A MILJACKA VODA TIHO TEČE….(II nastavak)

piše  MIRZA HASANEFENDIĆ

A MILJACKA VODA TEČE TIHO……(II nastavak)

Je li korisnije naučiti Engleski ili naučiti plivat?

Pored ovih gore nabrojanih bazena na Bembaši, bio je nizvodno u starom dijelu grada, jedan mali bazen zatvorenog tipa u Hamamu kod Careve džamije. Objekat je datirao iz starinskih vremena i bio je mali, po mojoj ličnoj procjeni 16m dužine i 4m dužine. Bio je stalno zauzet, pa sam je lično za cijelu moju sarajevsku mladost uspio se ‘’okupati’’ u njemu samo tri puta.

Uprkos tom nedostatku stvarnog bazena, ljudi u plivačkom klubu ‘’Bosna’’ pokušavali su da organizuju treniranje pa i neka natjecanja, ali je sve to izazivalo pored divljenja i ono ‘’zbunjujuće’’ pitanje ; ‘’ Kako to da Mađarska nema mora, a ima ratnu mornaricu?’’.

Ali ako nije bilo odgovarajućih bazena u gradu, bilo je mnogo plivačkih entuzijasta, a posebno mjesto je zauzimao prof. Fazlić Dževad, koji je za svoj diplomski rad na DIF-u obradio majstorski temu ‘’Plivanje’’. On je  organizovao ljetnu školu plivanja u Zaostrogu, tom divnom sportskom centru koji je pripadao SOFK-i grada. Bio sam predsjednik sportskog društva ‘’I Gimnazije’’ (Pavle Goranin) i zajedno sam sa profesorom obilazio potencijalne sponzore, kucajući na vrata. Naravno da nije potrebno reči da je on to sve radio iz ljubavi prema sportu, a ne za pare, uostalom što je bila karakteristika mnogih sportskih pedagoga u tom vremenu.

Ljudi kao profesor Fazlić, a i svi drugi koje sam sretao u mojoj sportskoj aktivnosti;  prof. Jasminka Mutevelić-Ažaman, prof Ljubica Podkubovšek, prof Eso Vilić, prof Koviljka Marković bili su bogatstvo za omladinu ‘’Prve gimnazije’’ jer  su ih usmjeravali ka zdravom razvoju.

Te godine,  bila je organizovana škola vaterpola u Zaostrogu, a čiji sam učesnik bio i ja. Uspjelo se skupiti dosta para za smještaj i ishranu u centru, ali je ostalo malo ‘’love’’ za prave vaterpolo lopte. Uslovi za igru, pa time i za samu loptu, su bili teški; slana voda, koja je vrlo agresivna, pa jeftine fudbalske lopte nisu bile primjenjive.

vaterpolo u sarajevu

Na tržištu su u to doba se pojavile i postale popularne lopte za košarku, zvane tigarke. To je bila Yugo-verzija čuvenih košarkaških lopti ‘’Voitki’’ i ‘’Mikasa’’, a proizvodila ih je ugledna fabrika auto-guma ‘’Tigar’’ Pirot, odakle je i dolazio ovaj poluarni naziv za lopte. Lopte su bile idealne za morsku vodu, otporne i jeftine, pa se nije ‘’štedilo’’, kupilo se desetak.

Ta kupovina  je ličila  na  onaj princip kada švercer prodaje satove dupljake, pa kaže ‘’ Pravo dobar jarane, jeftin a brz!’’.

Škola je počela, a ja sam bio po koncepciji trenera golman. Tadašnji golman Yu reprezentacije, legendarni Milan Muškatirović, nije ni slutio kakva mu se ‘’konkurencija’’  sprema da bude lansirana iz vaterpolo škole u Zaostrogu. Ja sam bio vrstan golman, pametan, jak, lijep i sve sam to ja sam otkrio.

Na jednoj trening utakmici, jedan domaći ‘’mornar’’ dimenzija trokrilnog ormara (2 sa 2), opalio je jednu žestoku ‘’šraubu’’ (udarac iznenada okrenut leđima prema golu). To je bio razoran šut iz blizine i mene je, nespremna, teška Tigarka spucala direktno u čelo ili što bi ‘’jalijaši’’ rekli; ‘’direktno među rogove’’!

Pogođen u glavu, potonuo sam, poput Titanika, u plave dubine Jadrana. Dok sam tonuo, pomislih da je ping-pong bolji sport za mene, ako ništa drugo loptice su mnogo manje. Na taj način, jedna potencijalno briljanta golmanska je propala zbog kokuzluka gradske SOFK-e.

Kada sam izronio, saigrači mi čestitaju na sjajnoj odbrani, a ja kontam onako u sebi, ništa ja nisam odbranio, nego sam samo bio pogođen u glavu .  Bolje bi bilo da me je ”promašio”, pa pomislim da je nekada je lijepo u životu i kada si ‘’promašena’’ osoba.

