SASVIM LIČNO SJEĆANJE; …..DŽAVID HUSIĆ!

piše novinar i istraživač   AHMED BOSNIĆ

Sasvim lično prisjećanje: Dzavid Husić

 

ŽIVOT IZVAN PROTOKOLA

U njegovom uzbudljivom životu sadržana je cjelokupna kronika jugoslovenskog novinarstva dvadesetog stoljeća. I mnogo više od toga…

dzavid husic 1

Jedna sobica i jedna kafanica, na Marijin Dvoru, od nedavno ostale su ispunjene tihom sjetom. U sobici, pored kreveta hrpe novinskih izdanja sa područja Ex-Yu. Među njima i najdraže ”Oslobodjenje”. Na stolu istrošena manuelna pisaća mašina, u pisaćoj mašini do pola ispisan papir. Tekst koji nikad neće biti završen niti objavljen. Istovremeno, u kafanici sto, za koji se još uvijek niko ne usuđuje da sjedne.

I sobica i kafanica ispunjene su nekim neobjašnjivim iščekivanjem. Kao da će sad, ovog trenutka, iz njih poteči bujica životnog kazivanja. Mašina bi još da kuca, da bilježi puls života što se odvija u Sarajevu, a stolić bi da svjedoči o temperamentu i vedrini čovjeka koji je život proživio izvan uobičajnih protokola. Nije priznavao prepreke, niti su ga deprimirali rijetki porazi. Smrt ga pobijedila, jer ga je nenadano zaskočila. Uhvatila na spavanju!

Iz naših sićušnih i nevažnih života otišao je sjajan novinar i kroničar vremena – Džavid Husić!

ZAGREB: Izvinite što ću biti ličan i što moja sjećanja spadaju u onu vrstu intime o kojoj se rijetko javno piše. Ona spadaju u osobne životne epizode koje čovjeka obogaćuju životnim iskustvima i daju mu sigurnost u poslu kojim se bavi. Na njima se grade međuljudski odnose ali se o njima rijetko javno kazuje.

Prvi put smo se sreli u Zagrebu daleke 1963. Započinjao sam novinarsku karijeru u ‘Vjesniku u srijedu’ i sa nekoliko svojih mlađahnih kolega svakodnevno sjedio u kafani Hotela ‘Eksplanada’. Kada smo se sreli bio je okružen najljepšim djevojkama s prostora Jugoslavije. Stigao s njima u Zagreb kako bi se tu, u ‘Eksplanadi’, birala ljepša od najljepših. Mlad, elegantan, pun sebe, u svećanom odjelu s leptir mašnom, markantan, temperamentan, govorljiv, kadkad i neodmjeren. Bilo je to vrijeme socijalizma kada smo slavili radne pobjede kakanjskog rudara Alije Sirotanovića i u kolektive uvodili radničko samoupravljanje, vrijeme kada smo odlazili u Trst da bi kupovali prve farmerice i šuškave mantile, i ljudi s leptir mašnama doimali su nam se kao da su stigli s modnih pista ‘trulog’ kapitalizma o kome smo potajno maštali.

– Ti si Ahmed Bosnić?!… – u glasu mu je bila neskrivana zbunjenost. Bilo mi je nepunih dvadeset godina, gotovo golobrad, tek izašao iz gimnazijske klupe i moje se ime često pojavljivalo na stranicama ondašnjih uglednih sarajevskih i zagrebačkih novinskih izdanja, i mnoge kolege su me razumljivo doživljavali znatno starijim. – I šta radiš u Zagrebu?!…

– Radim u redakciji VUS-a! – kažem mu ispunjen novinarskim ponosom, jer je u to vrijem ‘Vjesnik u srijedu’ sa štampanih pola miliona primjeraka bio najtiražniji nedjeljnik u Jugoslaviji.

– Bolje bi ti bilo da si u Sarajevu… – odgovara mi Džavid gotovo pokroviteljski i dodaje: – Tamo je ‘Oslobodjenje’ pokrenulo nedjeljnik ‘Svijet’… Traže mlade i talentovane…

U jesen te godine, sticajem okolnosti, uistinu sam se našao u Sarajevu i postao član redakcije ‘Svijeta’…

TUZLA: Ne sjećam se više ni koje je to godine bilo, ali jedan nesvakidašnji sudski proces učinio je Tuzlu središtem novinarskog svijeta. Pred porotom je odgovarala žena, zvala se Šefka Hodžic, koju su optuživali da je počinila gnusno zlodjelo: ubila svoju najbolju prijateljicu, iz njene utrobe izvadila živu bebu i odnijela je svojoj kući, glumeći da ju je sama rodila!

