MEMENTO MORI……HUSEIN VLADOVIĆ HUSKO (1953-2009)

piše DUNIA QUINCE KULENOVICH

dunia kulenovich

Memento mori
Husein Vladović 15 februar 1953-23 decembar 2009.

Huska Vladovića sam poznavala kao “čarobni glas” sa Radio Sarajeva..njegove Zvjezdane Prašine su bile kult,ne samo meni nego cijeloj generaciji koja je slušala kvalitetan rock.

Moji dolasci u obilazak Sarajevu i bolesnom ocu u Domu starih i iznemoglih lica u Nedjaricima su svaki put bili kasapljenje moje ionako žalosne i odrane duše..pošto sam sahranla mamu Branu u Rijeci a potom i nonu Mariju-Bakaru i zatvorila stan u Rijeci na kojem je pisalo-moja jedina skrivena sigurna planeta..ja sam ostala plutajući u zraku..Moji dečki nisu baš umjesni u pružanju utjehe i inače,ljudi me ne doživljavaju ozbiljno ..Zapravo sam ja na tome i radila cijeli svoj život ,jer ja sebe samu nisam doživljavala važnom niti bitnom,osim što sam sebi uvijek ,od prvog dana bila najbolja prijateljica.Ja sam za sebe dugo govorila u trećem licu i zapravo se to do dan danas i nije promijenilo.Dakle ,Ona je bila prestrasno izgubljena dolazeći u taj Dom ,gdje je ležao moj visoki i lijepi otac a toliko nemoćan da se devet godina nije sam mogao okrenuti na bok.Tu sam vidjela sav jad gubljenja ljudskog dostojanstva i užas koji te okružuje u iščekivanju svog oslobodjena iz bolesnog tijela..Posječujući svoga oca i gledajući te stare duše i zapažajuci jednu bizarnu hijerarhiju u tom svijetu na kraju zatišja..naletjela sam na Huska..Tada je imao 54 godine.Upravo smo sada vrsnici..

U početku sam bila zbunjena..Moja predodžba o liku s radija i ono što sam vidjela nije se poklapalo.On je bio brbljiv,neposredan,neobičan i korak po korak,dan po dan moje posjete Sarajevu se pretvarao u jedno nevjerovatno čudjenje.Ja sam ostavila jedan blazirani,mesingani,fake svijet sa pozerima svih kalibara u Dubaiju i uletjela u jedno Sarajevo, koje ništa ne laže nego živi u svom košmaru, ali jednostavno pulsira..

Moje konverzacije sa Huskom su svakim danom bivale sve interesantnije i ,nakon svih mojih dolazaka u svili i kadifi,on je bio jedini čovjek kojeg ja nisam zanimala..Niti kao žena,niti kao eventualni novčanik koji će mu snabdjevati alkoholičarske potrebe..On je naprosto imao potrebu da priča a ja potrebu da slusam nešto što je debelo imalo smisla i čak kad te rečenice izlaze iz usta pijanog čovjeka..Ubrzo sam shvatila da imam posla sa čovjekom koji nije s ove Planete,čije su emocije i inteligencija daleko ispred nas običnih ljudi.Količina relevantnih detalja o muzici,književnosti ili o bilo čemu ,do heklanja čarapa,bile sofisticirano interpretirane a aposlutno apsorbovane s moje strane,željne i beskrajno gladne komunikacije sa čovjekom čija priča nije novac,žene,jebačina,”on najbolji,on jedini,on sve.naj naj”.Nigdje,niti u jednom trogodišnjem prijateljovanju s Osobom Moga Života ja nisam čula-ja važan,ja nezamjenjiv…Moje gadjenje prema lažnom svijetu kvazi uspješnih hvalisavaca na balkanskim okupljalištima i drčenje ko sta ima bilo je u tih tri godine potpuno preinačeno u moju svrhu postojanja i zabetoniralo ono sto ja želim.Ja sam znatiželjni istraživač ,naučnik i željna istine,ma kakva god ona bila..Sve se to skupilo u liku tok malog GNOMM-like dude-u..Otkrivši plitkost svoje okoline koja moje prijateljstvo sa Huskom nije mogla nikako drugačije dešifrovati osim neke moje poremećenosti ili potrebe da pomažem “jadnim i odbačenim” te se tako sama liječim svojih kompleksa,do perverzije etc,ja nisam niti pokušavala” debunk “svoje osjećaje u kojima je jedan dobri inteligentni čovjek na kraju svoga života zapravo spojio mene sa samom sobom..Po prvi put nakon 20 godina ,iščezle su sve moje kožne muke,alergije,moj mentalni sklop je dođao u jednu kapislu da sam se uhvatila da mogu pisati i lijevom i desnom rukom.Moje spoznaje o muzici i načinu na koju bi je trebala slušati,bez nadmenog predavanja,shvatila sam kao andjeoski dar od Boga.Husko je izliječio sve a da pri tom nije od mene očekivao nista..Nikad se nismo sreli da mi nije donio čokoladu i ,naravno,platio kafu,jer je to jedino što si niije dozvolio oduzeti,mada mi je rekao da je “žicao za votku..”Ja sam razumjela ,sve sam razumjela i nikada nisam podizala obrve držeći mu predavanja o alkoholu i tipa posjeta nekih “prijatelja” , koji bi dosli u lister odijelima ,odveli ga u Palmu i uz Svarzvald tortu držali predavanja “sta si uradio sebi”..Pohadjalo ga je nekoliko prijatelja-Mirso Ibrić,Vehid Gunić,Goga Magaš,Zerina Cokoja ,Slaviša Mašić,Nihada Ramić i još nekolicina dobronamjernih ljudi koji su učinili sve da mu bar olakšaju,ali Husko je već sam sebi odredio svoju sudbinu..Ja bih sjedila i gledala s uživanjem kako jede ,priša i pije votku..To je bio razgovor s molekulama ..nakon dosadnog Dubaija i dosadnih ljudi koji žvažu hranu kao da jedu travu,vidjeti radost bivstvovanja ili “Joie de vivre”u izrazu lica čovjeka, čiji su dani sitno odbrojani,za mene je to bilo čudo..Sve je bila strast,od hrane,pijenja votke,gatanja u kafu,biranja hlača,slušanja muzike,sjedenja na Ferhadiji i posmatranja dijaspore..sve..do stajanja na Čavljaku sa “sarajkom” u rukama ,dok smo punih ustiju zajedno uglas procijedili-Das ist Walter..jest,On-Rajvosa je ciko,osjecas li mu puls..?!

