PRIČA O DVIJE ČOKOLADE (IV nastavak)

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

PRIČA O DVIJE ČOKOLADE (IV nastavak)

Šta su nama bile čokolade ”Životinjsko carstvo” i ”Hoću da znam”!

U  prodavnicama slatkiša našeg djetinjstva, mogle su se kupiti i legendarne bonbone Kiki i Bronhi. Ko se još ne sjeća one legendarne reklame ”Lakše se diše!”.

Posebno mjesto na policama granapa našeg djetinjstva, zauzima mliječna čokolada ” Životinjsko carstvo”, koja se pojavila pod tim imenom krajem pedestih godina, a koja i dan-danas postoji i odolijeva vremenu. Uz tu čokoladu su odrasle generacije djece, koja je pored svog ”slatkog” efekta bila koncipirana da mališanima ponudi prva saznanja o čudesnom svijetu životinja!

Čokolada ”Životinjsko carstvo” je vjerovatno ”najtanja” od svih poznatih marki, jer je teška samo petnaest grama. To je prilika novim novokomponovanim ”demokratama”  i ”taze” građanima da se rugaju prošlim vremenima govoreći : ” Eto kakva su bila to kokuzna vremena i kakve su im bile nekada čokolade; deblja im je sličica od same čokolade!”.

Ma teško je tim ljudima objasniti kako to da je zemlja okrugla, a ljudi se vole (ili mrze) u svakom  njenom čošku!

Ta čokolada je imala divan ukus i počela je još davno prije pedeset i više godina da uz čokolade štampa i albume, a koje si ti punio i kada napuniš isti dobiješ odmah veći slatki paket čokolada i na kraju godine si učestvovao u velikom izvlačenju glavnih nagrada. Kažu, da to i danas postoji, pa ako je to istina to je onda najvjerovatnije čokolada sa najdužom nagradnom igrom.

zivotinjsko carstvo

Uz tu čokoladu je vezana i jedna pomalo zlobna šala, jer se govorilo za neke iz raje da su našli svoju vlastitu sliku u omotu čokolade ”Životinjsko carstvo”.

Inače sličice si pažljivo skupljao, sortirao i lijepio na tačno naznačeno mjesto sa imenom i brojem u albumu, ujedno si upoznao taj životinjski svijet, pa si tako ”upoznao” sibirskog tigra, piranu u Amazonu, bijelog orla jer je za svaku životinju bio i jedan mali prateći opis.

Kada bi našao u omotu čokolade sličicu koju si već imao, to je značilo da imaš u raji zvani duplikat, koji si mjenjao sa nekim za neku sliku koja ti nedostaje. Pored ove razmjene duplikata, ne rijetko se dešavalo kada imaš više duplikata (ili drugih sličica) da odigraš sa drugarima igru zvana ”tapka”. Princip igre je bio, da se sličice okrenu sa licem na podlogu i prvi igrač je udarao po slikama, rukom povijenom koja je pravila neku formu vakuma, koji bi podigao istu malo u zrak, pa bi ista padala nazad. Ako je bila slika gore onda si je uzimao sebi, a ako je bila bijela pozadina, naredni igrač je uzimao svoj red.

Pored ove igre bila je popularna među djecom i igra ”pola cijelo- slike bijelo”. Jedan igrač je držao na kraju ruke sličicu, a drugi je sa drugom sličicom udarao istu sa gornje strane. Zavisno šta je palo na tlo, dvije slike ili dvije bijele pozadine (cijelo) ili jedna slika i jedna bijela to je određivalo ko dobija obadvije sličice.