Po povratku u Sarajevo, nisam volio vidjeti loptu  ‘’Tigarku’’, čak ni u izlogu one legendarne prodavnice ‘’Sport’’ na čošku Štrosmajerove ulice.

Ali ako nisam volio lopte, volio sam ići na kupanje na Miljacku, gdje je , iako je ista mala rijeka, bilo više poznatih mjesta za kupanje; mali i veliki Glubnjak, Oficirsko, Krečane, Arapovac itd…

Na kupanje sam često išao sa mojim drugom Fićom, ‘’uglednim ponavljačem’’, koji je išao u gimnaziju šest godina, što je bio zakonski maksimum. Kasnije će raja pričati, za njega, da nije učio školu, nego izučavao (studirao) temeljito sve predmete. Fićo nije volio mnogo školskih predmeta, a posebno je imao averziju prema predmetu ‘’Engleski jezik’’, iz kojeg je u vrijeme dešavanja priče imao popravni, koji mu je kvario mjesec augst.

Bio je topao augustovski dan i Miljacka je ključala u Golubinjaku, koji je bio prebukiran od mladih plivača. U neko doba, jedan momčić ‘’zakuka’’ iz vode: ‘’Help, help’’. Poslije će se ustanoviti da se radilo, o nekom dijetetu iz inostranstva koji je bio u gostima u gradu, koji se prepao u vodi koja je ‘’ključala’’  pa se počeo daviti u strahu.

Skoči Fićo, onako krupan, pa izvadi momčića iz vode k’o od šale, vrati se u raju pa provali: ‘’ Korisnije bi mu bilo da je naučio plivati, nego što je naučio engleski’’.

Inače, najpopularniji dio kanjona Miljacke bila je  Dariva. Ovaj dio, na ušču Moščanice u Miljacku, je još davno u austro-ugarska vremena kupio italijan Đuzepe da Riva, koji je sve ovo lijepo sredio, napravio kuću, otvorio kafanu, sanirao terene i pristup Miljacki.

Sa dolaskom nove socijalističke (narodne) vlasti sve je ovo pripalo ‘’narodu’’, pa su sarajevske familije masovno okupirale Darivu u ljetnim mjesecima, zajedno sa rođacima, komšijama i prijateljima. Na Darivu se išlo pješke; prvo, jer se nije imalo auta u to doba; a drugo što je bilo sve blizu na dohvat ruke i cijela je priroda je bila nedirnuta i ekološki zdrava.

miljacka 1945

U to vrijeme su bile ponekada korištene i neobične dužinske mjere za odrediti pređeno rastojanje.

Tako se došli jednom domaćinu gosti iz unutrašnjosti, koje je on pozvao da idu sutra na Darivu, govoreči im da se ide ‘’pjehe’’ tamo. Prepali se ljudi , malo u godinama, koliko treba ‘’pucati pješaka’’, pa pitaju koliko je to daleko. Domaćin im kaže : ‘’Neznam koliko je u metrima, ali vam mogu reči da su to dvije ispušene cigare’’.

E sad, može neko da se upita kakve veze imaju ispušene cigare i pređena razdaljina?

Ima!

Jer je domaćin htjeo da kaže; da se dođe do Darive treba  vremena koliko za popušiti dvije cigare. Pošto su tada skoro svi pušili, to je bila jedna vrlo ‘’precizna’’ mjera i nije trebalo ništa dodavati.

U to doba Miljacka nije bila zagađena, pa sam lično vidio neke koji su pili Miljacku, a nisu dobili čak ni ‘’proljev’’, a  neke teške bolesti da i ne spominjem.

Na taj ‘’teferič’’ ili, simbolično rečeno, toj velikoj životnoj radosti tog doba, kada se nije nikud žurilo, nosile su se deke, tronošci i poneka stolica na preklapanje.

Naše majke i tetke, su pripremale pite, kolače i drugu hranu, jer se na Darivi provodio cijeli dan, od jutra do zalaska sunca.

Nosili su se ručni kafeni mlinovi i bilo je dosta ljudi (a posebno žena) koji su imali poseban merak da sjede pored  Miljacke, vode koja tiho teče, razmjenjujući aktuelne novosti ili ‘’taze’’ tračeve o poznatim ili bliskim osobama.

Ručno samljevena kafa se poslije pekla u velikim šerbetnjacima, ispod kojih je bila ‘’paljena živa vatra’’. Kafa se servirala u fildžanima sa kockom ili sitnim šečerom po volji, dok su one prave meraklije uzimali i rahatlokum sa orasima, a ponuđena je bila crna (obična) kafa ili bijela sa mlijekom.

Muškarci su nosili gajbu pive, Yugo kokte i po neka flašu rakije za meraklije

Po dolasku za izabrano mjesto pored rijeke, meraklije bi……, ali o tome u nekoj narednoj priči o najstarijoj Sarajki Miljacki, starijoj i od samog grada…

Novembar 2015 napisao Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.