KULTNA REDAKCIJA NOVINA KOJIH VIŠE NEMA…..

piše  MIRZA HASANEFENDIĆ

KULTNA REDAKCIJA NOVINA KOJIH VIŠE NEMA

Homaž prvoj redakciji AS-a, o kojoj danas kao da nema ”zapisa”!

Napisa divan tekst moj drug, vrsni novinar Ahmed Bosnić, o bardu jugoslavenskog novinarstva Džavidu Husiću preminulom uredniku prvog jugoslavenskog tabloida AS. Tekst je urađen visoko profesionalno, ali je nabijen emocijama, što mu je dalo još jednu novu dimenziju. Na kraju teksta autor se pita i da li to više ikoga zanima.

U reakcijama na ovaj tekst, javi se sa komentarom i, meni dragi, cijenjeni urednik i novinar AS-a Nedo Maričić, koji reče da ima, malo, ali ipak ima ljudi kojima sve to još uvijek zanima.

Poslije ovog gore pročitanog, pokušah da nađem na Google neki trag o samoj novini AS, kao i o redakciji koja ga je stvorila. Mislio sam ipak je to bio prvi Yu tabloid sa nevjerovatnim tiražima u cjelini prodatim i da kao takav treba da ima svoje mjesto u istoriji jugoslavenskog novinarstva. Nažalost nisam našao nikakav ”pisani” trag o tome, pa pomalo iritiran odlučih da napravim ovaj tekst, da ima neki trag na Google, o tim ljudima koji su tih osamdesetih godina bili avangarda Yugo novinarstva. Ne mogu nikako da dopustim da ti ljudi padnu u zaborav i da ih nema nigdje, e to je bio razlog za ovaj moj tekst.

Ovu priču počinjem sa mojim dolaskom u NIŠRO Oslobodjenje 19 februara 1979 na mjesto rukovodioca centra za ”Dokumentaciju i mikrofilm”.

U to periodu NIŠRO ”Oslobođenje” je imalo vrlo jaku rukovodeću strukturu; direktor je bio Muhamed Abadžić, glavni urednik Ljubiša Jakšić, a direktor lista ”Oslobođenje” je bio Zdravko Ostojić. ”Oslobođenje” je imalo vrlo jak novinarski kadar, o kome će biti riječi u posebnom tekstu, najčitaniji dnevnik u Bi H, koji je imao dobru materijalnu i političku podršku Socijalističkog Saveza.

zgrada oslobodjenja prije rata

”Oslobođenje” je u doba mog dolaska, gradilo novu zgradu u ”Nedžarićima”, a direkcija je imala namjeru da napravi nešto novo i reprezentativno. U te novine je spadala i moja služba, koja je trebala da mikrofilmuje svu dokumentaciju u ”Oslobođenju”. To je bilo nešto novo, nešto što najavljuje novo tehnološko vrijeme i u to vrijeme je, u Jugoslaviji, jedino nešto slično radio zagrebački Vjesnik. ( E. Tvrtković).

U vrijeme mog dolaska u ”Oslobođenje”, šef dokumentacije bila je Dana Petrović (koja je brzo otišla u penziju), koja je uložila cijeli svoj život u tu ”arhivu”. Ona je imala kapitalnu vrijednost za sva izdanja NIŠRO ”OSLOBOĐENJE”, pa je to trebalo sačuvati za ”vječnost”.

To je bilo daleko od modernih digitalnih sistema, ali je bio ipak prvi korak ka stavljanju ogromnih količina dokumentacije na male mikrorolne, a traženi dokument (sa fotografijama) mogao se naći za minut-dva najduže na ekranu čitača i štamapača, koji je moga odštampati odmah traženu kopiju sa ekrana.

U maju 1980 je useljena nova zgrada ”Oslobođenja” sa mnogo novinskih izdanja. Jednom prilikom u klubu ”Oslobođenja”, u lijepo uređenoj kafani kod Harija (na prvom spratu), prvi put sam vidio ”u živo” poznatog novinara ”Ilustrovane Politike ” iz Beograda Džavida Husića. Bio je vrlo cijenjen i svi su ga poštovali, a on je najviše vremena provodio sa Dinkom Omeragićem.

Po ”Oslobođenju” se pričalo da on pokreće nešto novo, nešto avangardno, što će imati ogromnu popularnost među čitaocima. Spominjala se riječ tabloid, koja je mnogima bila nepoznata.

I onda je vrlo brzo, krenuo u štampariju i na jugoslavenske kioske, prvi jugoslavenski tabloid; sedmičnik AS. As je več u startu krenuo sa šestocifrenim cifrenim tiražima, koji su imali nevjerovatno veliki procenat prodatih primjeraka. Jugoslavenski čitaoci su masovno i sa oduševljenjem prihvatili novine AS, koji je bio koncipiran na kratkim tekstovima o popularnim ličnostima i događajima (ne rijetko i tračevima) na estradi, u sportu i u politici, popraćenu uvijek sa odgovarajućim aktuelnim fotografijama.

