OBRAČUN KOD HIPI KLUPE…….

piše    novinar  TONI   SKRBINAC

OBRAČUN KOD HIPI KLUPE……

Mali nije mnogo mario za riječ i savjet doktora. Uzdao se u svoju žilavost, čvrstu volju i sudbinu. I tako je, po bjekstvu iz amsterdamske bolnice, umjesto u krevet i mirovanje krenuo starim stazama sarajevskim.

Gdje je ravno, krene sam oslanjajući se na štake, a gdje je brdo, ima taksi. Pa se tako jedne večeri pojavio spuštajući se polako niz onaj piklić u Logavinoj ulici prema “Starom satu”, jer ako si mlad, a posebno ako si u rangu mangupa, a nisi tog dana ili večeri bio u “Satu”, “Čarliju”, “Navi”, tim kultnim sarajevskim kafićima, kao da nisi ni živio. Štemplanje u kafićima bilo je skoro pa obavezno.

Tačno u podne

Nesreća Selima Zulića, zvanog Mali, bila je u tome da ga je pred kafićem čekao jedan od rjeđih dušmana (Mali je imao puno više prijatelja, a još više onih koji su ga se bojali i zazirali od njega pa bili, ponekad i pretjerano ljubazni s njim) a hendikep s kojim je dotični računao bile su štake kojim se Mali služio, pa je zato i udario, drsko i slobodno, ništa ne pitajući, direktom u lice… Krv šiknula, Mali ostao na nogama, nastavio prema ulazu u “Satu” i rekao dotičnom napadaču: “Jesmo li sada kvit?”, misleći valjda na ko zna koje i kakve neporavnane račune među njima. Ovaj odgovorio “Nismo” i još jednom, punim, bokserskim udarcem posred krvavog lica. A Mali nastavio da ide sve do stepenice, male ravne površine na koju se umakao napadač izgovarajući pomirljivo riječi “Eto, sad je uredu”… A kad je došao na rukohvat do napadača, samo one štake odbacio, pružio ruku kao da se želi miriti a kad je ovaj prihvatio, Mali ga zgrabio i rukama i zubima počeo da se bori. Pa se krv pomiješala, a Mali pokazao da je i kao invalid sposoban i spreman braniti svoje ime i tron na kojem su stolovali najžešći sarajevski momci potkraj tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Jednom kasnije, u tom istom “Starom satu” kojega je stari ugostiteljski šmeker Neđo Alihodžić opremio, dotjerao i pretvorio u perjanicu čaršijskih kafića, restorana i kafana, a u koji su zalazili i glumci, pjevači, sportisti, kriminalci… dogodilo se logikom tog okupljanja svih sorti sarajevske i ine mladosti da se sretnu braća Todori i Selim Zulić Mali. Tijesno je i inače bilo u “Satu” kao i u svim kafićima u kojima su se tiskali gosti, a konobari sa tacnama više glave jedva kroz gužvu probijali, ali još tješnje je postajalo kad se sretnu Mali i Todori. Znao je Mali za Todore, znali su Todori za Malog, nisu tada bili ni raja ni prijatelji i šta je onda normalnije nego da odmjere snagu da se zna kome pravo prvenstva pripada.

Todorović Novak, zvani Todor, kojeg sam ovih dana pronašao u Beogradu, gdje živi još od prije rata, kaže prisjećajući se:

– Ma, nešto su zakuhali moj brat Novica i Mali, ja pokušao da mirim ali nije išlo…

I te junske večeri 1978. godine dogovore se (“Nećemo ovdje, gužva je a i da ne kvarimo jedno drugome ćejf”) da tuču koja samo što nije otpočela u “Starom satu” odgode za sutra, tačno u podne iza Parkuše kod Hipi klupe.

Nisu baš tačno dogovorene propozicije, niti sastav protivnika pa su tako Todori krenuli pola sata ranije prema Hipi klupi, a sa njima bili njihovi prijatelji  Vikić i Persa, poznati sportisti i svakako žestoki momci koji su svoju snagu i spretnost dokazivali na strunjačama i parketu, a ne na ulici koja je više slutila i nagađala o njihovoj snazi i spretnosti.

– Čekali smo Malog i njegove duže od pola sata. Vikiću i Persi dosadilo stajati, pa odluče da odu do Robne kuće prekoputa da nešto pogledaju i kupe… Ostali burazer i ja sami, nismo ni mi mislili još dugo, desetak minuta možda… kad eto ih…, priča  mi Todor.

parkusa

Ja sam tog dana radio u Oslobođenju čija redakcija se nalazila stotinjak metara od Hipi klupe i sjećam se samo kako je kolegica Snježana Rakočević u neko doba usplahirena banula u redakciju, sjela na stolicu i rekla: “Joj, kakva tuča je sad bila pred Parkušom… Sve stoji i tramvaji i automobili…”

Otišli smo do prozora na trećem spratu gdje je bila naša Sarajevska hronika i vidjeli stvarno kako dolje ispod stoje tramvaji i automobili i kako se puno ljudi okupilo. Sletio sam brzo, ali kada sam došao, ostala je samo priča među ljudima koji su gledali tuču kakvu Sarajevo nije zapamtilo.

