Pipa ispriča i to mi osta i dan danas u sjećanju!

U tom istorijskom periodu plate su se primale svakog prvog u mjesecu i tada je slijedila fasunga ili mjesečno snabdjevanje. Doduše neki su u gradskom žargonu fasunga zvali i dobar degenek, ali ovdje je priča o hrani.

To je podrazumjevalo kupovinu ”strateških namirnica”, neophodnih za jednomjesečnu ishrane porodice; npr. Ulje, brašno, šečer, kafa, dterdženti, razno-razni praščci, i još mnogo preko toga,…..

Cijela je porodica išla u samoposlugu, koje su počele zamjenjivati one klasične granape, vadio se papir i sve se brižljivo biralo trpalo u korpe, a poneko bi djete ubaci i po neki slatkiš u korpu, onako diskretno da ne vide roditelji. To je bio kao neki mali praznik i mnogi su se radovali svakom prvom u mjesecu. Iako radničke i činovničke plate nisu bile baš velike, pored svih tih neophodnih stvari osnovnih stvari za mjesečne potrebe porodice, naši su roditelji uvijek dodavali po neku čokoladu, keks Jadro, napolitanke, eurokrem ili već nešto drugo što vole djeca.

Kasnije je društvo ”napredovalo” pa si napravi spisak kod kuće i to uredno donesi poslovođi u radnji, da ti to sve bude doneseno , lijepo na vrata. Onda bi radnici sve to lijepo, po spisku, upakovalo i složili u veliku pletenu korpu, koja bi se utovari na bicikl zvani trokolica ( na tri točka). Tada radnje nisu imale pick-up ove, nego bi on tako sa trokolicom krenuo na datu adresu i iznoseći to ponekada i na više spratove na vlastitim leđima.

Familija, a posebno djeca, bi se okupi oko korpe i nestrpljivo gledala pražnjenje iste, očekujući sa nadom svoje željene proizvode. Donosilac korpe, bi praznio istu polako i sa pažnjom, da bi na kraju posla ponudio glavi porodice (u to doba obično je to bio otac) da se provjeri jeli sve po spisku na licu mjesta. Većina Sarajlija obično nije tome pridavala značaj, jer je uvijek vjerovala svima, a što će ih skupo koštati u nekom kasnijem istorijskom periodu.

Otac je uvijek davao napojnicu nosaču korpe, iako je službeno isporuka bila već plaćena. Taj bakšiš ili napojnica je obično bila dosta veća nego što je stvarna platežna mogućnost naši očeva. Ustvari prave Sarajlije su uvijek držale do nekog svoga ”nama”, pa su davali onako od srca ne baveći se previše matematikom, odnosno da li to baš toliko vrijedi. U sarajevskom mentalitetu postojala je jedna filozofija, koja bi se malo modifikovana, mogla primjeniti po izreci; ”Ne daje bakšiš onaj koji ima, nego onaj koji je naučio…!”

U tom periodu se pričala u raji jedna vjerovatno izmišljenja priča!

Sarajevo je po svojoj topografiji planinsko-brdski kraj, pa ima i malo više strmih ulica. Nosači fasungi su imali često problema, da ovladaju nerijetko neispravnim trokolicama, koje niko nije održavao. Tako se pričalo o nekom Šoku koji je ima saobraćajni incident na jednoj poznatoj strmoj sarajevskoj ulici udarivši sa svojom trokolicom u trafiku na dnu ulice.

Poslije udarca u istu, svijet se skupio pa ga pita ;”Šta ti bi!”, a on ispriča svoju verziju, a svojim simpatičnim akcentom: ” Vozim je niz strma uljica, a trokoljic ide sve brže. Ja počeo kočiti, a kočnic nje radi, ja na frajljaf (kočenje pedalama) frajljaf ne radi, ja u trafik, …trafik radi …….i ja tako zaustavi moj trokoljic,!

Često slanje djece u obližnju samposlugu, ponekada je kasnije izazivalo iznenađenja. Tako je jedan Sarajlija slao stalno svog sina srednjoškolca da kupuje sve živo u granap. Ali jednog dana dečko nije bio na raspolaganju, niti bilo ko drugi, pa otac nije imao izbora noge lično u granap.

Kada je plaćao na kasi, bio je iznenađen ”sniženjem cijena”. Obratio se granapdžiji pa mu kaže: ”Šta je ovo danas kod vas sve pojeftinilo” Granapdžija ga gleda je li on sav svoj ili ga ”zahebava”. U to vrijeme čestih inflacija sve je bilo moguće, ali da nešto pojeftini; e to nije bilo izvodljivo.

Čovjek, praćen pogledima zbunjenih mušterija, brzo je napustio granap, ali je idući kući skontao da je marketinška aktivnost njegovog sina, što se tiče cijena, bila brža čak i od inflacije.

Pored mjesečne fasunge Sarajlije su imale i svakodnevnu kupovinu u koju smo obično išli mi djeca,

Ovi današnji ”hibridni” hljebovi, puni konzervansa i svega drugog osim zdravlja, a koji traju po dvije-tri sedmice, još nisu bili izmišljeni pa su Sarajlije jeli zdrav i frišak hljeb. Svaki dan se kupovao svjež, ne rijetko još vruć, hljeb u državnim i privatnim pekarama. Ja lično se sjećam pekare u mom komšiluku zvane kod Šušnjara, na čaršiji kod Muharema, kod Jerlagića, na Kovačima, a bilo je i dobrih državnih pekara poput Semberije kod Tržnice, ispod stare sahat kule kod Begove džamije, itd.. Naravno da je bilo dobrih pekara i drugim dijelovima grada, a koji ovdje nisu spomenuti.

Za vrijeme ramazanskog mjeseca ponuda je bila obogaćena i posebnim hljebom zvanim Samun (ili Somun po nekim drugim) koji je bio obožavan od svih Sarajlija bez obzira na vjeru ili naciju!

Oktobar 2015 napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.