Tuzlanski Hotel ‘Bristol’ bio je ispunjen jugoslovenskom elitom – pravnicima, advokatima, fotoreporterima i novinarima, a u Gradu soli su se našli i izvještači iz cijele Europe. Bilo je tu novinara iz kultnih europskih nedjeljnika i mjesečnika, kao što su bili njemački ‘Stern’ ili francuski ‘Ici Paris’ ili italijanska ‘Epoca’, ali u tom mnoštvu – ipak – dominantna figura je bio Džavid Husić. Radio je za ‘Ilustrovanu politiku’ i bio je okružen beogradskim advokatskim timovima File Filote i Veljka Guberine. Svi smo mu na neki način zavidili, jer je kao nijedan drugi novinar poznao pikanterije iz živote i tamnovanja optužene Šefke i, moram priznati, da sam tih dana bio depresivan i ispunjen osjećajem da nemam šta tražiti u Tuzli kada će ionako Džavidov izvještaj u ‘Ilustrovanoj Politici’ biti zanimljiviji i ekskluzivniji od moga u ‘Svijetu’. Ipak, u posljednji čas sjetio sam se spasonosnog izlaza – umjesto o Šefki, napisao sam reportažu o Šefkinom suprugu, drami jednog muža koji je – svakodnevno okrivljujući suprugu da je ‘jalova’ – i sam na neki način doprinio jezivom zločinu kojeg je počinila…

david husic

Sljedećih dana javio mi se Džavid iz Beograda:

– Svaka čast, mali!… – rekao mi je telefonski. – Odlična ti je priča iz Tuzle!…

Osjećao sam se ponosnim. Džavidovo priznanje mnogo mi je više značilo od novinarskih nagrada koje sam do tada dobio.

SARAJEVO: Sumorna bolnička soba sa dva kreveta. U njoj se kruni život Džavida Husića. Leži u krevetu do zatvorenog prozora. Na ormariću nekoliko naranči i grozd banana. U visini nogu, portabl crno-bijeli televizor. Upaljen i utihnut. Crno-bijela slika titra i jedva da se na ekranu išta razaznaje. Siguran sam da Dzavid ništa ne opaža. Njegov pogled je prikovan za drugi bolesnički krevet u kome leži nepoznat muškarac bolnog i iscrpljenog lica. Bolesnik ničim ne pokazuje radost što se oko njega okupilo desetak zabrinutih lica različitih godina starosti. Prijatelji, rođaci, djeca, unuci…

– Porodica!… – gotovo sa sjetom kaže Džavid. A onda kao sam sebi dodaje: – Sretna porodica…

Započinjem priču o klimatskim prilikama i putovanjima, ali je on ne prihvata. Samo odmahuje rukom. Na kraju kaže.

– Griješio sam, Ahmede…

Pokušavam da u čovjeku što leži poražen u bolesničkom krevetu, poštovanom kolegi i dragom prijatelju, pokušavam da prepoznam onog poletnog novinarskog šampiona, samouvjernog, žestokog, drskog i oholog reportera, omiljenog autora nebrojenih ekskluzivnih sadržaja, što se kroz život kretao dominirajući sredinom u kojoj je živio i ambijentom kroz koji je oticala njegova rijeka života, ali nikako ne uspjevam. Ne uspjevam ga zamisliti u ambijenu zagrebačke ‘Eksplanade’, tuzlanskog ‘Bristola’, sa snimanja ‘Bitke na Neretvi’, u društvu Tita, Ričarda Bartona i Elizabete Tejlor, sa brojnih izbora ‘Miss Jugoslavije’, okruženog prelijepim ženama i čežnjivim pogledima… U mislima pozivam za svjedoke mnoge zajedničke kolege – Pavla Lukača, Miroslava Radojčića, Radivoja Papića, Seada Saračevića, Nijaza Mutevelića, Adija Mulabegovića, Zuku Džumhura, Dejana Divljana, Boška Staniševića, Luku Pavlovića, Acu Štaku, Zorana Ristića, Lea Korošeca, Dragana Bobija Novotnija… – ali, ni njih već odavno nema. I oni su otišli… Ali, kome je to danas više važno…

Novembar 2015 napisao novinar Ahmed Bosnić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.