Kasnije sam pravio mozaik od priča svjedoka i učesnika. I dosta toga zaboravio. Sjećam se samo da mi je Campo rekao: “Jebote, koja su sila bili oni Todori, nisu ih mogao ni lancem ni bejzbol-palicom oboriti…”

A evo i Todorovog sjećanja: “Šestorica su došla. Četvorica Zulića, plus Halid Turčilo i Uti. I svako je imao nešto u rukama. Ili lanac, ili palicu a Uti je nosio onaj mehaničarski ključ. I krenuli smo jedni na druge, Novica je na početku uspio oteti palicu od Ibre i onda kako ga je udario, tako je ovaj pao na tramvajske tračnice… Ja ne znam ko me je i kako udarao, ali ako kažem da sam na glavi imao 17 rana, valjda je sve jasno. Ne mogu se tačno sjetiti koliko dugo je sve trajalo, možda petnaestak minuta. Kasnije mi jedan bokser koji je sve gledao rekao: ‘Jebote, Todore, ja ne znam da li bi izdržao i dva udarca na nogama a ti si ih primio ko zna koliko…’ Dobili smo udaraca i ja i burazer, ali ostali smo na nogama. I nismo samo mi bili krvavi, nego i oni. Možda se ne može reći ko je pobjednik, ali je činjenica da smo ih mi na kraju ganjali a oni bježali… A sjećam se da se pojavio i jedan oficir, stariji čovjek i čuo ga kako kaže: ‘Šta je ovo, počeo rat, a nas nisu obavijestili?'”

Poslije se dugo vremena u kafićima pričalo o toj tuči, novinski hroničari takođe su pratili sve što se zbivalo tada i poslije a vezano bilo za sukob Zulića i Todorovića. Pravni rasplet trebao se dogoditi na sudu, ali važniji i ljepši je onaj drugi koji se dogodio na relaciji dvije zaraćene strane.

Pred sudom

Utakmica je završena kako je završena, valja dalje živjeti. Dosta su krvi jedni drugima prolili, hvala bogu svi ostali čitavi i bez posljedica i… priča mi dalje Todor.

– Na suđenju se pojavilo policajaca i specijalaca kao nikada do tada, a možda ni poslije. Mi smo se već dogovorili da ne teretimo jedni druge, među nama je zavladao mir i postali smo raja i prijatelji. Sjećam se, prvo je sudija ispitivao Malog. Šta je i kako je bilo da mu Mali opiše. Pa Mali kaže kako je sve to napuhano, kako smo se malo naguravali… a onda i to je glavni štos kaže Mali sudiji: “Znate li, druže sudija, ko je za sve kriv?” Sudija pita: Ko? A Mali kaže: “Za sve je kriv Franjo.” Onda sudija malo zatečen novim imenom pita koji sad Franjo, a Mali ko iz topa: “Franjo Zlomislić”. A bio je tada jedan Franjo Zlomislić u Sarajevu, Hercegovac, partijski sekretar ili tako nešto… Sudija malo šuti, pa kaže: “Jeste sto posto.” A mi svi padamo od šege…

Poslije suđenja, kako to viteška nepisana pravila nalažu, Todori i Zulići otišli su na Čaršiju. Proslavili pravnu pobjedu i utvrdili prijateljstvo. I nikada više ni jedan Zulić nije poprijeko pogledao Todore, naprotiv nastavili su živjeti u slozi i drugarstvu, spremni da ako zatreba ne daj bože jedni drugima priskoče u pomoć u svakom trenutku.

Zulići su nekako brzo, jedan za drugim otišli. Ne znam kojim redom, ali mislim da je najprije umro Ibro, pa onda Lili, pa Campo i na kraju Mali.

Todorović Novica živi u Zemunu. Brat mu Novak u Beogradu. A dan poslije, nakon što mi je Novak opisao svoja sjećanja zove me opet.

novica1

– Toni, pošto znaš kakva su vremena, treba da istakneš da su s nama bili Vikić Hrvat i Persa Musliman, da ne ispadne da smo se mi nešto na nacionalnoj osnovi obračunavali…

Nažalost, danas i jeste bitno i to naglasiti. A onda, eh, onda svako to zna i svako će reći… “nije se gledalo ko je ko…” Osim, kad su u pitanju ovakve sociološke grupacije, gledalo se jedino ko je papak a ko raja.

A to je, opet, tema za jednu drugu i dugu priču.

novembar 2015 preuzeto iz ”Oslobođenja” sa ličnom dozvolom autora…

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.