PRIČA O DVIJE ČOKOLADE ! ( III nastavak)

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

PRIČA O DVIJE ČOKOLADE (III nastavak)

Šta su nekada bili; popara, prismočak (umočak), nakupci, ……..

U Sarajevu se uvijek cijenio dobar hljeb i svi građani su ga imali kao osnovu ili ”pratnju” za sva jela. Hljeb se poštovao i uglavnom bajati hljeb se nije bacao u smeće, nego se skupljao u plastičnim kesama i nosio ljudima koji živjeli na ivici grada i ne rijetko radili u preduzećima, a pored kuće imali kokošinjce.

Neki su pojedinci pravili i jelo od starog hljeba zvano popara, bilo zbog praktičnih razloga, bilo što su neki stariji govorili da je grijeh bacati ”njimet”.

Naziv hljeb je bio uobičajen kod ogromne većine Sarajlija, a bilo je pojedinaca koji su ga zvali i kruh, dok je u sarajevskom žargonu u raji ne rijetko nazivan ”panja”!

U sarajevskom srednjoškolskom životu posebno je bila cijenjena pekara ”Semberija” kod gradske Tržnice. Generacije i generacije Prve gimnazije, Umjetničke škole, nekada poodavno Ekonomske škole ( na staroj adresi u Zmaj Jovinoj ulici) i više osnovnih škola potrošile su stotine svojih velikih školskih odmora (  10h25 do 10h45) u redu u pekari Semberija.

U životu svakog srednjoškolca veliki odmor je predstavljao veliku radost, koji su voljeli i odlikaši i ponavljači. Poznata je u raji izreka, za onoga koji nije imao mnogo škole tj bježao sa nastave do isključenja iz iste, pa se govorilo da od škole taj ima samo puno velikih odmora.

Bio je to i vremenski izazov, jer u dvadestetak minuta trebalo je ”uraditi” mnogo toga. Prvo se moralo stati u podug red u samoj pekari, gdje su radnici poput ”munje” rezali hljebove na frtalje, koji je bio mjera po ukusu učenika. Hljeb je bio tek izvađen iz peći i pekara je mirisala neoodoljivm mirisom vrućeg hljeba, koji je nama učenicima bio ljepši od mirisa bilo kojeg parfema.

Sa tim vrućim frtaljem ”panje”, trčalo se preko pruge u Titovoj ulici u tržnicu, gdje je bila bogata i jeftina ponuda kajmaka i mirelama, koji je bio najbolji najcjenjeniji ”namaz” po hljebu u tom vremenu.

Oni koji nisu voljeli mliječne ”namaze” ili u kokuznim danima, išli su u obližnje UPI-jeve grilove, gdje su se na novim italijanskim gril mašinama vrtili i pekli pilići. Fazon je bio u tome, da je sa rotirajućih piladi padala masnoća u jednu posudu ispod grila. Masnoća je padalu u formi safta na dno i onda bi servirka na mašini umakala, onako sa zadovoljstvom, taj učenički ”frtalj panje” u taj saft.

Valjda zbog umakanja neko u raji to prozva prismočak, a neko drugi umočak. Nije bilo važno kako si to zvao, bilo je bitno da je to bilo dobro i ukusno za jesti.

Ponekada, danas kada odem da kupim pečeno pile u modernim trgovskim centrima, stanem par minuta, pored velikih ormara, gdje se vrte pilići koji se peku i nekako kao da se na kratko vratim u momentu na one UPI ijeve grilove  i ne učeničke dane kada smo čekali na prismočke ili umočke.

Sarajevo je bilo većinski grad činovnika i radničke klase, tj srednjeg društvenog sloja. Neznam, ali je možda zbog toga hljeb po izboru Sarajlija bio; polubijeli hljeb. Svi su naravno znali da je crni hljeb najzdraviji, ali je zvučao nekako skromno, da ne kažem sirotinjski, a Sarajlije su voljele da se osjećaju uvijek malo više u društvenom statusu. Pa im je nekako naziv polubijeli hljeb zvučao ljepše, nije bio baš onaj skuplji bijeli, ali nije bio ni crni, odnosno to je bila dobitna kombinacija za ”bolje stojeće” sa lovom, a istovremeno i dobar izbor za zdravlje!