Sloboda, koju je sebi dopustio AS, je ne rijetko podrazumjevala i iznošenje nekih ličnih stvari iz života popularnih, bilo je dosta kratkih tekstova, pomalo, senzacionalističkih novosti iz privatnih života, a ne rijetko su bile na naslovnoj strani  fotografije lijepih djevojaka oskudnije obučenih, ali uvijek sa mjerom dobrog ukusa.

Vjerovatno, mnogi čitaoci su zamišljali AS kao veliku redakciju, punu novinara. ali ništa nije bilo ni slično tome!

AS je imao na drugom spratu nove zgrade imao samo dvije osrednje prostorije, okrenute prema ”Zori”.

dzavid husic 1

U prvoj je bila redakcija i tu su sjedili glavni mozak cijele te operacije stvaranja novina, alfa i omega lista, najzaslužniji za sve to; glavni urednik Džavid Husić.

Neosporno je da su Džavidove zasluge najveće, ali treba napomenuti i sve one vrijedne novinare i saradnike koji su stvarali te avangardne novine, a njima svima je posvećen ovaj tekst, kao homaž njihovim likovima i djelu.

Pored Džavida je sjedio zamjenik urednika, vrsni novinar Dinko Omeragić.

Džavid Husić je bio pun iskustva, pun energije i stalno je kreirao nove ideje. Novinar Dinko Omeragić još uvijek mlad, ali pun iskustva, pomalo impulsivan i dobro se uklapao sa glavnim urednikom.

dinko omeragic

Sa druge strane bio je sto novinara i tehničkog urednika Vlatka Rozmana, koji je imao nevjerovatan smisao za satiru i uvijek je imao neki šaljivi komentar.

Četvrti čovjek u sobi, bio je penzioner Tomo Miličević, koji je bio zadužen za arhivu fotografija i nekih posebnih ”papira”, a koje su bile ekskluziva AS-a. AS je redovno koristio Fototeku u mojoj službi, a svi su pričali da je Tomo imao neke specijalne fotke, koje  je Džavid donio sa sobom u redakciju.

Planovi su bili veliki, ambiciozni i ostvarljivi, a onda se redakcija počela ”osipati”. Relativno je brzo umro Tomo Miličević, a onda je jednog dana iznenada otišao mlad i Vlatko Rozman.

Ako se dobro sjećam, on je umro iznenada, po vraćanju sa posla, za volanom auta kada ga je pogodio srčani udar.

Član redakcije, meni posebno drag, bio je novinar Nebojša Nešo Tošić. Koji je uvijek bio u akciji ”na terenu”, sa svojim novinarskim blokom i fotoaparatom. Bio je vrlo društven i zabavan, pa mi je ostalo u sjećanju jedno večer poslije promocije grupe (mislim iz Rusije) ”Cigani Ivanovići” u restoranu ”Stari krovovi” u Kovačićima , a koji je držao Đoko Danilović. On je bio glavni, a ja sam mu samo pomagao.

Nešo je bio pravi lovac za pomalo senzancionalne događaje, pa se tako sjetim serije njegovih zapisa o ”zgodnoj” pjevačici Duški, koja je pjevala u kafanama oko Bijeljine, a ustvari se radilo o muškarcu Dušanu.

Danas je to možda normalno, mislim na pojavu Kathleen Jenner (poznati sportista koji je ”postao” žensko), ali u to doba to je bila tabu tema.

Koliko znam Nešo živi u Americi i praktično je on jedini ostao živ od te prve nezaboravne redakcije, ali nisam u kontaktu sa njim. On je bio prototip uspješnog novinara za tabloid; brza, jasna, kratka i snažna informacija popraćena najnovijom fotografijom.

Brzo poslije smrti Vlatka Rozmana, u redakciju je stigao za tehničkog urednika iz ”Oslobođenja” Feko Begović, a uskoro redakciju je obogatio i vrsni urednik i novinar, šarmantni Nedo Maričić, koji je dodao još neke lične kvalitete u inače vrhunsku novinarsku ekipu AS-a.

Nedo je ostao ”vjeran” Sarajevu gdje i danas živi. Nedo je kasnije bio glavni za glamurozni ”Izbor Mis Jugoslavije”, a koju je započeo Džavid.

U drugoj sobi sjedila je zgodna sekretarica Sibila i ”prateća služba”!.

Dio svog rada, redakcija lista, je zasnivala na dosta stalnih saradnika, od kojih ću ja samo spomenuti dva ; Hasana Fazlića i mene lično.

