A MILJACKA VODA TIHO TEČE…….(IV nastavak)

piše MIRZA HASANEFENDIĆ

A MILJACKA VODA TIHO TEČE……. (IV nastavak)

Ko to tamo sexa…….???????

Za vrijeme proslave ”Prvog maja” ili neke lične porodične proslave znalo se i ja’nje na ražnju okrenuti pored Miljacke vode. Nakupi se drva i ponesi drvenog ćumura, pa bi se vrti ručno ražanj po par sati. Majstori okretanja bi se često mjenjali, a sve je to bilo popraćeno laganim potezanjem pivske flaše i povremenim polijevanjem ražnja pivom, da bi bila kožica hrskava.

Kada bi se ušlo u završnu fazu i kožica postala hrskava, onda bi se pomalo ”ćopala” ta hrskava površina ili kako to lijepo nedavno reče maestralni meraklija Troko ”ja’njeći čips”. Za to vrijeme ženski dio ekipe bi spremao razne salate, djeca bi igrala lopte, a poneki zaljubljeni bi sjedili pored rijeke, držali se za ruke i bili sami sebi cijeli svijet.

Piva i drugi tekući sadržaji bi se vadili iz orošeni iz ograđenih zabrana i polako se ispijali. U nekom malo kasnijem periodu nosili su se oni veliki tranzistori gdje su slušala muzika do nedeljnog poslijepodneva, a onda bi nastupilo ”muško vrijeme”, odnosno počeli bi prenosi fudbalskih utakmica, gdje su nas bardovi sarajevskog sportskog novinarsta Jovo Jovanović, Jovo Dimitrijević. Mirko Kamenjašević, …..vodili svojim glasovima na sve stadione širom Juge i tako nam, a da to i  nisu znali, uljepšavali nedeljno poslije podne.

”Moreš” misliti meraka, sjediš pored Miljacke, meziš i meraklijski pijuckaš, a opet si na ”Karaburmi”. ”Čairu”, ”Tušnju”, ”Maksimiru”, …..a nisi usamljen, pored sve tvoja raja koja navija raja za razne klubove, ali koja se nije marisala poput današnjih huligana, samozvanih navijača,, nego živo komentarisala i navijala.

Kada bi počni se dan privoditi kraju, izvadi bi se poneka gitara ili harmonika, jer je u to vrijeme uvijek  bio neko koje je znao svirati, a kad se malo popije i uhvate te maligani i ti propjevaš od miline i radosti života.

Onda se kreni po meraklijskim pjesmama, primakni se i komšije koji su sjedili blizu, ponudi se što ima, a i oni bi bili obrazli i donesi neke svoje ”zerzevate” i piće, pa bi se složno zapjevaj.

Pjevale su se pjesme iz cijele nam bivše domovine,  a meni je ostalo u sjećanju kada bi neko reci: ”Hajmo malo makedoske pjesme”, onda bi uvijek , bez izuzetka, uvijek zapjevaj ”Bitola moj roden grad ” i ”Biljana platno beleše…” ,kao da nije bilo i drugih divnih mkedonskih pjesama.

Naravno da se nikad nije svirala Betovenova IX simfonija ili ”Oda radosti”, ali je meni sva ova muzika i prateće ”horsko zajedničko pjevanje” zvučalo nekako u realnom životu lijepo i životno, poput oživljenje Betovenove ode u stvarnom životu.

Kada bi se dobro zagrijalo, a svirač i pjevači uzmi cigaret pauzu da zadime jednu i potegnu po neku, onda bi na sceni nastupali majstori provala, pa tako jednom prilikom neko se sjeti onog sezonskog prodavača lubenica, inače molera van sezona, iz prethodne priče zvanog Japaner, pa reče : ”Raja jeste li čuli da je Japaner završio Ekonomiju?” Raja se ušuti,prosto ne vjeruje, pa poslije pauze reče: ”Svaka čast,  ….pa šta sad radi?,  a nosilac novosti reče ; ” Pebacuje skelu na Filozofiju!”   ….Nasta živa šega…

U svoj to ljepoti ili možda ne baš pretjerano rečeno toj opštoj ”odi” života niko ne bi ni primjetio poneki zaljubljeni srednjoskolski par koji bi se držeči po principu ”ruka u ruci” povuci u neki tamniji i diskretniji kutak miljackine rivijere, da budu bar na kratko sami u svom svijetu ljubavi.

Kada bi se kreni pješke kuće, ne rijetko bi se na talasima Radio Sarajeva oglasi pjesma ”Četiri mladića idu sa Trebevića” u izvođenju legendarnog Vede Hamšića, koja je bila u to doba nešto poput gradske himne, a skoro sve do pojave kultne kemine pjesme ”Sarajevo ljubavi moja”.

Od tih meraka proći će desetak i više godina, pa će 1976 godine biti izgrađena gradska obilaznica i sarajevski put prema Istoku će se podići gore visoko iznad rijeke Miljacke, a bembaška cesta će ostati skoro pusta jer su ljudi sve više išli na more i na druga izletišta. Bembaškom cestom su preko dana rijetko prolazili automobili, ali je zato u noći bilo mnogo ”živahnije”.