Sarajevo nije tada mnogo kasnilo za drugim, pa je polovinom šezdestih godina, sarajevska fabrika čokolade ”Zora” krenula na tržište sa svojom čokoladom u malom formatu pod nazivom ”Hoću da znam”, U to doba fabrika ”Zora”bila je smještena u starom dijelu grada između pijaci na Vijećnici i polazne stanice trebevićke uspinjače, pa se u ljetnim noćima širio omamljujući miris čokolade u iz tog dijela grada.

hocu da znam

Ta čokolada je bila dobra, a album je trebalo napuniti sa 250 sličica, koje su bile sortirane u pet sekcija, od kojih je samo prva sekcija bila životinjsko carstvo, dok su ostale bile ; omiljeni sportovi, put u vasionu, veliki pronalasci i poznati velikani! Ovo je bilo poput slatke učeničke enciklopedije, pa si lijepeći sličice u album, razmjenjujući iste, igrajući tapke i ”pola cijelo- slike bijelo” naučio mnogo stvari, ponekad i više nego u školi.

Uspio sam napuniti cijeli album, odnio isti lično na adresu u starom gradu, dobio poslije par dana veliku kutiju punu čokolada, a na kraju godne sam dobio na glavnom izvlačenju i skupu olovku marke ”Parker”.

Kasnije je ”Zora” preselila na adresu na Stupu preko puta zgrade ”Oslobođenja’ , a ja sam već bio odmakao sa godinama, ali znam da sam volio poslije posla u ”Oslobođenju” (ponekad i u radnom vremenu) često otići i kupiti drugi čuveni zorin proizvod; ”čokoladne bananice”. One su se prodavale u kiosku odmah pored ulazne kapije i bile su tu prodavane na kilu tj, u refuzi. Naime, radilo se ”bananicama” koje su zbog neke male greške bile upravo skinute sa proizvodne trake, pa tako (ponekada još mlake) prodavale su se dosta jeftinije nego one u individualnom pakovanju u radnjama.

Mnogo je proteklo vremena od tada, nema više čokolada ”Hoću da znam”, nema više ni zorinih ”čokoladnih bananica”, nema ni zorinih rahatlokuma…..ustvari nema više ni ”Zore”.

Srećom čokolade ”Životinjsko carstvo” postoje i danas, čak se mogu kupiti i mojoj novoj domovini, pa ja volim tako često da kupim mojoj maloj unuki. Dadnem joj i kažem da sam i ja u njenom dobu jeo tu istu čokoladu, pa kao da na taj način njoj presnosim u stvarnosti dio mog djetinjstva. Da budem iskren, ”da joj pravim društvo” i ja ”smažem” po neko ”Životinjsko carstvo”

Za moju unuku to je slatkiš iz jedne daleke zemlje, a za mene je dio priče o mom djetinjstvu.

To su bile dvije glave čokolade mog djetinjstva, po kojima ova priča i nosi naslov.

Inače u to doba  kupovao sam i male čokolade proizvodnje ”Kandit” Osijek, a koje su unutra imale male sličice auta. Album istih sličica nisam nikada uspio skupiti, jer mi zauvijek ostao neispunjen mozaik sa sličicama vrlo popularnog auta Fiat 1300, u raji zvanog tristača.

Inače u ranijem periodu su postojale i skupljale se sličice fudbalera, ali mislim da to nisu bile čokolade, nego šečerne table. Ja se rado sjećam šečerne table ”Kandit” Osijek pod nazivom ”Put oko svijeta za osamdeset dana!”. Ovdje je bilo privlačno što su slike bile štampane na vanjskom omotu čokolade, pa si mogao birati tačno sličicu koja ti fali, ali i pored ove prednosti malo ko je uspio napuniti ovaj album??????????

Završavajući ovu priču o slatkim i edukativnim stranama čokolada našeg djetinjstva, volio bih da priču dopunim i roditeljskom ljubavlju izraženom kroz te male slatke proizvode.

Znali smo ne rijetko pred spavanje ( neki ujutro, ali da se pojede poslije jela) naći pored našeg ležaja neku od ove dvije čokolade iz gornje priče, a to je bio izraz tople ljubavi naših roditelja prema nama!

Oktobar 2105 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.