Fazlić je pravio vrsne tekstove iz svojih posjeta i druženja širom BiH, a svaki tekst je bio popraćen predivnim karikaturama likova i mjesta o kojim priča priča.

U principu ne volim da pišem o sebi, ja sam nekako bio uvijek tu diskretno prisutan, ali mislim da su Džavid Husić i Vlatko Rozman uveli mene u svijet pisanja, otvarajući mi neki novi svijet kreiranje na bazi prošlosti, pa na ovaj način želim da im se posmrtno zahvalim, za moj ulazak u taj divni svijet pisanja.

Na početku moje karijere bio sam prvo fudbaler, pa sam usput diplomirao na ETF Sarajevu i kasnije radio u Energovinvestu, U ”Oslobođenje” sam ušao kao inžinjer, ali silan rad na obradi dokumentacije meni je otvarao neke nove vidike i zadovoljstva. Pripremajući stare novine za snimanje, imao sam prvi put u rukama, između ostalih, novine ”Jugoslavenska pošta” iz 1930 , tačno pedeset godina ranije i u kojoj j bilo mnogo divnih životnih priča iz tog doba

Ja sam radio, usput čitao i volio pomalo na list , onako za sebe, u svom stilu pribeljižiti na papir.

Jednog dana , dođoše u moju kancelariju (na prvom spratu, okrenutu prema Domovima) nekim poslom Džavid i Vlatko. Ja sam imao na stolu, otvorenu uvezanu knjigu ”Jugoslavenske Pošte” , sa mojim zabilješkama, Dok smo čekali kafu, koju je donio konobar Emir, Džavid kojeg je interesovalo sve novo, upita da li može malo da pogleda ”uvezane novine”. Gledajući novine, vidio je na njima i moj rukopis na papiru, pa sa mojom saglasnošču pročita. Kada smo popili kafu, a uz koju sam ja ponudio i francuski konjak iz moje lične reprezentacije, ( bilo su to bogata vremena, ma imalo se….)

Poslije kraćeg razmišljanja, on se obrati Vlatku pa mu kaže: ”Šta misliš da uvedemo stalnu rubriku ”Sarajevo prije pedeset godina i danas”; imamo materijal, imamo i saradnika!”. Vlatko koji je volio Sarajevo, odmah se složi i onda meni pade ponuda koja se ne odbija.

Kasnije je godinama išla ta rubrika (Jugoslavenska pošta, Sarajevo prije pedeset godina, a koju sam ja uređivao). Neznam da li im se dopadao moj način pisanja, ali sam kasnije radio dosta intervjua sa ličnostima koji su obilježili prošlost grada u davnom periodu. Meni su posebno ostali u sjećanju intervjui sa Prof , Abidom Karahasanović koja je još davne 1936 godine skijala po Jahorini, bavila se gimnastikom, postala profesor i kao takva je bila primjer napredne žene Muslimanke koja je bila progresivnija prije osamdeset godina, nego mnoge muslimanke u gradu danas.

Isto tako mi je ostao u sjećanju intervju sa Feridom Kulenderom, prvim profesionalnim bokserom u Sarajevu, još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. On mi je ispričao mnogo dogodovština, a ispričao mi je da je profesionalni bokser bio i Jakica Kamenjašević (brat legendarnog Mirka Kamenjaševića), koji je bio (po Feridov riječima) vrlo lijep čovjek pa je i to možda uticalo da nije dostigao visine kojim je pripadao po sportskom talentu.

Kasnije se to proširilo, ali meni nestaje prostora za tekst, pa možda u nekom od narednih tekstova. Završavajući ovaj tekst, htjeo bih da kažem da sam ovo napisao iz pijeteta prema jedno redakciji na čijim sam ”temeljima” bio kao svjedok i saradnik, koja je napravila nešto novo, nešto ”revolucionarno”, nešto je poput magneta privlačilo stotine hiljada čitalaca svake sedmice.

Kasnije su se redakciji priključili isto tako vrsni novinari, Ipe Kalkan, urednik i novinar Džemal Džakmić i drugi……..ali o tome u nekom narednom tekstu….

To je bila novina, koja je mogla da sama sebe finansira, što je bilo rijetkost u tom vremenu,……..Novinu su stvarali ljudi čija su imena gore navedena, od kojih je većina umrla (R.I.P), a redakcija se ne spominje nigdje, pa pošto je blog uvezan u internet pretragu, nadam se da će ovaj moj skromni prilog biti osnova koju će drugi dopuniti svojim prilozima, da se sačuva sjećanje na ljude koji su stvorili nešto značajno u prošlosti jugoslavenskog novinarstva.

Novembar 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.