Husko je odljubovao sve svoje ljubavi ,mislim još u osnovnoj,nisam ja njemu bila sad neka važna osoba nit Muse..Husko je bio suviše veliki za ovaj Grad a toliko pun duše i davanja emocija..On je znao da je meni specijalan templar i da se moja predodžba o muškarcima poklapa upravo s njegovim izgledom i znanjem,ali to je bilo jedno tako prelijepo prijateljstvo, koje je oboma dalo vjeru u dobrotu.Hvala mu mnogo za poštivanje koje mi je dao,za sekiraciju zbog moje sudbine progonstva iz Dubaija, zbog tog jednostavnog transa u koji sam upala vodeći ljubav u svojoj glavi i sa Sarajevom i sa Huskom,ali ne u ovozemljaskom smislu,već kao spajanje polomljenoga u meni..Nikoga ne osudjujem za neshvacenost,jer ja ne znam kako bih se ja ponašala da neko tako pronadje sebe negdje na kraju u zatišju,ali jedno sam sigurna-naš mozak i naša duša skanira konstantno,bili mi svjesni ili ne..i nikad čovjek ne zna kad i kome će se možda mesar u mesnici osmijehnuti na način na koji to nikad niko drugi nije učinio..I onda vam se desi da idete samo isključivo u tu mesnicu i kupujete meso,koje vam možda i nije potrebno, ali vam razgovor sa slučajnim prolaznikom može uzdrmati već uhodani ,namješteni” by default” sistem, kako vam je naredeno da razmišljate..Ja sam o sebi čula mnogo,od ljudi koji možda sanjaju da im se nešto tako i desi..ali,znate onu biblijsku-“Bože,ne uvedi me u napast”Daleko od toga da žalim zbog iskustva kojeg sam imala,ali nije svako jak da se iznese sa egzekucijom iz “normalnog” svijeta,niti da podnese užas koji sam podnijela ja sama..jer je Husko umro bađ na današnji dan,(forensic je potvrdio moje tužne sumnje) al ja sam ga na moju veliku nesreću,pronašla 23 decembra u 16 .oo.Njegova mala bratična ,koja je imala svoj “load” muke i gubitaka je na žalost morala učestvovati u svemu tome a ja bih bila najsretnija da sam je mogla maknuti iz toga.Mirso Ibrić,Vetko Šalaka i Josip Pejaković su organizirali sahranu,on je želio ,eto,nadao se, nekad, kad umre da će Grad naći mjesto na Barama,al sa RTVSA su brže bolje platili sahranu i završili svoj dio obaveze..Husko mi je u amanet ostavio prijateljstvo sa još jednim sjajnim čovjekom ,čija karizma doista prži a to je Vetko Šalaka,bez čije pomoći danas sigurno ne bih bila medju živima..

Bila sam počastvovana od svevišnjeg da me je spojio sa takvim ljudima i ja ne mogu završiti godinu broj 6, a da se ne osvrnem na ono što je bilo skoro literatura..

Ovoliko mu dugujem ,umjesto zahvalnosti što me je u tri godine toliko naučio o muzici, jer je bio vrstan znalac zvuka,entuzijasta bez premca i što mi je rekao njegov dragi prijatelj ,Mirsad Tukić,čovjek koji je prelazio sa tačke A na tačku Z brzinom svjetlosti..zato su ga na radiju zvali “speedy”

Iako sam danas “u zvaničnom kapacitetu” napisala da imam nešto vrlo važno da završim,naprosto me 17 decembar,dan kad sam ga posljednji put čula ,jer sam i sama bila spala na 59 kila od stresa i sokova koje je izazvao moj povratak u Sarajevo te sam se nadala da će se ipak sve sretno završiti i moja zapitkivanja gdje je i zato se ne javlja su urodili površnim odgovorima tobožnjih prijatelja da je dobro i da su ga vidjeli..Moja duša i srce su znali da ga samo ja vidim u onom obliku u kojem ga drugi nisu mogli.

O ružnim detaljima,”pranjima ruku” i mojim molbama da mu se pomogne,neću da kvarim ni sebi ni drugima večer,jer on je vec šest godina tamo gdje i zaista spada-u zvijezdama.I neka počiva u Miru Božijem,jer je bio poseban u svakom smislu a najviše Čovjek Enciklopedija..

S beskrajnom ljubavlju ,poštovanjem i sjećanju dok sam živa,Hvala Husko što si postojao..Za mnoge koji su te istinjski voljeli i cijenili

“Učitelj dodje kad je učenik spreman” a to se meni desilo..I jedan jedini put sam bila učenik CUM LAUDE!
Dunia Quince Kulenovich

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.