Naše dobre i brižne majke su išle skoro svaki dan na pijacu i tu su kupovale svježe voće i povrće, koje se nije pohranjivalo u zamrzivače, nego se kuhalo onako svježe, Moralo se jesti svježe, jer nije bilo pesticida, konzervansa i genetičke modifikovane hrane koji su im vještački produžavali danima rok trajanja. Bilo je to vrijeme zdrave hrane pa nisi mogao kupiti npr, grožđe bez zrna, koje je možda dobro za one koji imaju problema sa zubima, a koliko je zdravo; e to je vrlo upitno…..

Glavna pijaca je bila na Baščaršiji, koja je bila u donjem dijelu čaršije blizu ljetnog kina Kolobara,  na mjesto gdje su već poodavno trgovke.

stara pijaca

Inače, kada spomenuh ljetno kino Kolobara, sjetih se jedne urbane priče da je jedan poznati sarajevski mangup. ”unajmio” dva novo došla ”parmaka” da okreće plafon u ljetnom kinu. Fino ima dao boju, malo avansa i rekao da dođu sutra u podne da kreče. Skupila se raja u kafani, koja je bila u krug kina  i čekala. Tačno u podne došli ”majstori” da kreče plafon, ali nigdje plafona,  gore samo nebo. Pitaju oni šefa kina, kažu ”gazda” im dao boju i lovu, gdje je plafon, …. raja gledala zbunjene i ”izgubljene” majstore, pa se valjala od šege.

Bilo je to lijepo vrijeme, kada nisu još bili izmišljeni ”nakupci” ili pijačna mafija, pa su cijene bile pristupačne, a sa nekim seljacima koji su donosili svoje proizvode moglo se i pogađati oko cijene. Domaćini su bili pošteni prodavači, pa nisu primjenjivali trikove nakupaca, koji su imali običaj da drže mali magnet ispod vage , koji diskretno ”prilijepe” za tas vage sa npr paradajzom, pa i kila paradajza (li nečega drugog) nije više bila kila, nego je možda osamsto grama. Jedan moj jaran koji je to prokužio, reci bi da i kese nisu kao što su bile prije….tj u iste sada stane ” mnogo više” nego ranije.

Žrtve su bile najviše prave Sarajlije, tj naše majke, dok su novi došli bili mnogo obazriviji i nisu se dali baš tako lako izraditi.

Svoju naivnost pijaca je počeka gubiti sa preseljenjem na novu lokaciju kod Vijećnice, kada je postala u velikom dijelu carstvo za nakupce.  Nešto bolja situacija je bila na pijaci kod Katedrale, poznatoj pod imenom Markale.

Ova pijaca je imala poseban ugled, koja je na istom mjestu i danas, mada je nešto manja, jer se nekada pružala i sa druge strane Titove ulice. Tu su prodavala između ostalog i svježa riba. Kasnije je na tom mjestu podignuta ona velika ogromna zgrada, kao potvrda socijalističkog napretka i radnih pobjeda proleterskih masa.

Na donjem kraju ulice preko puta parka, otprilike na mjestu današnje prodavnice tekstila, bila je jedna manja zgrada ovalnog oblika. Ona je nosila ime ”Delikates” i prodavala je samo delikatesne stvari. To je bio naš prvi kontakt i prvi ulazak u magični svijet legendarne bombonijere ”Bajadere”, ledenih čokoladnih kocki, raznih bombona…..

bombobi 505 sa crtomTu su se mogle kupiti u to davno doba omiljene bombone ”505 sa crtom”, koje će uči u slike našeg djetinjstva i tu ostati zauvijek, vračajući nas naše drago djetinjstvo.

Oktobar 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.