Malo poviše od mosta preko Moščanice na Darivi, bio je veliki asfaltni parking koji je postao diskretno mjesto za zaljubljene. Mladi nisu još imali svoje stanove, pa su komfor spavaćih soba, zamjenjivali kabine većinom Stojadina, manje Golfova, a ne rijetko i Fića, za kojeg jaran Mašo (krupan momak) reče da je  dobar za samo za ”gimnastički seks”.

Ono pubertetsko vrijeme ”ruka u ruci” ostalo je samo kao antologijsko sjećanje, jer su sada ruke postale mnogo više ”rukopipljivije” a u ljubavnu igru su uši i neki drugi dijelovi anatomije. Uostalom svako ima prava na svoje vlastite sjećanje i mišljenje, ali na tom parkingu zaljubljenih uvijek se tražilo ”mjesto više”, a zamagljena stakla na autima pričala su priču o strasti mladosti.

Mjesto je bilo idealno, dosta ne daleko od centra grada i pored jednog pasivnog puta na kojem je rijetko bilo automobila. Ako nije bilo automobila bilo je ponekada ”radoznalih”, ili kako se to medicinski kaže, voajera.

To su bili vjerovatno bolesni ljudi, a čija je zavidnost  možda najbolje opisana u jednoj sceni kultnog filma moje mladosti ”Ko to tamo peva”.

Naime, dok dvoje mladih seksaju na livadi, ”aktivna” grupa posmatrača gleda tu scenu iz ”zasjede”. Gleda to jedan mali ”retard” zvani Miško (kojeg usput rečeno glumi Aleksandar Berček), pa kaže ocu koji isto to gleda : ”Tata i ja bih da ovo radim…..!”, a otac (kojeg glumi Paja Vujisić) odgovara ” I tata bi sine….”

Ali nisu bili samo razigrani bez granica hormoni i upaljene strasti na parkingu zaljubljenih, nego je bilo, pošto su bila kokuzna vremena pa se teško dolazilo do ”gajbe”, i nekih koji su imali neka svoja mala intimna mjesta za te intimne momente.

Pričao mi jaran Sejo sa Bjelava, da je imao običaj da se uparkira sa svojim malim fićom između garaža iza Prve gimnazije.; pusti on pjesmu ”Bijelog dugmeta”  ”Na zadnjem sjedištu auta” i onda to tako kreno vatreno, pa se prozori na Fići brzo zamagle.

Sve je bilo nirvana, dok jednom prilikom oko 22h neko nije zakucao na zamagljene prozore Fiće, a kroz maglu se nazirala ”šapka” i faca poznatog drota Joze. Prepade se Sejo, a ”hormoni padoše u trenu”….Pokri partnerku dekicom, nije ono da se ne prehladi nego nešto drugo, bilo je to vrijeme džentlmena, pa otvori prozor……

Drug drot ga pozdravi po propisu pa mu reče: ”Drug omladinac nije lijepo što te prostakluke radiš iza škole, vidiš da gore svjetla u školi i da su učenici tu, negativno utičeš na njihov razvoj i šta će oni reči, ako to vide…Što ne odeš k’ o svi normalni na Darivu, a ne da mi brukaš rejon. Ovaj put ti opraštam, ali drugi put će pendrek raditi….!”

Gleda Sejo ona svjetla u školi pa se poče smijati i reče milicioneru: ”Koji bolan učenici, znaš li ti da je to večernja škola i da su tu skoro svi ”plaho hairili učenici” od kojih neki imaju  dosije i u tvojoj službi, i moja ”ću..” da njih pokvari i da utiče negativno na njihov razvoj …..e šta me nasmija, halal ti bilo što mi pokvari seks!”

Ali nije bilo sve veselo i razdragano u kanjonu Miljacke, bilo je jedno strašno mjestu na najužem dijelu kanjona na ulazu u sami grad. To je bio dio grada zvani Jekovac, na čijoj se južnoj strani nad Miljackom nadvila istoimena stijena. To je bilo tragično mjesto, gdje su neki, inače možda dobri, ljudi kapitulirali pred životnim problemima, misleći da će sve biti riješeno samoubilačkim smrtonosnim bacanjem u dubinu.

Minolta DSC

Da je to bio akt pobjede ili poraza nad nepravdi njima nanesenoj  ?

Neznam, ali znam sigurno da oni nisu znali da su umrli, ali su zato svi u nihovoj bliskoj sa velikim bolom bili svjesni njihove smrti.

Život ja šarolika pojava, pa je tako sudbina htjela  da se dvadesetak metara iznad stijeme smrti nalazila poznata kafana Jekovac, gdje se svaki dan vrtio ražanj, a po noći se tresla kafana od muzike i razno-raznih pjevaljki. Kafana je uvijek bila puna gostiju, dobre janjetine i dobre muzike gdje se slavio život, a neki duboko nesretni ljudi su mjerili ”odozdo” stijenu Jekovac, da krenu sa nje na put sa kojeg povratka nema….

Decembar 2015 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.